Pismo stricu kojeg nikad nisam upoznao
U spomen na sve heroje i nevine žrtve ratova pismo mladića koji nikada nije upoznao strica i tetku. Ovim pismom sjetimo se svih žrtava i ovih danas dok se ratuje u Ukrajini i tko zna gdje još u svijetu.
Sjetimo se, oprostimo i ne zaboravimo da se nikada ne ponovi
Dragi branitelju, striko, čovječe! Vjerujem da je bilo teško, vjerujem da se u nekom trenutku činilo kao nemoguće, ali si uspio. Darovao si život za svoju domovinu i uspio si osloboditi i spasiti svoje prijatelje, sunarodnjake, na kraju krajeva sve ljude kojima nije stalo do “mrtvog” rata, do bitke gdje nema pobjednika, gdje nevine duše stradaju. Nisam te poznavao osobno, nismo čak ni u istome stoljeću živjeli, ali ako si bio bar u pola kao tvoja živa braća, žalim i bijesan sam što te nisam imao priliku upoznati, ni tebe, ni tvoju sestru… Znate… Vaša braća i sestra su meni veliki uzori i i veliki oslonac u životu. Ti, ti koji si život dao za nas i za svoju domovinu, ne sumnjam da si sada sa mnom dok pišem ovo pismo i ne sumnjam da ćeš isprati ove suze s lista dok ga Ankica ne pročita, ne sumnjam da ste vas dvoje uvijek tu za nas, da nas pratite od gore negdje i pomažete nam. Hvala tebi striko, hvala tebi tetka na svakom doprinosu za ovaj narod, za ovu svetu zemlju, hvala vam za svaku kapljicu znoja, krvi i suza koju ste dali za nas. Trenutno, dok čitam izvješća tog dana, dana smrti i dok pišem ovo, izdvojio bih jednu rečenicu koja pokazuje šta ste bili jedno drugom. Citat iz Da se ne zaboravi: Jurići 1993. “… Pokošen je rafalom s vrata spavaće sobe. Njegova sestra … potrčala je prema ranjenom bratu, pri čemu je na nju ispaljen rafal i njena je utroba doslovce raznesena … “, ove riječi prodiru duboko u mene, iako nijedno od vas nisam poznavao, teško je to. Teško je to kada ne poznaješ nekoga, a ipak tolike suze proliješ za njim. Mogao bih ovako do sutra… Branitelji, vaša hrabrost, požrtvovanost i snaga ne prolaze nezapaženo, i mi ćemo vam uvijek dugovati za ono što ste dali nama i ovoj domovini. Hvala vam! Netko, negdje gore će prepoznati vaše činove i suditi vam po tome.
Heroji se nikad ne zaboravljaju, striko!
Marin Knježević, prvi razred Srednje škole Prozor
