Plemićki grad Prozor u Rami – PETI DIO
Plemićki grad Prozor pripada tipu visinskoga plemićkog grada (burg) s dominantnim položajem i dalekim pogledom na Prozor i čitavu Ramu. Premda bez arheoloških istraživanja danas nije moguće izraditi njegovu točniju i potpuniju tlocrtnu sliku, komparativnom analizom postojećih ostataka s povijesnim opisima, crtežima i planovima možemo u izvjesnoj mjeri riješiti problem podrijetla njegovih pojedinih cjelina i ugrubo rekonstruirati razvoj ove utvrde tijekom kasnoga srednjeg vijeka kroz najmanje dvije velike građevinske faze.
Piše: dr. sc. Krešimir Regan, viši znan. suradnik Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, Republika Hrvatska
Najstarijoj razvojnoj fazi Prozora pripadaju ostatci gradske jezgre izgrađenoj najkasnije oko polovine XIV. st., a koja se u dokumentima prvi put spominje 1366. godine. Prema smještaju u prostoru i vrsti terena plemićki grad Prozor svrstavamo u skupinu visinskih plemićkih gradova kaštelnog tipa tlocrta, koji se grade na rubovima izduljenih grebena ili na kamenim vrhovima stožastog oblika tijekom čitavog XIII. i XIV. st. u razdoblju romanike. Sudeći prema tome, moguće je gradnju Prozora pretpostaviti u vrijeme neposredno nakon okončanja širenja Bosne na susjedni Hum i Zapadne strane za vrijeme bana Stjepana II. Kotromanića tijekom druge polovine 1320-ih, odnosno u vrijeme osvajanja i zatim stabilizacije Stjepanove vladavine nad tim prostorima. Kako se Prozor nalazio na samoj granici stare bosanske jezgre prema Humu i Zapadnim stranama, možda je upravo on sagrađen kao mostobran iz kojeg je bosanski ban započinjao svoje ofenzivno-osvajačke akcije.
Premda smo uoči istraživanja bili mišljenja da su dva obrambena dvorišta utvrđenog predgrađa bila sagrađena u nekoliko vremenski odvojenih građevinskih faza tijekom XV. st., analiza postojećih ostataka te raspored pojedinih građevina otvaraju mogućnost da je čitavo predgrađe moglo nastati početkom XV. st. prema jedinstvenom projektu, no moguće u nekoliko podfaza izvedbe s obzirom na veličinu pothvata. Nema sumnje da su prvo bili sagrađeni kameni sjeverozapadni i jugozapadni bedemi, a tek zatim kula Studenac i eventualno slična kula u sjevernome uglu jezgre, da bi naposljetku čitavi prostor sjeverozapadno od utvrde bio snažno utvrđen zemljanim bedemom i grabom, koji su onemogućavali izravnu neprijateljsku navalu na kamene strukture Prozora. S obzirom na izrazito vojnički karakter predgrađa, što se ponajbolje vidi iz dobro osmišljenog sustava zaprečivanja slobodnoga prilaza gradskoj jezgri kroz čak tri dvorišta i troja utvrđena vrata, ne računajući pri tome četvrta vrata na jugozapadnom bedemu jezgre, kao graditelj ovog dijela Prozora logično se nameće Tvrtko II. Kotromanić, koji je, sudeći prema poznatim dokumentima, često boravio u Prozoru.
Kao što je Prozor u vrijeme Stjepana II. mogao biti utvrđeno uporište iz kojeg je bosanski ban započinjao osvajačke pohode na Hum i Hrvatsku, u vrijeme Tvrtka II. on je mogao biti točka iz koje je bosanski vladar nastojao obraniti svoje posjede unutar Bosanskog kraljevstva od prisezanja moćnih bosanskih, ali i hrvatskih velikaša, ali i sanjati o obnovi svoje kraljevske vlasti u Humu, Primorju i Zapadnim stranama. Na jednoj strani Tvrtku se nalazio Ivaniš Nelipić, moćni hrvatski velikaš te praktički gospodar čitave južne Hrvatske koji se zasigurno nije mirio s gubitkom Prozora između 1411. i 1422. godine, a na drugoj strani nalazile su se Kosače, koje su upravo u godinama Tvrtkove vladavine iskoristile slabljenje središnje kraljevske vlasti i započele sa stvaranjem svoje državine u jugoistočnom dijelu Bosanskog kraljevstva, koje će kasnije dobiti ime Hercegovina.
Mada je skromnost u izvedbi rezidencijalnih stambenih prostorija na Prozoru u suprotnosti sa društvenim statusom Kotromanića, ona nije posljedica njihove neimaštine, već vrijednosnog shvaćanja funkcije ovog kompleksa. Naime, on je prvenstveno bio namijenjena zaštiti života članova ove obitelji i njihovih podložnika, dakle njihovoj obrani, a tek potom ugodnom stanovanju. Stoga nam ostatci Prozora, napuštenoga početkom druge četvrtine XVII. st., upotpunjuje našu spoznaju o bosanskim vladarskim rezidencijama, koja je potpuno oprečna općeprihvaćenom stajalištu o raskoši srednjovjekovnih plemićkih i velikaških rezidencija nastalom pod utjecajem Hollywooda. Naime, oni isprva nisu živjeli u velikim palačama, već za današnje prilike u skromnim građevinama, koje su bile tek neznatno bolje uređene od drugih građevina unutar njihovih utvrda. Unatoč tome, plemićki grad Prozor bio je kvalitetno zidan i reprezentitativan obrambeno-stambeni kompleks dostojan za sigurni boravak bosanskog kralja i njegove zasigurno brojne pratnje.
