POGREŠNO JE SHVATITI BOŽIĆ KAO BLAGDAN KOJIM SE SLAVI SIROMAŠTVO, A OVAJ SVIJET KAO ‘DOLINU SUZA’

Božić je kršćanski blagdan i on je jednostavno “Božić”,  koji za one koji ga slave ima svoje posebno, vlastito značenje, ali i svoje vrijednosti. Da nije toga značenja i  tih vrijednosti,  zar bi ga ljudi slavili tolika stoljeća.

Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije

Jerković:U eskalacija konzumerizma kojem smo svednevice izloženi materijalno je umnogome preuzelo primat nad duhovnim, a to posebno dolazi do izražaja u predblagdansko vrijeme, tijekom potrošačke groznice u prosincu. Kako to komentirate? Drugim riječima, koliko nas je konzumerizam otuđio od samih sebe, koliko nam je zapravo ukrao blagdane, ako govorimo o utjecaju konzumerizma na Božić?

Markešić: Ne bih ipak mogao prihvatiti Vašu tvrdnju da je „materijalno umnogome preuzelo primat nad duhovnim“ pa ni sada „u ovo predbožićno vrijeme“. Prije bih rekao da je konzumerizam, o kojemu govorite u veoma negativnome smislu, zapravo jedini mogući način kako moderni ljudi mnogu i žele odgovoriti onoj temeljnoj duhovnoj i društvenoj težnji da ne budu sami, da imaju nekoga kome će moći reći hvala i kome će moći iskazati dobrodošlicu. Sve to, i kad bismo htjeli, ne bismo mogli, a i ne bi priličilo, iskazati na način kako su to činili „naši stari“.Oni su imali svoje vrijeme i u tome vremenu svoj „konzumerizam“.

Naime, pogrešno je Božić uvijek dovoditi u svezu s potrošačkim društvom. Božić je, to već ponavljam više puta, stoljećima bio i ostao obiteljski blagdan, a to znači blagdan mira, međusobnog izmirenja, poštivanja I uvažavanja. Božić je dan kada se za obiteljskim stolom, u nekim mjestima već navečer uoči Božića, dakle na sâm Badnjak, skuplja cijela obitelj na zajednički objed. Osim toga, Božić je istodobno bio I sve do danas ostao dan darivanja siromašnih, posjećivanja ostavljenih itd. Zapravo, Božić je kršćanski blagdan i on je jednostavno “Božić”,  koji za one koji ga slave ima svoje posebno, vlastito značenje, ali i svoje vrijednosti. Da nije toga značenja i  tih vrijednosti,  zar bi ga ljudi slavili tolika stoljeća.

S druge strane, potrošačko društvo je samo “društvo” u kojemu ne treba gledati sve negativno.  Ono ima, kao i sva društva kroz ljudsku povijest, kako svojih pozitivnih tako i negativnih stvari. Stoga Božić ne treba niti izjednačavati s potrošačkim društvom, niti ga od njega posve razdavajati. Zar se o Božiću ne može slaviti u obilju dobara koje je čovjek stekao svojim radom, štednjom, odricanjem? Zapravo, zar kršćanin ne može slaviti Božić sa zahvalom Bogu što ima što potrošiti, ali i podijeliti s drugima, svojom obitelji, rodbinom, prijateljima, ali i siromašnima. Držim da bi bilo posve pogrešeno shvatiti Božić kao blagdan kojim se slavi ljudsko siromaštvo kao uzor kojemu treba težiti, a ovaj svijet kao ‘dolinu suza’.

Kršćani vjeruju da je Bog stvorio čovjeka, a potom i sam postao čovjekom da bi ljudi mogli dobro živjeti i to ne kao ‘puka sirotinja’, nego kao njegovi sustvaratelji, pomagači u izgradnji svijeta. Smatram da biti bogat i trošiti ne znači uvijek imati samo materijalna dobra. Biti bogat znači moći i htjeti stvarati kako materijalna tako i duhovna dobra koja će poslužiti kako onomu tko ih stvara tako i drugima da svi zajedno mogu dobro živjeti. Naravno da do komerzcijalizacije Božića dolazi onda kada se pred očima ima samo jedan sebični cilj: proizvoditi radi potrošnje.

ŠIRENJE SPEKTAKLA STRAHA

Jerković: Konzumerizam i društvo spektakla? Koliko je Guy Debord bio dalekovid, da tako kažem, i koliko je i danas aktualan, ili nije?

Markešić: Pođemo li sa stajališta da sve što se u svezi s Božićem proizvodi služi isključivo zadovoljenju  ljudi i njihovih potreba, onda je Debord bio u pravu i dalekovid. Jer, pojedini ljudi to i dalje čine. Međutim, vremena su se promijenila. Stvorene su neke nove potrebe pa je nekadašnji Debordov model spektakla kao zadovoljenje pasivnih potrošača bez ikakve njihove želje da nešto mijenjaju u društvu nadopunjen Bodrillardovim modelom simulacije zbilje, ali i modelom potrošnje znaka umjesto sadržaja (od odjeće do automobila). No, nakon 11. rujna 2001., stvari su se u tom dijelu drastično promijenile: ti bezlični potrošački ‘božićni znaci’ (u obliku različitih darova)zamijenjenisu nekim modelima spektakla: modelomspektakla straha i modelom spektakla terorizma, o čemu govore D. Kellner i H. Giroux.

Srećom, u Hrvatskoj još uvijek ne sudjelujemo takvim spektaklima, iako smo tijekom trajanja Adventa u Zagrebu mogli prisustvovatiprigušenoj promociji ‘spektakla straha’. Na zagrebačkim ulicama, a vjerujem i na ulicama drugih većih hrvatskih gradova, bio je u to vrijeme veći broj policajaca koji su bili zaduženi za ono „ne-daj-Bože!“. Gradskim vlastima bilo je važno putem masovnih medija i društvenih mreža upozoriti ljude da se trebaju naviknuti živjeti sa strahom.

Jerković:Gdje je u takvom stanju stvari, praksi konzumerizma, nestala dobra stara tradicija? Živimo li doista u društvu oslobođenom od tradicije? Koje su pritom izgubljene vrijednosti novih naraštaja…?

Markešić: Tradicija nije nešto vječno, nepromjenjivo, petrificirano. Ona nastaje u određenome vremenu i na određenome prostoru. Mijenja se zavisno od društvenih okolnosti. Procesi globalizacije, individualizacije i urbanizacije učinili su da smo, htjeli ili ne htjeli, morali tražiti i stvarati neke nove ‘tradicije’ koje su odgovarale novome vremenu, vremenu u kojemu su tradicionalne obitelji, koje su bile ne samo proizvodna jedinica (muž je radio izvan kuće, a žena u kući) nego i starački dom i dječji vrtić i koje stoga već danas, kazano Beckovim rječnikom, već danas spadaju, kazano Beckovim rječnikom, u zombi-kategarije, postale obitelji u kojima muž i žena (jer oboje rade izvan kuće) dnevno provedu zajedno samo nekoliko sati i u kojima stoga ima sve manje međusobnoga zajedničkog razgovora i razgovora s djecom koja su stoga veoma često prepuštena kompjutorima, igricama, surfanju po internetu, drugima na ulici, piću, drogi, prostituciji. Zbog njih roditelji ponekad, kao i zbog zajedničkog imetka, bankovnog računa i ostaju u braku. Međutim, usprkos toj sumornoj i sivoj slici suvremene obitelji, zaboravljamo da su stvorene neke i veoma značajne i važne vrijednosti: osobna sloboda i sve veća želja ne biti sam, sve veća želja živjeti zajedno s drugim. U ovome modernom vremenu emocionalna veza je, navodi Giddens, postala središnjom kategorijom – kako u ljubavnom odnosu tako i u odnosu roditelja i djece. U novome vremenuposebno značenje imaju vrijednosti vjernosti i povjerenja kako bračnih partnera međusobno, tako i djece u svoje roditelje i roditelja u svoju djecu, prijatelja u prijatelje, susjeda u susjede. A u osnovi toga povjerenja i vjernosti nalazi se ljubav. A upravo su, smatra Beck, današnji ljudi gladni ljubavi; zbog nje se vjenčavaju i razvode, nadaju, žale i ponovno pokušavaju; ona je jedino mjesto gdje se ljudi mogu pronaći i ostvariti odnos s drugima;ona je stvarna, istodobno očajnička i umirujuća, ona je “moćna sila” koja druge prilagođava vlastitim pravilima, jer svatko od nas unatoč svemu nosi u sebi potrebu da voli i da bude voljen, da svoju ljubav prema voljenoj osobi iskaže i dokaže ne samo riječima nego i praktičnim darom.

Što su voljene osobe razdvojenije, kod njih je želja za darivanjem veća. Odatle i tolika želja i potreba za kupovinom darova uoči Božića.

SVIM NA ZEMLJI MIR,

Jerković:Zaključno – što nam preostaje? Kako u daljnjem napretku tehnike i tehnologije do kraja ne izgubiti identitet, čovječnost, humanost… ili smo to, najvećim dijelom, već ionako izgubili?

Markešić: Moramo se već jednom naviknuti da ni naši nacionalni ni religijski ni kulturni identiteti nisu nepromjenjivi, stalni. Identitet je fluidan, uvijek iznova se stvara i potvrđuje u međusobnoj komunikaciji. Zašto bi neke ranije vrijednosti bile bolje od onih koje imamo danas? Zar se upravo danas ne govori više o onim pravim ljudskim vrijednostima, od osobne slobode do slobode da volimo koga hoćemo, a ne onu ili onoga, koju odnosno kojeg nam netko drugi izabere (kao što je to bilo u našoj tako davnoj i ‘lijepoj’ tradiciji). Zašto bi starina bila bolja od modernosti? Zavist, mržnja, ubijanja, progoni, istrebljivanja, genocidi, sastavnice su dio ljudske povijesti, a i naše ‘lijepe’ kršćanske tradicije.  Da je to tako trebalo i ostati, ne bi ni Isus Nazarećanin želio mijenjati svijet, prekoračiti granice nacije,religije, kulture i civilizacije i krenuti ususret drugima, ne-svojima, nego onima s onu stranu (svake) granice, onima na rubu društva. I, kako i sami znate, uspio je u tome, a da nije ukinuo ortodoksni židovski identitet. A svijetu je, što i sami znamo, ponudio nešto novo što bi i ovaj naš Božić trebao ponuditi nama u Hrvatskoj koji smo gladni ljubavi i opraštanja, samo to zbog straha što će nam Pravovjerni reći ne smijemo iznijeti u javnost; gladni smo, naime, ne samo međusobne ljubavi, nego smo gladni i slobode od nacionalnih i religijskih okova da od onih kojima smo nanijeli zlo zatražimo oprost. A sve da bismo, vođeni kršćanskim načelom, mogli možda još ovoga Božića čista srca zapjevati onu našu staru kršćansku i hrvatsku, u novome vremenu toliko potrebnu prekograničnu pjesmu:

SVIM NA ZEMLJI MIR, VESELJE …

Glas Slavonije, 23. prosinca 2017., str. 8-9.