Udruga branitelja Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET): Radne kolege i ratni suborci nikada se ne zaboravljaju

Zagrebački električni tramvaj (ZET) poduzeće je koje djeluje u sklopu Zagrebčkog holdinga. Nije to samo javno prijevozničko poduzeće, to je postala veza ljud ne samo iz Republike Hrvatske nego i iz Bosne i Hercegovine. Tijekom Domovinskog rata ZET je dao brojne branitelje od kojih je 13 poginulo, a za dvojicom se još traga. Okupljeni u svoju udrugu ne zaboravljaju nijednog svog branitelja.

Već više od 15 godina ZET-ovci dolaze u Ramu u svibnju kako bi odali počast braći Franjić; Ivanu i Miji. U obitelji Franjić od petero braće svi su bil branitelji. Dvojica su poginula; Mijo kao pripadnik „Tigrova“ u Vukovaru, a Ivan na Ravašnici braneći svoju Ramu. Dvojica braće Franjića bili su radnici ZET-a; Šimo i Ivan.

Ivan Franjić Kič rođen je 1963. godine u Rumbocima u Rami u Bosni i Hercegovini od roditelja Nikole i  Ruže. Završio je srednju školu. Radio je u ZET-u i vraća se u Rumboke te postaje pripadnik  HVO-a Brigade Rama od 03. travnja 1992. godine. Pogino je 28. svibnja 1992. godine na Ravašnici.

Mijo je rođen u Rumbocima u Rami u Bosni i Hercegovini 27. rujna 1991. godine. Bio je sedmo od osmero djece u obitelji Nikole koji je da bi prehranio obitelj radio kao gastarbajter u Austriji te majke Ruže koja je odgajala djecu. Osnovnu školu završio je u Ripcima, a srednju strojarsku počeo je pohađati u Prozoru.

Početkom 1991. dragovoljno odlazi braniti Hrvatsku kao pripadnik „Tigrova“. Koncem rujna 1991. pridružio se sa skupinom pripadnika 4. bojne 1. gardijske brigade braniteljima Vukovara. U tom gradu položio je život tijekom teških borbi na Sajmištu kod Prvomajske ulice.

Odavanje počasti i molitva za Ivana i Miju u Rumbocima

Obitelj Franjić, rođaci, susjedi i ZET-ovci ove godine su odali počast 23. svibnja 2026. godine. Najprije je služena misa u crkvi Svetog Franje Asiškog u Rumbocima koju je predvodio župnik fra Ilija Jurić. Uz molitvu župnik je u svom pozdravu naglasio kako je značajna Isusova izreka da nema veće vrijednosti kada netko dadne svoj život za drugoga.

Nakon mise okupljeni su upalili svijeće i položili vijenac na rumbočkom groblju na grobovima Ivana i Mije Franjić.

Darko Matijević, predsjednik Udruge branitelja zagrebačkog električnog tramvaja iz Zagreba i ujedno  predsjednik Sindikata branitelja i radnika ZET-a je ovom prigodom izjavio: „Mi u ZET-u smo imali preko tisuću tristo pedeset branitelja,  koji su bili u pričuvnom sastavu, koji su se vratili raditi u ZET, plus,  dečki koji su otišli u profesionalno, u policiju. Od toga, od nas svih, petnaest je za sada što znamo, ovi koji su ostali raditi u ZET-u u trenutku  pogibije.  Imamo trinaest poginulih, dvojicu nestalih, jedan je nestao u Bosanskoj Posavini, drugi je na Ovčari i on je bio u onom autobusu koji se traži. Mi se svake godine prisjećamo na grobnim mjestima na dan pogibije naših prijatelja suboraca, naše braće po oružju.“

Jedan od najznačajnijih uspjeha udruge je postizanje sporazuma sa poslodavcem o prioritetu pri zapošljavanju djece branitelja. Do sada je u ZET-u i Zagrebačkom holdingu zaposleno preko 350 mladih ljudi iz ove kategorije. Cilj je da se ovi mladi ljudi, koji su i sami deca branitelja, postupno uvode u rad udruženja kako bi preuzeli obavezu očuvanja sjećanja kada stariji članovi odu u mirovinu. Matijević naglašava da se žrtva onih koji su dali živote ne smije zaboraviti i da je edukacija mladih jedini način da se ta tradicija održi.

“Danas smo došli tu u Ramu u Rumbuke da odamo počast Ivanu Franjiću, a ujedno i njegovom bratu Miji koji je poginuo u Vukovaru, koji je isto bio nestali, pa je ekshumiran. Mi nadalje tako imamo i u Slavoniji, i u Zagrebu, i u Zagorju, svima našima idemo na taj dan kad se to dogodilo. Odajemo počast  i na spomeniku koji smo digli unutar kruga ZET-a. Evo sad će biti dvadeset osmoga, baš na dan kad je Ivan poginuo Dan oružanih snaga u Hrvatskoj, osnivanje Zbora narodne garde i mi imamo  tom prigodom  okupljanje i odavanje počasti”, kazao je Matijević.

Udruga branitelja ZET-a predstavlja snažan model spajanja pijeteta prema prošlosti i aktivne brige za budućnost. Kroz institucionalnu suradnju s poslodavcem i ustrajno njegovanje tradicije, osiguravaju da žrtva njihovih kolega ostane trajno upisana u identitet poduzeća i šire zajednice.

Obiteljska povijest i migracija u Zagreb

Obitelji Franjić je bila brojna kao i mnoge druge obitelji u Rami  vremena pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. U obitelji je bilo petero braće i tri sestre. Životne okolnosti su tjerale da se ide trbuhom za kruhom.

Proces preseljenja u Zagreb tekao je postupno, prema tradicionalnom običaju gdje bi jedan član obitelji povukao drugoga, sve dok se cijela obitelj nije skrasila u glavnom gradu Hrvatske i njegovoj okolici. Unatoč životu u gradu, obitelj je zadržala iznimnu bliskost i redovito posjećuje rodni kraj.

Šimo Franjić  o životu i odlasku u Zagreb, gdje je u ZET-u radio 41 godnu, kazao je: „Rođen sam u Rumbocima ovdje i završio sam osnovnu školu  i srednju školu sam završio u Prozoru. Nas je bilo osmero braće i sestara,  a dva brata su poginula. Otišli smo gore u Zagreb, jer  kako otiđe jedan, kako je to bio običaj kod nas, povuče drugoga i dobro smo se snašli. Svi  imamo sređene obitelji, sve,  volimo se i dolazimo ovdje u Rumboke. Kad su počela ratna djelovanja  bio sam u Hrvatskoj vojsci, a moja dva brata su isto tako bila u Hrvatskoj vojsci koji su poginula, jedan u Vukovaru, jedan  tu se vratio  u Ramu.“

Iako su Šimina djeca rođena, školovana i zaposlena u Zagrebu, ona gaje neobično snažnu vezu s Ramom i često je posjećuju. Otkako je u mirovini, Šimo većinu ljeta provodi u Rumbocima, u svojoj obnovljenoj obiteljskoj kući, održavajući tako živom vezu između zagrebačke svakodnevice i zavičajnog mira.

Brojni Ramljaci su svoju životnu sredinu našli upravo u Zagrebu. Dosta ih je radilo i još uvijek radi u ZET-u.

„Ima ljudi koji rade iz ovoga Ramskog kraja, iz Donje Rame, ovdje i iz Gornje Rame i Rumboka i okolice. Poznajem ih osobno, sve su to jako fini ljudi, ali ne zaboravljaju svoj kraj“ , kazao je Šimo.

Priča Šime Franjića simbolizira sudbinu, ne samo njegove braće i sestara, nego mnogih ramskih obitelji koje su sreću potražile u Zagrebu, ali nikada nisu prekinule sponu s rodnim krajem. Njegovo svjedočanstvo o radu, ratnom gubitku i ljubavi prema zavičaju služi kao podsjetnik na važnost očuvanja obiteljskog identiteta i zahvalnosti onima koji su podnijeli najveću žrtvu.