Planinarski intermezzo od “korone” hodom po Zec planini
Već smo dovoljno opterećeni koronom i svime što je povezano s ovim virosom (Covid 19). Vodimo vas u jednu malu šetnju Zec planinom koja je još uvijek pokrivena snijegom.
Sunce „piči“, a mi ne roštiljamo! Ne roštiljamo nego stižemo lagano u selo Smrčevice. Na samom ulazu u ovo napušteno selo dimi se! Da ne kuha netko neki lijek protiv ove naše moderne bolesti? Ne, to Semir, mldić iz Smrčevica priprema ugalj (ćumur). Zna on da će doći to vrijeme roštiljanja, a i nije ga briga za koronu.
U Smrčevicama je vrijeme stalo. Osjeća se neka bezbrižnost. Daleko od svega, daleko i od svih signala. Osjećate se kao da ste negdje u drugom svijetu. Stado ovaca je u svom toru, mirno, tiho s podmlatkom. Sve podsjeća na ona vremena kada nije bilo toliko tih društvenih mreža, brzih informacija, teških vijesti, nebitnih sadržaja. Ipak nas podsjeti na onu „Ljubav je na selu“. Šta bi kad nam je to tema koja ovih dana pored korone zaokuplja javnost
Po starom dobrom običaju protiv svih vrsta zaraza i bolesti borimo se čistom ramskom šljivovicom. Neopterećeni razgovor sa domaćinom, planiranje planinarske rute do Vitreuše, najvišeg vrha Zec planina. Semir objašnjava s posebnim užitkom. Kako i ne bi. Ovdje je on kralj. Ovo prostranstvo je njegova kraljevina. Svojim terencom odveze nas iznad sela i uputi prema Zecu. Činilo se kao da bi i on s nama najradije u tu malu planinarsku pustolovinu.
Veremo se šumskom zaraslom stazom gdje je snijeg veći od pola metra, a na pojedinim mjestima nanosi se mogu mjeriti metrima. Koračamo kroz snijeg, ne mislimo o koroni, kad ono odjednom se pojavi signal. Mobiteli bjesomučno upozoravaju na nove obavijesti. Ipak, ne damo se. „Pičimo“ dalje, ali sve sporije i sporije tako da se može reći „vučemo se“. Uspon je sve veći, ali je i vrh sve bliži.
Stigli smo na jedan od vrhova Zeca. Ugodna stanka i objed na snijegu; rakija prva, slanina, komasice, suho meso i na kraju pivo koje se nije u ruksaku uspjelo zagrijati. Ipak smo ga malo dohladili u snijegu.
Milina je sjediti ovdje na ovoj visini. Daleko od svega. Nigdje ni ljudi ni životinja, ni korone (nadamo se). Ako je korone i bilo uvjereni smo da je to ramska šljivovica dočekala na svoj način.
Idemo dalje. Još nas čeka koji kilometar do najvišeg vrha Vitreuše koji je na 1919 metara nadmorske visine. Popodnevni su sati. Stigli smo na Vitreušu. Osjećamo se iscrpljeno, ali ipak nekako opušteno i pobjednički. Tako ćemo se svi sigurno osjećati kada pobijedimo ovu koronu.
Udisanje svježine kao da daje krila. Pogled stiže preko Vranice do Središnje Bosne, preko Bitovinje do Sarajeva, Prenj, Čvrsnica, Vran i Raduša tako ponosno stoje. Vidite Ramu uokvirenu planinama i čini se da je drže u svom naručju.
Na povratku stižemo do jezera. Ali njega nema. Sakrili su ga led i snijeg. Odatle odmorni i svježi spuštamo se pored rudnika barita i kvarca ponovno prema Smrčevicama. Potok koji ima svoj izvor u jezeru na Zecu žubori uokviren debelim snijegom. Okuplja svoje pritoke i sve žurnije i jače huči u svom toku prema Uskopaljskoj dolini i Vrbasu.
U sami zalazak spustismo se ponovno u Smrčevice. Semir je pripremio svečanu dobrodošlicu. Njegov specijalitet, masni ovčji sir i hladno piće. Od svega toga ipak su najljepši njegov vedar osmijeh i dobroćudnost.
Noge su već pomalo otežale od umora, snijega i mokrine, ali se osjećamo nekako lakše. Hvatamo zadnje zrake sunca prije nego što zađe tamo negdje iza Raduše, iza Idovca. Prekrasni zalazak ispraća nas i poručuje: „Sutra je novi dan, nova borba, ali i nova pobjeda dobrote, zajedništva i poštovanja. Odvojite konačno vrijeme za sebe i ljude koji vas okružuju. Volite ovu prirodu i uživajte u njoj.“
