PAUČINA I PROMAJA: Politička pornografija
Prošle nedjelje je, treći ili četvrti put, nisam više siguran, notorni Željko Komšić gostovao kod Aleksandra Stankovića u njegovoj emisiji “Nedjeljom u 2”, što je izazvalo burne reakcije na brojnim bosanskohercegovačkim portalima, od zgražanja nad uredničkom politikom HRT-a pa do euforičnog slavlja na nacionalističkim bošnjačkim portalima, “jer smo im ga još jednom ućerali, i to usred Zagreba”.
Piše: Josip Mlakić
(Za sada, u trenutku dok nastaje ovaj tekst, još uvijek nema reakcija iz bosanskohercegovačkog HDZ-a, na što oni zapravo i nemaju pravo. Ako pristajete na partiju pokera s obilježenim kartama, a ovo je treći ili četvrti put da se to događa, tko vam je kriv što na kraju ostanete kratkih gaća?) U prvi mah nisam planirao gledati još jedan “performans” ovog dvojca, prije svega zbog vlastite mentalne higijene. Međutim, nije mi bilo jasno o čemu se tu radi.
Tko to još ima strpljenja slušati otrcane nacionalističke floskule namrštenog političkog ridikula, da ne upotrijebim jedan drugi, mnogo slikovitiji izraz, izrečene u karakterističnoj musolonijevskoj pozi, a da ne govorim o kontradikcijama u koje se Komšić zapetljava kao pile u kućine? Što je na stvari? Spašavanje vojnika Komšića? Ovo je bilo najčešće objašnjenje koje se moglo čuti na uvjetno rečeno hrvatskim portalima, da se tu zapravo radi o plaćenom peglanju imidža notornog Sejde, pa se u tom smislu zazivao čak i Uskok.
Bez obzira što su pitanja koja je Stanković postavljao Komšiću očito bila unaprijed pripremljena, prilagođena intelektualnom kapacitetu političkog nedonoščeta s posebnim potrebama, ipak ne mislim da se radi o tome. Nismo tokom trajanja emisije čuli niti jedno provokativno pitanje. Evo, malo materijala za gospodina Stankovića i njegove sarajevske šaptače. Prošli tjedan je, povodom Dana pobjede, Željko Komšić posjetio kompleks Muzeja bitke za ranjenike u Jablanici, gdje je održao čak i govor, bez obzira što je u tom prostoru 90-ih bio smješten koncentracioni logor za Hrvate, u kojima su zatvarana čak i djeca i žene. Ova činjenica je Željku Komšiću dobro poznata. Zbog čega Stanković nije postavio svom sugovorniku sljedeće pitanje: “Gospodine Komšiću, jeste li posjetili kompleks Muzeja bitke za ranjenike usprkos tome što je tu 90-ih bio logor za Hrvate ili upravo zbog toga?”
Odgovor je jasan: upravo zbog toga, jer se na taj način generira mržnja prema Hrvatima, što je jedina politička strategija Željka Komšića. Ipak, da budem malo ciničan, jedino što je Stanković postigao sa svojom emisijom je to što je natjerao Komšića da urbi et orbi prizna da je Hrvat, što je ravno pothvatu koji je dosada u povijesti uspio jedino Kraljeviću Marku, kada je iscijedio vodu iz suhe drenovine. Bravo, majstore! Bez obzira što bi ovo kod Komšićevih vjernih glasača moglo izazvati kontraefekt. Da mi, gluho bilo, glasamo za jednog “uzepeovca”! Neće ići!
O kakvom političkom ridikulu je riječ na najbolji način govore dijelovi Komšićeva govora u Jablanici, gdje je Amerikance, uz Ruse, proglasio ni manje ni više već – fašistima. Mada on to ne konta. “Čovjek uvijek mora biti oprezan, uvijek budan. Fašizam je najlakše prepoznati po šovinizmu, rasizmu, antisemitizmu, antiislamizmu…”, izjavio je Komšić. (A antifašiste po podočnjacima, dodao bih, jer moraju uvijek biti budni. Ili su pili cijelu noć?) Zna li on uopće što su islamisti? Ili možda zna, pa usprkos tome klapa? Je li borba protiv ISIL-a i Osame bin Ladena fašizam? C-c-c-c! On je, zapravo, ovom svojom izjavom sve vjernike muslimane strpao u isti koš s ISIL-om i Osamom bin Ladenom. (A što drugo i očekivati od jednog “uzepeovca”?)
Međutim, vrhunac emisije, i stvarni razlog njenog emitiranja na HRT-u, koji je pod strogom kontrolom HDZ-a, uslijedio je u prvom dijelu emisije, kada se povela riječ o Zoranu Milanoviću, odnosno o miješanju u “unutarnje stvari Bosne i Hercegovine”, gdje Stanković naravno nije spomenuo miješanje Turske, SAD-a, Austrije… Niti Hrvatske iz vremena Stipe Mesića, ikone zadriglog bošnjačkog nacionalizma. Zbog čega se Mesić imao pravo miješati u unutarnje stvari BiH, a Milanović ne? Ili imaju obojica ili nema nijedan!
Na sreću, da budem malo ironičan, Komšić ovaj put nije primarno bio na HRT-u zato da vrijeđa zdrav razum bosanskohercegovačkih Hrvata, već zbog unutarhrvatskih relacija. Cijela stvar nije započela sa Željkom Komšićem, a sve u režiji HRT-a, već prije otprilike pola godine, kada je u jednoj dijaloškoj emisiji na ovoj televiziji peglan lik notornog Emira Hadžihafizbegovića. Zatim je, nedavno, o čemu sam pisao u jednoj od svojih ranijih kolumni, uslijedila emisija “Otvoreno” u kojoj je ulogu dobrog, merhametli Bošnjaka odigrao Dino Konaković.
Radi se, dakle, o jednom kontinuitetu, što na sva ona Plenkovićeva “zalaganja” za bosanskohercegovačke Hrvata baca neko drugo, mnogo ružnije svjetlo. Koristiti nezavidni ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH samo da biste se obračunali sa svojim političkim arhineprijateljem, pokazuje prvenstveno bezidejnost i kolonijalni mentalitet jedne politike koju je Zoran Milanović do kraja ogolio upravo prema njenom licemjernom odnosu prema bosanskohercegovačkim Hrvatima.
Komšić je izjavio kako dugo poznaje Milanovića. “Mi nikad nismo bili jarani, ne znam što on misli pod tim. Neću više govoriti o njemu, bilo bi nepristojno da kažem što stvarno mislim”, dodao je. Zatim je dodao da mnogo veću “opasnost” za bošnjačke nacionaliste, “za Bosnu i Hercegovinu”, odnosno za onaj njen dio od Baščaršije do Marijin Dvora, predstavlja Plenković nego Milanović, jer Milanović samo priča dok Plenković “radi”.
Jedine primjedbe koje Plenkovićeva ministarčad spominju kada se u Hrvatskoj povede riječ o ovome je to kako je Milanović ranije, prije više od deset godina, favorizirao Komšića, što je zapravo samo okretanje pile naopako, slično onome kada se Milanoviću imputira nediplomatski odnos prema Finskoj i Švedskoj zbog njegova prijedloga da se njihovo eventualno pristupanje NATO paktu iskoristi kao povoljan moment za trajno rješenje položaja Hrvata u BiH.
Kažu Plenkovićevi pijuni kako Milanović ima nešto protiv Finske i Švedske, iako je svakome jasno da je Milanovićeva poruka upućena prvenstveno Amerikancima, kojima je više od Finaca i Šveđana stalo da ove zemlje uđu u NATO pakt, koji bi stanje u BiH, kada bi to htjeli, mogli dovesti u red za pet minuta. Dakle, nakon što je završio Plenkovićevu “domaću zadaću”, Stanković se mogao prepustiti peglanju lika notornog Sejde.
Ta količina uvlačenja nekome u analni otvor odavno nije viđena u javnom prostoru. Finale ove priče uslijedilo je u “produžecima”, na Youtube kanalu, što je novina u formatu ove emisije, gdje je Komšić odgovarao na pitanja “pristigla” putem Facebooka, gdje nam je servirano urnebesno fingiranje “spontanosti”, bez obzira što se radilo o pomno pripremljenim pitanjima, na primjer onom kako Komšić za dvadesetak godina koliko je u politici nije uspio “nakrasti” ni približno toliko kao Dragan Čović, na što je uslijedila Komšićeva filipika o skromnosti, poštenju i moralu, iako je riječ o osobi čiji je etički refleks na razini onog kod kišne gliste.
Vrhunac apsurda uslijedio je kada se povela riječ o Eurosongu, koji je održan večer ranije, gdje je Komšić izjavio da ga raduje pobjeda Ukrajine, ali da je on navijao za Španjolsku. Stanković ga je “mangupski” priupitao je li to možda zbog izgleda španjolske pjevačice. Pretpostavljam, pošto ne gledam tu manifestaciju kiča i provincijske megalomanije, da je španjolska pjevačica bila ili atraktivna izgleda ili gologuza, ili oboje, toliko da to izaziva sline kod olinjalih pedesetogodišnjaka. “Razumjeli smo se”, izjavio je Komšić “šeretski” na kraju. Ovo možda ne bi bilo vrijedno spomena da se ovdje ne radi o jednom mehanizmu, toliko karakterističnom za Bosnu i Hercegovinu, po kojem, u konačnici, mačistički, kafanskoseoski primitivizam kad-tad pređe u političku pornografiju.
Izvor: bljesak.info
