Pernarova urota da se posvojitelje strpa u zambijski zatvor teška je patologija
Trebalo bi biti da je saborski zastupnik ipak neka razina. Budući da svojom voljom želi raditi u službi građana, podrazumijevalo bi se da je otvorenog uma i srca, da voli ljude i svima želi da bolje žive. Ako birači na svom području imaju bilo kakav problem, saborski zastupnik koji predstavlja taj kraj trebao bi skočiti da im pomogne ne gledajući glasaju li za njega i njegove.
Nasuprot tom knjiškom i dosta romantičnom modelu, znali smo u Saboru i drugim političkim tijelima gledati svakojake samodopadne lijenčine, beznadne glupane, lakaje, polupismene mudrijaše, sitne lopove koji kradu na putnim nalozima i patetične primitivce, piše Telegram.
Ali u toj dosta bogatoj konkurenciji nedostojnih – nikad nismo imali nedostojnijega nego što je Ivan Pernar. U hrvatskim razmjerima, Pernar nosi titulu uvjerljivo najvećeg bijednika i slobodno može računati na to da ga u narednih 30 godina nitko neće nadmašiti kao što nije ni u prošlih 30.
Esencija pakosti, bezdušnosti i zloće
Ne znam jer nisam za to stručna trebaš li se baš roditi kao Ivan Pernar? Čine li čovjeka emocionalno poremećenim naopaki roditelji? Ili to postaje tek kad se sam svojski potrudi sličiti nekom okrutnom filmskom ili uličnom junaku koji uvijek ima para na bacanje, koga nitko ne čvrga po glavi i koji uvijek pokupi najbolje cure.
No Pernar se, ovako ili onako, izgradio u otrovnu esenciju pakosti, bezdušnosti i zloće. Kad je prije u Saboru izvodio svoje infantilne performanse – još kao zastupnik, što srećom više nije – mogli smo za njega misliti da je nezreli narcis, lufter ili bedak, ali sada je njegov profil zaokružen u nešto sasvim zastrašujuće.
Jer cinkati vlastima Zambije nesretno nerealizirane roditelje iz Hrvatske koji su u Africi htjeli posvojiti djecu i onda dati sve od sebe kako bi oni završili u dugogodišnjem zatvoru, to se ne može zvati drugačije nego sociopatskim ponašanjem. Ta četiri zagrebačka para možda su se ponijeli kao guske u magli, ali nitko iole normalan ne bi poželio ni njima ni toj sitnoj djeci koju su već držali u naručju ovaj pakao kroz koji prolaze već pola godine. Osim bivšeg saborskog zastupnika Ivana Pernara. Koji sam ima dva sina s kojima se ne viđa.
Pernar je takav bio izabran u Sabor
Ivan Pernar svoje žrtve ne poznaje, ali ih evidentno i nepobitno mrzi iako ti ljudi ni njemu ni bilo kome drugome nisu učinili ništa nažao. A koliko se da vidjeti po njegovim škrabotinama po društvenim mrežama, Pernar s istom izopačenom strašću mrzi i crnce i Židove. Ta struktura ličnosti opisana je u dosta jezovitih fabula. Nešto je do te mjere puklo, sagnjilo i propuhalo u toj glavi da se Pernara moraš ozbiljno bojati.
Za jednog od ta četiri muškarca, koga navodno prepoznaje iz svoga susjedstva, Pernar je obavijestio sud u Zambiji da je ranije ”bio žena”. U Zambiji su transrodne i gay osobe zakonski progonjene i, dakako, ne mogu posvojiti djecu. Utoliko je naš svirepi prijavitelj i tužitelj bolesno naciljao igru na sigurno. A bez povoda. Bez motiva. Bez okidača.
Zašto itko postaje toliko zao i zlurad? Koji razlog osim teške patologije može biti urota da se ljudima upropasti život i da po mogućnosti skapaju u zambijskom zatvoru? Psihologe i psihijatri bi znali reći, ali Pernar ih nije posjetio da mu objasne njegov problem. Jer on, razumljivo, problem i ne vidi. Ali takav je bio izabran u Sabor. To nam sada, i ne prvi put, daje misliti kamo je sve biračko tijelo kadro zabrazditi.
