Plemićki grad Prozor u Rami – DRUGI DIO

O plemićkome gradu Prozoru gotovo i da nema povijesnih izvora. Premda se na temelju pronalaska »grčkog« novca može pretpostaviti postojanje jedne manje bizantske, odnosno ranosrednjovjekovne utvrde podignute najvjerojatnije u VI. st. radi kontrole prometnice koja je iz područja rijeke Neretve vodila u Uskoplje i dalje koritom rijeke Vrbasa u Panoniju, na osnovu prvog spomena u ispravi bosanskog bana i kasnijeg kralja Tvrtka I. Kotromanića 1366. godine (Pod Prozorom u Rami) možemo pretpostaviti da je današnja utvrda sagrađen najkasnije oko polovine XIV. st. kao središte ramske županije. [1]

Piše: dr. sc. Krešimir Regan, viši znan. suradnik Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, Republika Hrvatska

Da li je prozorski plemićki grad postojao i ranije, ne može se temeljem poznatih dokumenata zaključiti, ali ni u potpunosti odbaciti s obzirom da se još 1323. godine kao ramski knez u jednoj ispravi bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića spominje Ostoja Pribojević.[2] S obzirom da je kao ramski knez morao imati svoje sjedište u Rami, logika nam nalaže da se ono moglo nalaziti u Prozoru s obzirom na izvanredni geostrateški položaj ove utvrde na tromeđi triju geografskih cjelina Rame i na samome putu koji je kroz Ramu neposredno povezivao porječje Neretve i Vrbasa, a posredno istočnojadransku obalu s panonskom ravnicom.[3] No isto tako je Ostoja mogu imati svoje sjedište u nekoj drugoj utvrdi na širem području Rame.[4] Kako god bilo, sada se ne može odgovoriti na pitanje da li je plemićki grad Prozor postojao već u prvoj polovini XIV. st. Sa sigurnošću se tek može tvrditi da je sagrađen prije 1366. godine i da se nalazio na području, koje se od prvog spomena utvrde u dokumentima pa sve do propasti dinastije Kotromanić u osmanskoj navali na Bosnu u ljeto 1463. godine nalazilo čvrsto u rukama bosanskih vladara iz te dinastije.

Izuzetak je tek razdoblje s početka XV. st., kada je Prozor posjedovao moćni hrvatski velikaš, cetinski i kliški knez Ivaniš Nelipić (Nelipčić). Kada i pod kojim uvjetima se prozorski plemićki grad s pripadajuću ramskom županijom našao u njegovim rukama danas je nepoznanica. Moguće je da se to dogodilo u vrijeme prodora bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića na Hrvatsku i Dalmaciju 1387–90., kada je Tvrtku moralo biti u interesu pridobiti na svoju stranu jednu od najuglednijih hrvatskih velikaških obitelji, tim prije što su Tvrtku na putu iz Bosne prema Dalmaciji stajali upravo obiteljski posjedi Nelipića.[5] Isto tako je moguće da je splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić darovao Prozor svome šogoru Ivanišu Nelipiću 1406. godine u znak zahvalnosti što mu je Ivaniš poklonio istoimenu utvrdu u vrhričkom kotaru Kninske županije (danas šire područje Vrlike).[6]

Neovisno o tome da li ga je stekao krajem XIV. ili početkom XV. st., godine 1408. on je njegovim neupitnim gospodarom, a tu činjenicu priznao je i novi bosanski gospodar, hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Sigismund Luksemburgovac,[7] koji mu je za Prozor i Ramu izdao 14. XI. 1408. potvrdnicu u znak zahvalnosti što ga je Ivaniš priznao za kralja i prestao podržavati njegova suparnika, protukralja Ladislava I. Napuljskog.[8] Do kada je Ivaniš gospodario Prozorom također je nepoznanica. U njegovim rukama ponovno se spominje 1411. godine, kada je u Brinju posinio svog budućeg zeta Ivana VI. st. Frankopana na koga su mirazom trebala prijeći sva Ivaniševa imanja,[9] a već 4. V. 1424. godine iz Prozora (in Prozor) bosanski kralj Tvrtko II. Kotromanić piše Dubrovčanima.[10]

S obzirom da nema sumnje da je plemićki grad Prozor između 1411. i 1424. godine prešao iz ruku Ivaniša Nelipića u ruke Tvrtka II. Kotromanića, postavlja se pitanje da li je Ivaniš ostao bez njega prilikom povratka Tvtka II. Kotromanovića na bosansko prijestolje 1421. godine,[11] ili se to dogodilo još ranije? Moguće da ga je Ivaniš darovao 1416. godine svojoj sestri Jeleni, udovici hercega Hrvoja Vukčića Kosače, nakon što mu je ona izručila Hrvojev Omiš, a da je Prozor potom zajedno s Jajcem kao Jelenin miraz pripao njezinom novom suprugu, bosanskom kralju Stjepanu Ostoji.

Kako god bilo, plemićki grad Prozor bio bi tek jedna u nizu široj javnosti manje poznatih bosanskih srednjovjekovnih utvrda da ga nisu pojedini bosanski vladari koristili kao povremenu rezidenciju u kojoj su službeno uredovali.[12] Već smo ranije spomenuli ispravu Stjepana II. Kotromanića izdanu 1366. godine izdanu pod Prozorom, kojom je vojvodi Vukcu Hrvatiniću (poč. XIV. st.–1378) darovao plivsku županiju u znak zahvalnosti što je u ljeto 1363. godine zaustavio u gradu Sokolu na Plivi vojni pohod hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Velikog na Bosnu.^[13] Idući se put spominje u spomenutom pismu bosanskog kralja Tvrtka II. Kotromanića Dubrovčanima od 4. V. 1424., koje je napisano u Prozoru (in Prozor).[14] U prozorskom plemićkom grad, odnosno njegovome podgrađu (sotto Prozor) Tvrtko II. je ponovno boravio u srpnju 1430. godine, a tri godine kasnije, odnosno 13. veljače 1433. u njemu su ga zatekli dubrovački izaslanici tijekom mirovnih pregovora oko završetka Konavoskog rata (1430–33) između Dubrovnika i Radoslava Pavlovića.[15] Također je Tvrtko II. dana 17. I. 1434. uputio iz podgrađa Prozora (in sotto Proxor) poziv na sud dubrovčakim trgovcima radi sređivanja štete, koju su pretrpjeli trgovački trgovci u pljački njihovog karavana u Konjicu.[16]

U posjedu Kotromanića prozorska je utvrda bila sve do osmanske navale na Bosnu u ljeto 1463. godine pod vodstvom sultana Mehmeda Osvajača Na žalost, na osnovu postojećih izvora i površinskog pregleda ostataka prozorske utvrde ne može se sa sigurnošću ustvrditi da li je ona bila osvojena,[17] kao što je to nedvojbeno dokazano kod plemićkog grada Bobovca kraj Kraljeve Sutjeske ili Kozograda kraj Fojnice,[18] ili su Osmanlije stekle Prozor bez borbe po nalogu zarobljenog kralja Stjepana Tomaševića, koji im se naivno predao u ruke pod plemićkim gradom Ključem i pri tom se obvezao da će u osmanske ruke prepustiti sve svoje utvrde u Bosni.[19] Mada bi se iz nalaza pepela u pojedinom prostorijama jezgre Prozora moglo zaključiti da je ova utvrda bila osvojena, jednako tako bi nalaz pepela govorio u prilog tezi da je stradao u požaru izazvanom udarom groma ili ljudskom nepažnjom.[20]

Iako je sultan osvojio gotovo cijelo bosansko kraljevstvo izuzev područja današnje južne Bosne (Zapadne strane) te zapadne i južne Hercegovine, koja je ostala u rukama hercega Stjepana Vukčića Kosače, njegova se vojska u tome pohodu u tolikoj mjeri iscrpila, da nije bila u stanju izdržati snažan protuudar Kosača, koji su od srpnja do listopada 1463. godine ne samo povratili sve svoje posjede iz osmanskih ruku već su osvojile tri Kovačevićeve i šest Pavlovićevih utvrda na Drini te prodrli gotovo do Srebrenice.^[21] U listopadu 1463. njima se u ratu protiv Osmanlija pridružio i sam hrvatsko-ugarski kralj Korvin čija je vojska prešla Savu kod današnje Stare Gradiške te prodrla u Bosnu.^[22] Dio vojske prodro je dolinom Vrbasa do Jajca koje su ranije u ljezo zaposjele Osmanlije te ga stavila pod opsadu, dok je glavnina vojske pod zapovjedništvom Matije Korvina osvojila Ključ na Sani i susjedne utvrde te se odatle pridružila opsjedateljima Jajca. Sama opsada Jajca bila je žestoka, a trajala je od polovice listopada do 26. prosinca 1463.^[23] Dok je Matijina vojska osvajala Jajce, dotle je Vladislav Hercegović osvojio sva osmanska uporišta u bivšim bosanskim županijama Uskoplju, Rami i Livnu.^[24] Tako je, među ostalim, stekao i plemićko grad Prozor sa čitavom Ramom (castrum Prozor in Rama et cum tota Rama), što mu je iste godine u Jajcu zasebnom ispravom potvrdio hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin.[25]

Što se potom događalo s Prozorom nakon 1463. godine, iz postojećih izvora i bez arheoloških istraživanja ne može se utvrditi. Moguće je da je Prozor čvrsto držao Vladislav Hercegović Kosača sve do 1469. godine, kada su Osmanlije zaposjele susjednu skopsku županiju (Uskoplje) s plemićkim gradom Veselom Stražom, nakon čijeg pada se Vladislav povukao u Hrvatsku na svoj posjed Mali Kalnik, koji su njegovi nasljednici držali sve do 1537. godine.[26]

U rukama Osmanlija se Prozor prvi put spominje 1469. godine kao sjedište ramske nahije neretvanskog kadiluka (od 1519. kadiluka), koji se u to doba nalazio u sastavu Bosanskog sandžaka kao dio velikog vilajeta Kraljeva zemlja.[27] U sklopu Bosanskog sandžaka bila je sve do 1537. godine, kada je postala dijelom novoutemeljenog Kliškog sandžaka, da bi potkraj XVI. st. ponovno ušla u sklop Bosanskog sandžaka kao dio bosanskog mulaluka (do 1578. kadluk), u sklopu kojeg se nalazi sve do 1626. godine, kada su je Osmanlije napustile.[28] Razlozi tome valja potražiti u činjenici da se nakon proširenja Osmanskog Carstva sve do istočne obale Jadranskog mora na jug i rijeke Kupe na zapad plemićki grad Prozor našao duboko unutar osmanskog teritorija, zbog čega je za Osmanlije izgubio bilo kakvu stratešku vrijednost.

Neovisno o tome kada je napušten prozorski plemićki grad, godine 1910. započelo je na inicijativu austrougarskih vlasti uređivanje i konzerviranje ostataka utvrde, što je rezultiralo obnovom kule Studenac i postavljanjem niskog piramidalnog krova na nju po uzoru na krove kula Starog mosta u Mostaru.[29] U međuvremenu krov je propao, a nova inicijativa za uređenjem ovog važnog povijesnog lokaliteta započela je 2007. godine u organizaciji ramskih zaljubljenika u prošlost svoga kraja.

[1] Eusebius Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752. Zagreb 1892., 34–35; Desanka Kovačević Kojić: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978., 86.

[2] M. S. Filipović: Rama u Bosni, 11; Marko Vego: Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo 1957., 99; Radoslav Dodig: Horonim Rama. U: Rama – nekoć i danas. Prozor-Rama 2010., 14.

[3] M. S. Filipović: Rama u Bosni, 3–4.

[4] Isti, 24–25.

[5] Novi hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Veliki (1342–1382) je početkom svojega kraljevanja odlučio skršiti dugotrajnu pobunu moćnih hrvatskih velikaša Nelipčića, Kurjakovića i Bribirskih. Stoga je 1345. poslao na njih vojsku pod zapovjedništvom hrvatsko-slavonskoga bana Nikole I. Bánffya, koji je napao Nelepićev Knin. Prvu banovu opsadu Nelipčićeva udovica Vladislava uspješno je slomila zahvaljujući snazi kninskoga plemićkog grada, no nakon što se ban ponovno pojavio pod Kninom potpomognut još i vojskom bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića odlučila se nagoditi s kraljem. U ime maloljetnog sina Ivana predala je kralju Ludoviku I. Velikom plemićke gradove Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac u zamjenu za plemićki grad Sinj i Cetinsko kneštvo (bivša Cetinska županija), plemićki grad Brečevo s poljem te plemićki grad Kamičac na Krki, koji se navodi kao Ivanova djedovska utvrda. Godine 1401. Ivaniš je zauzeo još i Klis, čime je praktički pod svoju vlast stavio gotovo čitav kopneni dio suvremene Splitsko-dalmatinske županije. Obsidio Iadrensis, Opsada Zadra, priredili Branimir Glavičić, Vladimir Vratović, Damir Karbić, Mirosav Kurelac i Zoran Ladić, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 54, Scriptores 6. Zagreb 2007., 120–123. Krešimir Regan: Gornji grad Kninske tvrđave. U: Ascendere historiam. Zbornik u čast Milana Kruheka. Zagreb 2014., 470.

[6] Godine 1401. godine je Hrvoje oženio Ivaniševu sestru Jelenu, kasniju bosansku kraljicu. Dubravko Lovrenović: Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 20(1987) 1, 184–185.

[7] Godine 1408. je Sigismund Luksemburgovac slomio vojsku bosanskog kralja Tvrtka II. Kotormanića u bitci pod Doborom što mu je omogućilo da na bosansko prijestolje dovede 1409. svoga privrženika, svrgnutog kralja Stjepana Ostoju, čime je faktično uspostavio svoj suverenitet nad Bosnom i dovelo ga u poziciju da bosanskim i hrvatskim velikašima s posjedima u tome kraljevstvu potvrđuje posjede. Marko Perojević: Stjepan Ostoja po drugi put kralj. U: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Sarajevo 1942., 427–429; Dubravko Lovrenović: Na klizištu povijesti. Zagreb-Sarajevo 2006., 141.

[8] Dan ranije, odnosno 13. XI. 1408. Sigismund je Ivanišu potvrdio obiteljske posjede u Hrvatskoj. Ivan Bojničić: Iz arkiva u Željeznom. Vjesnik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkvia, 7(1905), 167–169.

[9] Radoslav Lopašić: Spomenici tržačkih Frankopana. Starine, 25(1892), 322; Lajos von Thallóczi i Samu Barabás: A Frangepán család oklevéltára. Budapest 1910., 166–169; Petar Strčić: Frankapan, Ivan VI. st. Hrvatski biografski leksikon, 4. Zagreb 1998., 410–411.

[10] HR-DADU-15. Rani zapisi dubrovačke kancelarije (Diversa Cancellariae), sv. 42, fol. 267., 4. V. 1424.; D. Kovačević Kojić: Gradska naselja, 86., bilj 51.

[11] Godine 1408. Tvrtko II. zbačen je s vlasti, a umjesto njega na bosansko prijestolje popeo se Stjepan Ostoja.

[12] Pavao Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Sarajevo 1973, 245.

[13] E. Fermendžin: Acta Bosnae, 34–35; Franjo Rački: Povelja bosanskog bana Tvrtka od god. 1366. Starine, 21(1889), 81–82.

[14] HR-DADU-15. Rani zapisi dubrovačke kancelarije (Diversa Cancellariae), sv. 42, fol. 267., 4. V. 1424.; D. Kovačević Kojić: Gradska naselja, 86., bilj 51.

[15] Nicolae Iorga: Notes et extraits pour server á l´historie des croisades au XV^ě siècle, 2. Pariz 1899., 314; M. S. Filipović: Rama u Bosni, 11; Ćiro Truhelka: Konavôski rat (1430–1433). Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 29(1917), 145–212; M. Vego: Naselja, 98–99; Mihajlo Dinić: Zemlje hercega Svetog Save. U: Srpske zemlje u srednjem veku. Beograd 1978., 253; D. Kovačević Kojić: Gradska naselja, 86., bilj 51.

[16] HR-DADU-15. Rani zapisi dubrovačke kancelarije (Citationes de foris), sv. I, fol. 58, 17. I. 1424.; D. Kovačević Kojić: Gradska naselja, 80., bilj 13; H. Redžić: Srednjovjekovni gradovi, 167–168.

[17] Prema narodnoj predaji, Osmanlije su u Prozoru opsjele kraljicu Katarinu, koja se u njega sklonila sa svojom djecom, a osvojile su ga tek nakon što su braniteljima onemogućili da se opskrbljuju svježom vodom. U otkrivanju izvora vode Osmanlijama je pomogla baba Dedić, zbog čega su njezini potomci bili oslobođeni plaćanja poreza. A. Čatić: Narodna predaja o gradini Prozorskoj, 538–539; Marko Vidović: Kako je Mehmed Fatih II zauzeo tvrđavu. Oslobođenje, 19(1963). U: Zoran Stojanović: Pronađene vodovodne cijevi za stari grad Prozor?! (http://www.rama.co.ba/novost/772/pronadjene-vodovodne-cijevi-za-stari-grad-prozor, pristupljeno 1. III. 2016.) O bijegu kraljice Katarine iz Bosne u narodnim predajama vidi više: Vlajko Palavestra: Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne. Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljenice smrti kraljice Katarine. Sarajevo 1978., 86–94; Isti: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo 2004.; Marko Dragić: Deset kamenih mačeva/Hrvatske predaje i legende Bosne i Hercegovine, 1. Baška voda 1999; Isti: Od Kozograda do Zvonigrada/ Hrvatske predaje i legende Bosne i Hercegovine, 1. Baška voda 2001.

[18] Krešimir Regan: Bosanska kraljica Katarina. Pola stoljeća Bosne (1425.–1478.), Zagreb, 2010., 39–49.

[19] Nakon što je Mahmud-paša zarobio Stjepana Tomaševića u Ključu te ga kao sužnja predao Mehmedu II. u Jajcu, u nadi da će mu biti pošteđen život Stjepan je prihvatio Mehmedove mirovne uvjete te naredio svojim kaštelanima da bez borbe predaju njegove utvrde Osmanlijama. Marko Perojević: Stjepan Tomaš. U: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Sarajevo 1942., 572; Mladen Ančić: Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb 2001, 130.

[20] »Jedna je klijet (prostorija – op. a.) do istočne utvrde u dnu pokadrmana (terasirana), a narod kaže, da je to bio hambar, pa da se tu našlo izgorjela žita«.V. V. Vukasović: Propast grada Prozora u Bosni, 27.

[21] E. Fermendžin: Acta Bosnae, 25; Sima Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964., 331; Isti: Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba. Srpska akademija nauka i umetnosti, posebna izdanja, knj. 376, Odeljenje društvenih nauka, knj. 48, Beograd 1964, 255; M. Dinić: Zemlje hercega Svetog Save, 260.

[22] Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882., 341; Ludwig von Thallóczy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914., 75–76; Milan Prelog: Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, I. dio (1463–1739), Sarajevo između 1912. i 1931., 8; S. Ćirković: Istorija srednjovekovne, 331; Pejo Ćošković: Susret sa zagubljenom poviješću-Područje Bosanske Gradiške u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 2001., 95–96.

[23] E. Fermendžin, Acta Bosnae, 258; L. von Thallóczy: Studien zur Geschichte, 78-85.

[24] V. Klaić: Poviest Bosne, 341; S. Ćirković: Istorija srednjovekovne, 332;Isti: Herceg Stefan, 258; D. Lovrenović: Na klizištu povijesti, 375–376.

[25] Georgio Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ad civilis. Budimpešta 1855., 67–70; E. Fermendžin: Acta Bosnae, 257–258.

[26] Najkasnije 1467. godine Matija Korvin predao je utvrdu Mali Kalnik kraj Križevaca (danas sjeverozapadna Hrvatska) Vladislavu Hercegoviću Kosači, sinu hercega Stjepana Vukčića Kosače i bratu bosanske kraljice Katarine. U rukama Vladislavovih potomaka, koji se u dokumentima s kraja XV. i prve polovine XVI. st. spominju s vojvodskim ili herceškim naslovom i pod prezimenima Hercegović ili Balšić, Mali Kalnik bio je do 1537. godine. M. Dinić: Zemlje hercega Svetog Save, 268–269; Pejo Ćošković: Kosače. Hrvatski biografski leksikon, 8. Zagreb 2009., 660. i 664–665.

[27] Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk/postanak i upravna podjela. Sarajevo 1959., 128, 151, 183. i 213.

[28] Isti, 183; D. Lovrenović i suradnici: Odluka o proglašenju.

[29] Izgled kule iz toga doba sačuvan je na fotografiji iz 1933. godine.