Planinari od 12 do 82 godine pregazili Makljenom do Menjika u duljini od 12 kilometara
Druženje s prirodom planinarima je svakodnevica. To je postao sastavni dio njihovog karaktera što često osobno svjedoče. Kada jednom započnu planinariti onda ostaju uz hod prirodom i planinama tijekom čitavog života dok ih noge nose.
Članovi Planinarske udruge „Raduša“ G.Vakuf-Uskoplje i Hrvatskog planinarskog društva „Stožer“ Bugojno to zorno pokazuju. Iskoristivši ugodno siječanjsko vrijeme u nedjelju 15. siječnja 2023. godine napravili su po treći put hod Makljenom sve do Menjika.
Na ovaj hod Makljenom kroz malo snijega, osinje i šumske predjele krenulo je njih dvadesetak i svi su uspješno svladali 12,5 kilometara dugu relaciju. Posebno je zanimljivo bilo u ovoj ekipi ljubitelja prirode iz Uskoplja i Bugojna jesu različite živote dobi, od djece do onih preko 80 godina.
Bilo je i cijelih obitelji kao što je obitelj Ratka i Sanele Kolovrt iz Bugojna koji su sa svojim sinovima bili neumorni. Dobar je to primjer bio kako se obiteljski može poticati mlade za ugodno druženje s prirodom.
Dok su planinarili gazili snijegom i šumom za to vrijeme su Mato Perić Mapek, Mato i Velimir Remić pripremali okrijepu. Ražanj se vrtio uz malu škripu, ali Mato Remić voli tu laganu škripu jer zna da se vrti i da će bit odlično pečeno. Tu su priskočili i svi drugi planinari koji ovaj put nisu mogli gaziti Makljenom.
Mato Perić Mapek je predsjednik uskopaljskih planinara i kazao je: „Ovaj današnji pohod je već treći put preko Makljena i sigurno će postati tradicionalan. Imamo dosta članova planinara koji su u Zagrebu, Austriji i Njemačkoj. Oni često pohode i neke više kote u mjestima u kojima se nalaze. Ovdje u našem predjelu smo bili osim Vranice, Raduše i Čvrsnica, Biokovo. Jedan veliki pohod je bio od 8 žena i jednog muškarca koji su savladali Olimp. Bitno nam je da se družimo. Osim planinara u BiH družimo se i s dalmatinskim planinarima i odrađujemo sve njihove veće pohode i oni dolaze kod nas. Svima im je Vranica posebno primamljiva. To je jedna od najviših, ali najpitomijih planina.“ Uskopaljski planinari inače na Vranici u Radovini imaju planinarski dom. Osim tog doma na Zekinoj grudi na Raduši imaju i planinarsku kuću.
Mapek bi rado još toga kazao ovom prigodom, no, briga oko priprema okrijepu umornim planinarima je bila jača.
Sve za planinarenje i planinare
Na Menjiku u konobi kod Mate Remića okupilo se planinarsko društvo koje je očekivalo dolazak onih dvadesetak koji su se polako približavali Makljenom. U tom društvu suresli smo jednu zanimljivu osobu. Riječ je o Jeleni Kasalo članicom HPD „Stožer“ Bugojno, koja gazi prve godine devetog desetljeća i sve donedvano je hodala s planinarima, a sada se rado druži sa svojom ekipom.
Jelena ima svoju osobitu priču. „Prije sam bila još u Jugoslaviji članica planinarskog društva Koprivnica još od svoje četrnaeste godine, a četrdeset prvo sam godište, Sada sam članica HPD Stožer Bugojno. Nikada nisam prekidala planinarenje. Samo za vrijeme rata sam silom prilika morala prekinuti. Sada ne mogu hodati, ali dolazim na ova druženja. Prije rata sam uspela sam se na sve planine u bivšoj Jugoslaviji, od Triglava do Šar planine”, kazala je Jelena.
Jelena Kasalo nije zasnovala svoju vlastitu obitelj te su joj planinari postali ta obitelj. Koliko joj znači planinarenje govori činjenica da je svoju vikendicu prepisala na HPD „Stožer“ Bugojno koja se nalazi na Otigošću.
Dok smo vodili ugodne razgovore o planinarskim iskustvima, a s ražnja dolazili golicavi miomirisi počeli su polako pristizati planinari koji su pregazili Makljen i po snijegu i šumi. Među njima smo susreli zasigurno najstarijeg planinara koji korača kao mladić i bez ikakve muke pregazio je tih 12 i kusur kilometara Makljena do Menjika.
Matko Lučić iz Vesele, Bugojno sa svojih 82 godine neumorno planinari
„Planinario sam i prije dok sam još bio u Livnu. Osim toga lovac sam pa mi i to puno znači. I bez organiziranih hodanja ja sam često hodao prirodom. Dok sam bio u Livnu s njima sam išao u Poljsku i Češku, obišao sam sve ove ovdje naše planine uskopaljske, Vlašić, uglavnom dalmatinske planine, zatim Romaniju, Bjelašnicu. Bio sam na Raduši, Vranu i Čvrsnici više puta. Iznenadio me interes za planinarenje u zadnje vrijeme. Prije desetak godina bilo je općina i mjesta gdje nije bilo nikako planinara, a sada ih ima i imaju jaku aktivnost. Sve više ljudi shvaćaju, a i život ih tako upućuje da se vrate prirodi i da u njoj razbiju taj teški bio ritam”, kazao je Matko.
Kada su se svi planinari smjestili i malo odahnuli započeo je ukusni objed. Sve je ovo trebalo lijepo i bez stresa organizirati. Dok su jedni hodili drugi su sve to pripremali. No, vidljivo je kako to sve funkcionira kao jedan. Ovdje su dva društva okupljena, sli sve je izgledalo kao da su jedno, kao jedna velika obitelj.
Svako društvo ima tijela i ljude koji puno toga rade i organiziraju. Nakon objeda priupitali smo još ponešto o današnjem organizatoru pohoda umirovljenu učiteljicu i veliku ljubiteljicu prirode Ankicu Grgić, potpredsjednicu Planinarske udruge „Raduša“ koja nam je kazala: „Planinar sam od 1968. godine, 54 godine aktivni planinar. Jednostavno volim prirodu, život u prirodi, druženje i upoznavati ljude i krajeve. Izazovi su veliki kada doživiš lavinu u planini. Taj izuzetan doživljaj sam imala na Prokoškom jezeru. Žao mi je što omladina ne može prepoznati ljepotu prirode. U našem društvu trenutno imamo po popisu skoro 170 članova. Međutim, od tih članova uvijek je aktivno najmanje dvadesetak. Svako društvo drži desetak ljudi. Ostali se priključe koliko mogu i kada stignu. Mi smo presretni kada okupimo od 30 do 50 članova u nekoj aktivnosti. Imamo dom u Radovini s 50 ležajeva. Imamo i planinarsku kuću Zekina gruda s 20 ležajeva. Mi bismo bili sretni da se to što više koristi. Pogotovo ekipa mladih koja bi provodila vrijeme tu a ne u kafićima.“
Planinari su odmorili, okrijepili su tijelo domaćom mezom i Zorinim odličnim ovčjim sirom te izvrsnom janjetinom s ražnja. Kada je tijelo okrijepljeno započela je pjesma koja je neizostavni dio programa planinarskog druženje.
Vjerujemo da će mnogima biti žao što nisu mogli biti danas s ovom ekipom. Neka rezerviraju svoje datume za iduću godinu, a do tada će ovi planinari preći kilometre i kilometre, ponovno osvojiti mnoge vrhove kako u BiH tako i Hrvatskoj, ali i drugim zemljama.
