fbpx
Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, za Al Jazeeru govori o Božiću, BiH, vjeri…

Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, za Al Jazeeru govori o Božiću, BiH, vjeri…

Božić je svetkovina nade i u beznadnoj situaciji; vjerujemo da Bog nikada ne napušta čovjeka, govori fra Ivan Šarčević, te dodaje da su sada kritična vremena, „političari i njihovi pomoćnici uništavaju društvenu nadu, i obesperspektivili su mnoge mlade ljude da napuštaju ovu zemlju“, kao i da su mogući svi scenariji u postojanju ove države uključujući i najgori – rat…

Ovaj profesor na Franjevačkoj teologiji i nekadašnji gvardijan samostana sv. Ante na Bistriku u Sarajevu smatra da se Bosna i Hercegovina neće lagano raspasti, da može opstati samo na humanim načelima, a ne nacionalističkim, te kako je u ovoj državi na ispitu prava vjera i prava humanost.

  • Fra Ivane, vjernici slave Božić u neko veoma nesigurno vrijeme. Dugo ste u Sarajevu, možemo li malo usporediti ovaj blagdan kako se slavi sada, kako nekada?

I u Sarajevu se Božić nastoji slaviti kao i prije. Božić je blagdan koji uključuje tradiciju. Društveno se način slavljenja promijenio, jer vrlo je uočljivo kako je katolika mnogo manje u Sarajevu nego prije rata pa i odmah poslije rata. A tako je po mnogim mjestima Bosne, osobito u Republici Srpskoj. Promijenila se situacija kada gledate izvanjski, demografski, a što se tiče obiteljskog i rodbinskog slavlja, to je gotovo ostalo isto.

Prije rata, toga se sjećam kada sam bio u Sarajevu kao student, na Božićnu ponoćku je dolazilo dosta muslimana i pravoslavaca, više nego sada, prije, rekao bih, ovog “nacionalističkog ludila”. Dolazili su neki iz znatiželje, a najviše ih je bilo s njihovim prijateljima katolicima, da zajedno sudjeluju u slavlju. I danas toga ima, jedan dio ostane vani kraj vrata, neki budu u crkvi sa svojim prijateljima, prate obrede.

O samom Božiću… Govori se da su svi naši blagdani, i Božići i Bajrami kod muslimana, previše izvanjski. Ima tu istine. U općoj desekularizaciji, odnosno religizaciji društva, događa se i obratni proces sekularizacije, posvjetovnjačenje vjere, čak do zasićenja društvenoga prostora izvanjskom religioznošću. Naglašava se više izvanjskost blagdana. Oni se omasovljuju, kolektiviziraju, politiziraju.

Blagdani danas više služe za pokazivanje, za jačanje društvene moći pa zato i političari više slave religijske blagdane nego društvene, državne i uz njih organiziraju mastodontska primanja. Uz to, u sveopćoj retradicionalizaciji religije naši blagdani postaju smiješni jer se izvlače neke stare radnje, simboli i običaji za koje se danas uopće ne zna značenje. U svakom slučaju nedovoljno  se blagdani prepoznaju u svojoj unutarnja biti i egzistencijalnoj poruci.

Na Božić slavimo dan rođenja Isusa Krista, Božje postajanja konkretnim čovjekom. To se, prema evanđelju, događa negdje skrajnuto, negdje bez buke, na rubu velikih društvenih događanja, ali u srcu svijeta. Božić je događaj promjene perspektive kako s obzirom na kozmos tako i na naše mikrosvjetove, na naše ljudske odnose.

Za kršćane to znači da se Bog sam javlja, priopćava, izlazi iz svoje “zatvorenosti” i tajne, nudi se ljudima kao osoba, kao jedno konkretno ljudsko “ti”, kao povijesni Isus iz Nazareta, a ne kao sistem ideja i teorija, kao ponavljanje etničke tradicije ili religijskog folklora. Ovi blagdani zato zahtijevaju povlačenje, nalaženja vremena za sebe, za sabiranje.

  • Previše deklariranja, a premalo vjerovanja?

Tako je. Čak bi se moglo kazati da je puno religije bez Boga, razumijevajući religiju ovdje u njenom najužem smislu kao samo vanjsko pokazivanje drugima.

Zato imamo zasićen javni prostor religioznim, ali ne vjerom.

  • Da li mediji imaju neku ulogu u promoviranju vjere?

Mi imamo vrlo malo novinara koji imaju dobru kritičku distancu prema vjernicima i koji poznaju naše religije. S jedne strane imamo novinare koji ili ignoriraju ili odbacuju svaku mogućnost religioznosti. Ne uvažavaju ni antropološki podatak da gotovo nije bilo razdoblja bez vjere a imaju muku i sa slobodom javnog ispovijedanja vjere kao temeljnim ljudskim pravom i slobodom.

S druge strane, postoje novinari, novine i mediji koji se pretvaraju u “organe” svojih religijskih zajednica a pritom se uopće ne bave stvarnim pitanjima vjere u Boga koje je mnogo složenije pa i bolnije od jeftinih novinarskih ponuda. Takvi u tobožnjem takmičenju da uprate vjerske poglavare, vjerske manifestacije, simuliraju kako su otvoreni za vjeru i vjerske slobode, a u biti svoje čitatelje, svoje adresate primitiviziraju i drže u religijskoetničkoj hapsani, dakle u zabludi da su etničko i religijsko neodvojivo isto. Kao da vjera nema nikakve veze s moralnošću, recimo s pljačkom, kriminalom, ili kao da vjera nema ništa s pitanjima odnosa prema strancima, prema njihovoj patnji ili s pitanjem smisla vlastitoga života, patnje, smrti.

Kada kažem da novinari trebaju malo više poznavati religiju i religije, a posebno pitanje temeljnoga životnog povjerenja, time ne govorim da moraju biti religiozni. Neki su kao neka vrsta recidiva starog borbenog, vulgarnog ateizma. A neki su mediji često bilteni religijskih poglavara, reisa i biskupa kao da su službene novine religijske institucije. Nisu dakle ni vjerske a kamoli javne novine, ili društveni mediji.

Mediji su zajedno s politikom, religijskim i akademskim zajednicama najviše utjecali na naše stanje i na području religija. Novinari, međutim, bježe u zavjetrinu i skrivaju se iza kritičkih glasova malobrojnih intelektualaca ili su se predali stihiji birokratskoga, etničkoga oportunizma i religijskoga suprematizma.

  • U vezi medija i vjere, obično je u sprezi i politika. Političari mnogo govore kao vjernici, ali se slabo ponašaju u duhu vjere, posebno prema narodu, onima kojima trebaju najviše?

Osnovna mana naših političara jest u tome da se na najperverzniji način skrivaju iza naroda, vjere i Boga, iza rodoljublja, patriotizma i Crkve, religije, većina njih. Ponovit ću činjenice da, osim svjetskim islamom zaneseni Alija Izetbegović, većina naših ratnih političara, gospodara rata, a i poslijeratnih političara dolazi iz zadnjeg razdoblja socijalističkog, ateističkoga sistema. To su oni ljudi koji ni tada nisu imali određenu ljestvicu vrednota.

To je bila crvena buržoazija, crvena elita kojima su tekovine revolucije, narodnooslobodilački pokret, klasna borba, bratstvo i jedinstvo, partizanski pokret bili paravani za stjecanje društvene moći, pozicija i bogaćenja. Promjenom sistema, ulaskom u nacionalnu demokraturu takvi su samo promijenili ideologiju. Umjesto tekovina revolucije oni su uzeli nacionalizam.

Stalno govore u ime svog naroda, a oni ga vode iza sebe, zavode. Uzeli su tako i religiju. Nemaju ni zrna samokritičnosti, izbrisali su svoju povijest, retuširali biografiju. Pogledajte samo koliko se guraju po džamijama, po crkvama do prvih mjesta. Oni nemaju stida. Pitanje vjere je uvijek pitanje samokritike.

Zato mislim da je to zloupotreba vjere, koju, međutim, istodobno dopuštaju religijski službenici. Kako god političari koriste vjeru, slično crkveni ljudi i imami koriste politiku. Ne bave se politikom, zajedničkim dobrom iz vjerske perspektive nego se svrstavaju uz određenu političku opciju, čak stranku, braneći ju zagriženije nego što brane temeljne dogme svoje vjere samo da bi imali privilegije, povlastice za sebe; pa u nedostatku vjerske kompetencije, čak osobne vjere, pribjegavaju politikantskoj religiji, izručuju se političarima kako bi uz njih bili prvaci svoga naroda.

A nisu ništa drugo nego smiješni lutci političkoga teatra beščašća.

  • Da li to znači da je okončan proces „sakralizacije politike“, kako ste kazali jednom prilikom?

Nema okončanih procesa, još uvijek smo svjedoci sakralizacije politike, ali i desekularizacije u negativnom smislu. Nipošto nisam za zabranu sudjelovanja vjernika u javnom životu, u politici, a ovdje se događa da se želi nekim svojim, partikularnim religijskim pogledom odrediti život svih ljudi, teokratizirati pluralno društvo što je vrlo opasno.

  • Kazali ste, prije nekoliko godina da će BiH opstati, sa svim problemima i podjelama, još barem pola stoljeća. Da li je sada još gora situacija u odnosu na taj stav?

Situacija je sigurno teža, pogotovo od 2006. godine. Imamo težu situaciju jer se čak kroz rat i poslije rata, uz sve strahote, vjerovalo i živjelo za mogućnost nekakvog budućega zajedništva. Bosna I Hercegovina se izvana, barem za sada, neće raspasti, no ako se stvore određene okolnosti, nije isključen rat.

Ja ga ne prizivam, nema govora, ja bih volio da rata nikada ne bude.

No, sjetimo se, ljudi su poslije Drugog svjetskog rata govorili ‘nikad više rata’, no on se dogodio. On se u svijetu događa sa sve većim osvetničkim kapitalom, sa sve većim iznenađenjima, sa sve većim opravdavanjem u prošlosti svoga sadašnjega zla, sa sve većim lažima i poricanjem svoga zločina i sa sve sofisticiranijim sredstvima masovnog uništenja, progona i preseljenja, etničkog čišćenja, genocida i ubijanja ljudi.

  • Da li tome svjedoče sve gore podjele, proslavljaju se ljudi koji su za neke heroji, a proglašeni su zločincima?

Danas je, u eri globalizacije, aktualna muka oko identiteta, kolektivnih ali i osobnih, lokalnog ali i evropskog ili uzmite muslimanskog identiteta, ovoga našega bosanskoga, ali i evropskoga i svjetskoga. U nas je poražavajuće da ljudi misle da će nacionalizam riješiti to pitanje i da se etničkim identitetom iscrpljuje sva složenost pa i tajna čovjeka pojedinca. U tome kontekstu valja gledati i ovu pomamnu histeriju kolektivne nevinosti u obrani svojih zločinaca i njihovo pretvaranje u nacionalne heroje i religijske svece.

Zastrašujuća je u tome zaslijepljenost i tog takozvanog običnoga svijeta kojeg ne lišavam odgovornosti, koji se smatra vjernicima, a ne priznaju zlo koje je učinjeno u njihovo ime. Zastrašujući je bezočni makijavelizam ljudi koji vladaju tim svijetom bilo u političkoj sferi, bilo u religijskoj, koji znaju da su u ime njih i njihova naroda i vjere počinjeni strašni zločini a oni to poriču ili brane!

Naši identiteti su zlopamtilački. Pamtimo samo zlo drugih, a negiramo ili opravdavamo svoj zločin. Čini mi se da su ljudi ranije, u vrijeme naših roditelja, mislim baš onih običnih, bili manje zatrovani mržnjom prema drugima. Čovjek se iznenadi kolika je mržnja kod ljudi kao što su religijske osobe kojima je egzistencija ipak osigurana, koji se u biti nemaju koga plašiti, koji kažu da u vjeri u Boga nema straha ni mržnje.

Svima nama vjernicima treba daleko više iskrenosti pred Bogom, skromnosti pred Bogom i daleko više poštovanja drugoga. Kakva god bila ova Bosna, ona je među običnim svijetom, među ljudima moralnoga integriteta, bar u nekim razdobljima njezine povijesti, imala empatiju za drugoga. Sada osjećam da se to želi uništiti.

I naše politike i religijske zajednice nedovoljno rade da se ne uništi u narodu ono na što i Bog poziva, ono što je humano, elementarno ljudsko. Mora se biti osjetljiv na patnju drugoga, na žrtve drugoga, a ovdje je to baš posve izopačeno. I odatle odbrana naših zločinaca i pretvaranje njih u heroje, čak izjednačavanje sa Isusom Kristom što je protuvjerski, što je blasfemija, što je praktični ateizam u vjeri.

  • Da li BiH može spasiti evropski put i da li ima prave ljude da ih vode?

A kojim drugim putem ići, uza sve probleme koje Evropa prolazi, usprkos slabljenju ideja i vrijednosti istinskih začetnika evropskoga zajedništva? Ostavljajući po strani pitanje granica, pitanje da li je Evropa uzdigla ekonomiju kao boga, novac kao boga, da li je ujedinjenje sredstvo sebičnosti moćnih evropskih zemalja, smatram da je to naš put. Na kraju, uza sve naše manjkavosti, mi ne samo geografski nego i kulturološki pripadamo Evropi.

Ulaskom u Evropu se neće riješiti stvari koje su nama jako potrebne da se riješe, a o kojima smo ranije govorili, posebno izlazak iz naših zlopamtilačkih prošlosti. U konačnici ne radi se o iluzijama i nekim prijevarama da se nađemo u evropskom zajedništvu, nego o vlastitoj budućnosti i našoj odgovornosti. Ni u Evropi ne vladaju idilični odnosi ljubavi i poštivanja već interesi, ali te se interese nastoji uskladiti dijalogom, demokratskim usuglašavanjem, pravom i zakonima…  Skeptičan sam da će ulaskom u Evropu naša zemlja doživjeti neku veću preobrazbu, ako nas budu vodili sadašnji licemjerni političari koji svojom retorikom isključivosti a još više svoji vladanjem institucionaliziraju neevropske vrednote.

Što se tiče politike, ona je u nas postala božanstvo, samopokretani pokretač, slično kako je govorio Havel za komunističku eru u Češkoslovačkoj o “samokretanju vlasti” što podrazumijeva slijepo, neodgovorno djelovanje koje se gotovo više ne može kontrolirati, kretanje, koje de facto kao da nije djelo ljudi, nego naprotiv, vuče ljude za sobom i manipulira njima. Zato u nas nije dovoljno zamjenjivati ili “rušiti” vlast, nego mijenjati uopće odnos prema politici i vlasti.

U nas su važnija neizravna pa izvanpolitička djelovanja, egzistencijalna i duhovna, moralna i obrazovna revolucija a ne puka politička revolucija, koju smo već tragično iskusili ’90-ih. U predpolitičkom društvu valja krenuti iz početka da bismo razumjeli što znači nepotkupljiva osobna sloboda, neovisnost, individualni subjektivitet. To znači lišavanje politike i političara njihova zavodljiva mesijanstva, njihove retorike mržnje, one tako lažne brige za narod i dijaboličnoga skrivanja svoga nekaraktera iza naroda.

  • Na udaru napada su i franjevci koji su tu 700 godina. Da li je problem što baštinite prave bosanske vrijednosti i ne podilazite druge?

Ne treba nas franjevce idealizirati. Prilično živimo na kreditu fratara koji su omogućili da, kao institucija i pojedinci, budemo ono što danas jesmo. Oni koji su određivali ton ove zajednice, Bosne Srebrene, od svoga dolaska, od srednjega vijeka preko turskoga doba u biti su živjeli iz izvora humanosti i vjere.

Među njima ima poznatih, ima puno tzv. anonimnih, onih koji su u nekoj župi pomagali sirotinji i potrebitima, bili uporište nada i onima koja nisu bili njihove vjere. U tom smislu se može govoriti da su franjevci čuvajući humanističke vrednote, čuvajući dostojanstvo čovjeka, čuvali i ono što nazivamo bosansko, ono humano što u njega učitavamo. Ponosan sam na te svoje fratre, ali je i velika obveza nositi tako obvezujuće nasljeđe.

Na ispitu je danas prava vjera, prava humanost i sama Bosna i Hercegovina jer može opstati samo na humanim načelima, a ne nacionalističkim, jer nacionalizam nije humanizam. Utoliko nas napadaju zato što nismo puko branili svoj opstanak u Bosni, već i humanizam i prava drugih.

  • Nedavno sam razgovarao sa fra Mirkom Majdandžićem, župnikom župe Vareš, koji je cijeli rat proveo u Sarajevu. Kazao mi je kako su se u ratu ljudi nadali da će doći mir i to ih je držalo. S obzirom na sve o čemu smo razgovarali, ima li sada nade ili se ona traži van granica?

Fra Mirko je nosio nadu u ratnom Sarajevu i vjerujem da je i dalje takav u raznovrsnim svojim aktivnostima, ali se suočava s nevoljama svojih vjernika i drugih ljudi jedne krajnje devastirane općine, i materijalno a i duhovno. Na Varešu se također odslikava demografska katastrofa bosanskih katolika i Hrvata. No, ondje se također pokazuje jedna druga politička praksa. Naime, načelnika su Vareša izabrali i Bošnjaci. To naravno ne znači odmah sve, ali je neki znak nade u vremenu obesmišljavanja.

U Varešu se ljudi ipak nastoje međusobno uvažavati, ima i poslovnih udruživanja. Ne treba se zanositi. Treba razlikovati nadu i optimizam. Optimizam je logičan zaključak da će iz postojećeg biti bolje, a nada se javlja onde gdje je gotovo ovladao očaj, gdje je sve protiv nade, gdje se iskušava poniženje ljudi. Zato ljudi koji danas nose nadu, oni ne gledaju na uspjeh svoga rada, na krajnji ishod. Taj ishod može biti njihov poraz, gubitak, katastrofa, ali oni osjećaju da je smisleno to što sada rade i da će u nekom budućem vremenu to možda donijeti neki dobar plod.

Vjeruju da je dobro jače od zla, koliko god to dobro bilo malo. I Božić je svetkovina nade. Zato u beznadnoj situaciji, u “ukletoj” zemlji kako mnogi misle da je naša, u kojoj političari i njihovi pomoćnici uništavaju društvenu nadu, u kojoj su obesperspektivili mnoge mlade ljude da napuštaju ovu zemlju, Bog ne napušta čovjeka. To je naravno vjera. Što su vremena teža, ona traže čvršće ljude i vjerodostojnije vjernike.

Izvor: Al Jazeera

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar