Položaj Rame u doba velikih migracija ljudi krajem drugog milenija prije Krista

Europa i Mediteran su posljednjih desetljeća suočeni s velikim, brzim i masovnim migracijama ljudi. To se ne događa prvi put u povijesti. 

Piše: Darko Periša

Razdoblje od kraja 13. do 11. stoljeća prije Krista bilo je najturbulentnije i najdramatičnije u dotadašnjoj povijesti Europe i Mediterana. U tom su se razdoblju vodili ratovi, odvijale su se seobe naroda i plemena, uništeni su moćni gradovi-države. Ti se događaji u znanosti nazivaju dorskom seobom, egejskom seobom i seobom naroda s mora. Poznati događaji u tom razdoblju na Mediteranu bili su: dugotrajni rat između Grka i Trojanaca u kojem je uništena Troja, seoba plemena dorskog dijalekta sa sjevera i potiskivanje plemena jonskog dijalekta u Grčkoj, uništenje grčkih gradova država poput Mikene, nestanak mikenske civilizacije s linearnim B pismom, napadi takozvanih naroda s mora na države istočnog Mediterana, propast Hetitskog Carstva s glavnim gradom Hatušom i njegove civilizacije s hetitskim klinastim pismom, uništenje kanaanskih gradova-država Ugarita i Emara, napadi naroda s mora na Asiriju i Egipat i pobjeda egipatskog faraona Ramzesa III. nad njima, izlazak Židova iz Egipta i dolazak u Svetu zemlju, naseljavanje Filistejaca kao jednog od naroda s mora u Svetu zemlju i njihovi sukobi sa Židovima. Sve su te zajednice bile tehnološki brončanodobne, osim Hetita koji su prvi spoznali i razvili tehnologiju željeza. Uzroci tih migracija i ratova bili su višestruki – ekonomski, demografski i klimatski.

CRTEŽ: Prikaz bitke i pobjede egipatske vojske pod faraonom Ramzesom III. s narodima s mora. Hram u Medinet Habu

U isto vrijeme u Europi, iz panonsko-podunavskog područja je došlo do ekspanzije populacije kasnobrončanodobne kulture polja s urnama. Ta je populacija u znanosti dobila ime po načinu pokopavanja svojih pokojnika – spaljivanje na lomači, stavljanje pepela u urne (žare) i polaganje urni na groblja na ravnom terenu. Gotovo svako veće naselje te kulture imalo je vlastitu metaluršku radionicu u kojoj su se izrađivali brončani predmeti. Serijski su se i u velikom broju izrađivali brončani mačevi, bodeži, sjekire i vrhovi kopalja te ratnička oprema kao brončani oklopi, štitovi, kacige i štitnici za noge i ruke. To znači da su – za razliku od ranijeg razdoblja gdje su samo istaknuti ratnici bili dobro naoružani i često odlučivali o pobjedi zajednica u dvoboju – zajednice kulture polja s urnama imale velike, dobro i ujednačeno naoružane vojske. Ekspanzija populacije kulture polja s urnama išla je u Europi u svim smjerovima, a elementi te kulture u Grčkoj pojavljuju se kao potpuno strani u vrijeme propasti mikenske civilizacije. Zbog toga se u znanosti dugo smatralo da je ekspanzija populacije kulture polja s urnama uzrokovala ili bila jedan od pokretača dorske ili egejske seobe.

Populacija kulture polja s urnama širila se iz Posavine u dubine zapadnog Balkana uz rijeke uz rijeke Unu, Sanu i Vrbas te je preko Kupreškog, Glamočkog, Duvanjskog i Livanjskog polja izbila na istočnu jadransku obalu između rijeka Krke i Neretve u donjem toku. 

KARTA: Ekspanzija kulture polja s urnama prema Borivoju Čoviću

Nešto kasnije, u 11. stoljeću prije Krista, jedna druga populacija krenula je u seobu iz Karpata preko jugoistočne Panonije na Balkan. Za njezinu kulturu svojstveno je raskošno ukrašavanje urezanim šrafiranim geometrijskim motivima kako keramičkog posuđa tako i brončanih predmeta. Ta je populacija također imala razvijenu metalurgiju bronce, a rano je spoznala tehnologiju željeza. Jedan dio te populacije trajno se naselio u srednjem i gornjem porječju Vrbasa i Bosne. Njihova kultura bila je potpuno strana pojava bez veza s prethodnim kulturnim razvojem. Ta je pojava u arheologiji nazvana srednjobosanska kulturna grupa kasnog brončanog i željeznog doba.

Poslije mirnog razdoblja na zapadnom Balkanu od 16. do 13. stoljeća prije Krista, navedene velike migracije novih populacija dovele su do nemirnog razdoblja i velikih promjena. Starosjedilačke populacije pružile su, koliko su mogle, otpor došljacima i između njih je dolazilo do sukoba. To svjedoči ponovno naseljavanje napuštenih utvrđenih visinskih naselja ili gradina te gradnja velikog broja novih, zatim zakopavanje ostava dragocjenosti, u prvom redu metalnih predmeta, i pojava oružja u grobovima.

Zbog svoga specifičnog geografskog položaja, Rama se nalazi na sastavu prirodnih komunikacija kojima su kroz cijelu ljudsku povijest na širem području išla kretanja stanovništva i kulturna strujanja iz različitih smjerova. S juga se stanovništvo u Ramu naseljavalo iz Blidinja i Duvanjskog polja, s istoka uz gornji tok Neretve, a sa sjeverom dolinom Vrbasa. To svjedoči situacija na najvažnijem prethistorijskom naselju u Rami na Velikoj gradini u Varvari. Bakrenodobna faza naselja iz trećeg milenija prije Krista pripada jadranskom kulturnom krugu uz elemente iz panonsko-podunavskog kulturnog kruga. Već ranobrončanodobna faza naselja pripada jednom kulturnom krugu koji se proširio s istoka prema zapadu krajem trećeg i početkom drugog milenija prije Krista. Isto tako, Rama je relativno zatvorena geomorfološka cjelina i zbog toga je često imala specifična kulturna obilježja tijekom povijesti. Na cijelom zapadnom Balkanu tijekom cijelog brončanog doba jedino je Velika gradina u Varvari bila naseljena bez prekida. Stanovništvo se u tom naselju još od bakrenog doba bavilo metalurgijom, ali je to naselje krajem drugog milenija prije Krista doživjelo svoj procvat, jer se u njemu razvio veliki metalurški centar za lijevanje brončanih predmeta. Naselje u Varvari imalo je tada i vlastiti kulturni izraz u odnosu na druge istovremene pojave na širokom području.

FOTO: Velika gradina u Varvari 

Rama je krajem drugog milenija prije Krista ostala po strani velikih migracija dviju novih populacija

Populacija kulture polja s urnama naselila je Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje, ali je starosjedilačka populacija bila brojnija i vitalnija pa je iz njihove simbioze vremenom nastala nova zajednica sa zasebnim etničkim i kulturnim identitetom. Na gradinskom naselju u Mokronogama na sjeveru Duvanjskog polja snažni su elementi kulture polja s urnama. Iako se Mokronoge nalaze na staroj komunikaciji koja povezuje Duvanjsko polje i Ramu, na Velikoj gradini u Varvari, svega oko 40 km istočno, elementi kulture polja s urnama su skromni. Brončani predmeti (srpovi, sjekire i vrhovi kopalja) zastupljeni u velikoj ostavi kod Mokronoga nisu izliveni u kalupima u metalurškom centru u Varvari nego negdje u Posavini.

Populacija kulturnog kruga geometrijskog stila ukrašavanja trajno se naselila u gornjem porječju Vrbasa ili u Uskoplju. Tu su osnovali svoje stalno gradinsko naselje Pod u Čipuljiću kod Bugojna i niz drugih manjih naselja uzvodno prema Rami. Usprkos tome, utjecaj srednjobosanske kulturne grupe na Veliku gradinu u Varvari bio je beznačajan (svega nekoliko posuda s reduciranim ukrasima) što upućuje da odnos između te dvije populacije nije bio blizak, ali da je kontakt ipak ostvaren na nekom mjestu između Varvare i Gornjeg Vakufa.

Arheološka iskopavanja na Gracu u Ljubuncima, pokrenuta i godinama financirana od strane Općine Prozor – Rama, prošle su godine ponudila rješenje nekih od gore navedenih problema. Na tom su kompleksnom arheološkom nalazištu otkriveni i proteklih godina djelomično istraženi slojevi prethistorijskog naselja debeli blizu dva metra. Jasno su se bojom i sastavom ocrtala tri glavna sloja. Gornji i srednji sloj pripadaju srednjobosanskoj kulturnoj grupi što jasno svjedoči da su se njezini pripadnici iz Uskoplja proširili u Ramu preko prijevoja Menjik (starinski Mejnik), a koji je inače razdjelnica jadransko-mediteranskog slijeva u koji utječe rijeka Rama i crnomorskoga u koji utječe rijeka Vrbas. Najstariji sloj donio je najveće iznenađenje. On pripada kasnobrončanodobnom naselju koje je kulturno srodno naselju na Velikoj gradini u Varvari, odnosno starosjedilačkoj populaciji u Rami. Prema dosadašnjim spoznajama zasnovanima na usporednoj stratigrafiji i tipološko-kronološkoj metodi keramičkog posuđa na Velikoj gradini u Varvari, keramičko posuđe u najstarijem sloju naselja na Gracu u Ljubuncima pripada razdoblju između 13. i 11. stoljeća prije Krista. Preciznije datume dat će radikarbonska analiza uzoraka ugljena i kostiju. Posebno iznenađenje bio je izražen sloj gareži debeo nekoliko centimetara koji je prisutan na dnu srednjeg sloja i keramičko posuđe izgorjelo u tom položaju. To je svjedočanstvo da je naselje jednog trenutka bilo spaljeno, odnosno izgorjelo u požaru. Požar se dogodio nakon nastanka srednjeg sloja. Iznad sloja gareži nije bilo sterilnog sloja koji bi upućivao na prekid u naseljavanju, nego se život odmah obnovio. Međutim, keramičko posuđe svojstveno za kasnobrončanodobno naselje na Velikoj gradini u Varvari postupno nestaje, a pojavljuje se posuđe svojstveno za srednjobosansku kulturnu grupu. Naselje na Gracu u višim slojevima već pripada srednjobosanskoj kulturnoj grupi i ono traje kroz željezno doba. S početkom željeznog doba oko 10. ili 9. stoljeća prije Krista život u naselju na Velikoj gradini u Varvari se ugasio.

FOTO: Sloj gareži u profilu kulturnih slojeva prethistorijskog naselja na Gracu u Ljubuncima

FOTO: Keramička posuda u sloju gareži

Je li doseljenička populacija nasilno spalila naselje starosjedilačke na Gracu ili je bio neki drugi uzrok požara? Je li poslije obnove naselja na Gracu došlo do mirnog kontakta i prožimanja dviju različitih populacija. Je li starosjedilačka populacija bila postupno potisnuta iz smjera Ljubunaca i do kojeg mjesta u Rami? Što se u konačnici dogodilo sa starosjedilačkom populacijom? Sve su to pitanja na koje mogu odgovoriti samo naredna arheološka iskopavanja na Gracu u Ljubuncima i Velikoj gradini u Varvari, a posebno na nekom mjestu između njih. U svakom slučaju, jasno je da Gradac u Ljubuncima po svojoj važnosti izlazi iz lokalnih i užih regionalnih okvira i da predstavlja značajno mjesto za objašnjenje i razumijevanje događanja i procesa na zapadnom Balkanu krajem drugog milenija prije Krista.