Pitanje je sad: “Uhljebiti se”, boriti se ili otići?

U BiH, zemlji s pola milijuna nezaposlenih, posao u nekoj od javnih institucija čini se vrlo primamljivim. Kao i odlazak u inozemstvo. No postoji i treća opcija, priču donosi Deutsche Welle.

Postati korisnik državnog proračuna i uljuljkati se u sigurnost – težnja je mnogih mladih i nezaposlenih. S druge strane, neki žele samo kratko raditi da bi mogli otići i u drugoj zemlji potražiti bolji život. Međutim, u mreži želje za „uhljebljenjem” i poraznim statistikama o iseljavanju iz BiH koje govore da je samo u posljednje četiri godine iselilo više od 150 tisuća ljudi, postoje i oni treći.

Bahrija Krako uskoro završava srednju ekonomsko-ugostiteljsko-turističku školu. I ne vidi se kako kaže “u tom filmu”, kao uhljeb u javnoj upravi.

„Današnji mladi manje razmišljaju o novim idejama i pokretanju svog vlastitog biznisa i više vjeruju vladinim organizacijama. Pristaju biti bezlični službenici, ne razmišljajući o stvaranju nečega svoga i borbi za svoju budućnost”, kaže ova mlada Mostarka za DW.

Iako će uskoro završiti školu ona vrlo zrelo prepoznaje probleme u bh. društvu. Kaže da mladi nisu dovoljno motivirani, a i da društveno okruženje često želi obezvrijediti nove ideje.

“Društvo treba pomoći mladima u tom smislu. Ja se želim boriti, i boriti ću se za svoju budućnost. Kad završim školu želim pokrenuti svoj biznis jer smatram da se u BiH može vrlo dobro i kvalitetno živjeti”, zaključuje ona.

“Barem jednom pokušajte”

Da se u BiH ipak može živjeti od vlastitog rada, ne sanjajući o “uhljebljenju” u državne institucije, na svom primjeru se uvjerio Kristijan Marić, voditelj-menadžer Business bara Lux u Mostaru. On je jedan od začetnika Udruge mladih poduzetnika koja surađuje sa sličnim udrugama u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, a u svibnju potpisuje pristup Europskoj mreži mladih poduzetnika. On je, kao i tisuće mladih posljednjih godina, pokušao svoj bolji život tražiti u inozemstvu. Ali vratio se u domovinu, pokrenuo svoj biznis, zapošljava radnike.

“Svi pitaju: zašto niste otišli vani raditi jer je tamo bolje. Ja sam bio vani i vratio sam se. Jednostavno, 2015. godine odlučio sam krenuti sam, pokušati, jer ako pokušam barem ću znati da sam pokušao. Da to nisam učinio, cijeli život grizla bi me savjest. Shvatio sam da je umrežavanje i edukacija mladih poduzetnika u tome vrlo važna. Nažalost, znatan dio mladih želi u javna poduzeća, misleći da je tu sigurnost. To je pogrešan pristup i zaostavština prošlog sustava jer sigurnosti danas nema. Javna poduzeća će se privatizirati, preglomazna su, a njihov posao biti će upitan. Ali ako ste iza sebe ostavili nešto, to je druga priča”, kaže on za DW.

Svoju priču završava porukom svojim vršnjacima: “Odvažite se sa svojim poslovnim idejama. Zemlja smo vina, turizma, zdrave hrane… Barem jednom pokušajte.”

Kratko rade da bi otišli

Međutim, dok neki žele siguran posao u javnom sektoru, drugi bez obzira na ponuđene uvjete žele kratko raditi kako bi – otišli. O ovim novim problemima govori Helena Jelena Lončar, menadžerica Asocijacije poduzetnika Hercegovine.

“Često smo dojma da danas poduzetnici imaju jedan, veliki problem, a to je radna snaga. Jer pitanje je želi li mlada osoba ostati i raditi ili želi otići. Puno je onih koji žele raditi neko vrijeme kako bi zaradili novac za odlazak. U takvoj situaciji poduzetnik ne zna koga obučiti i utrošiti svoje resurse, jer ne zna hoće li taj djelatnik i ostati raditi. I tu nastaju problemi komunikacije i u javnom i u privatnom sektoru”, smatra ona.

“Vjetar u leđa” iz EU-a

Ipak, Josipa Terzić Rezić iz Agencije za profesionalno usavršavanje Apriori BiH i dugogodišnja aktivistica u nevladinom sektoru drži da ima puno onih koji promišljaju drukčije.

“Na žalost, to su osobe koje nisu ambiciozne i takvih aktera ima u svakom društvu. Sretna sam što nisam osjetila “breme” tog starog sustava koji ti osigura posao, stan i fino si uljuljkan. Ali, željela bih skrenuti pozornost na mlade ljude koji promišljaju drukčije, ali su obeshrabreni dnevnom situacijom da se nešto ne može. Voljela bih da pokušaju i na našim iskustvima vide da se nešto može, jer ima nas koji smo prošli taj put i spremni smo im pomoći da se okrenu prema sebi, obrate na prave adrese i koje su njihove prednosti, što tržište traži. Ako pokucaju na deset vrata otvorit će im se jedna, ali je važno pokucati”, komentira ona za DW.

Međutim, je li dovoljna samo hrabrost i “kucanje” ili je ipak potreban “vjetar u leđa” i to iz smjera europskih fondova? Kako do njih posegnuti?

Terzić-Rezić kaže da su nevladine organizacije dobile novac od EU-a i drugih međunarodnih donatora za projekte te da se kroz njih provode i projekti za mlade koji imaju priliku sudjelovati na raznim radionicama, usavršiti svoja znanja i vještine, umrežiti se s drugim mladima iz cijelog svijeta za potrebe razvoja svog biznisa.

“Taj društveni kapital je nemjerljiv. Trebamo ustrajati na mijenjaju svijesti i davanju podrške mladima kojima nije cilj “uhljebljenje” ili odlazak. Moja generacija za sve što je dobila morala se sama izboriti. Volim o tome razmišljati na taj način”, zaključuje ona.

(Izvor: DW)