PORTRET UMJETNIKA: U neraskidivoj vezi s Ramom

U potrazi za zanimljivim ljudima, njihovim životima i običajima povodom blagdana Uskrsa, put nas odvodi u Donju Ričicu, općina Gornji Vakuf-Uskoplje. 

Mjesto je to koje je doživjelo ratne progone i stradanja, a protjerani Hrvati vratili su se na svoja stoljetna ognjišta i život se nastavio. Akter naše današnje priče već zadnjih pet godina u Ričici živi najljepše umirovljeničke dane. Proveo je mnoge godine radeći u školama, naučio je i odgojio mnoge generacije i stvorio neraskidiva prijateljstva u Rami radeći više od 15 godina.

Veza koja traje

Zato ga s pravom, i u šali, možemo nazvati uskopaljskim Ramljakom. Pred kućom nas sa suprugom Nevenkom u radnom odjelu dočekuje Blaž Batinić. Vani već miriše uzorana zemlja, Vrbas je ispunio svoje korito mameći stanarice koje se polako vraćaju vraćaju nakon sušnog razdoblja. Toplo sunce je izmamilo cvjetove, a behar samo što nije. To bi bila kratka slika uskopaljske doline u ovo travanjsko uskrsno vrijeme.

U ovom malenom mjestu koje pripada župi Skopaljska Gračanica, radost Uskrsa se već osjeti, primjećujemo nutarnju i vanjsku uređenost, a osim mirisa domaćeg kruha, u Blaževom umjetničkom kutku dočekuju nas uskrsne dekoracije i pregršt naslikanih djela, kiparskih radova, radova u drvetu i što sve ne.

Mali kućni atelje odiše jednostavnošću i gostoprimstvom

U obiteljskoj kući Blaža i Nevenke nije prisutna samo toplina nego neko posebno raspoloženje. Blaž je s kistom u ruci pred štafelajem gdje dovršava sliku župne crkve u Humcu. Blaž je sada umirovljeni nastavnik likovne umjetnosti. Godine je proveo radeći s učenicima u Rami. A Nevenka, tiha i samozatajna, uvijek je prava podrška u njegovu radu. Njih dvoje imaju dva sina Ivicu i Tomu koji sa svojim obiteljima žive u inozemstvu.

Odmah ga pitamo za Ramu, kakva je to sjećanja ponio sa sobom. “Radio sam najprije ovdje u Ričici sve do rata, a nakon toga u Prozor-Rami, zbog čega ni malo ne žalim. To uvijek govorim, to je nešto najdraže, što sam radio u Rami. Što sam kroz druženje upoznao toliko dobrih ljudi”, kaže Blaž.

Razlog našeg dolaska svakako su uskrsne dekoracije i pisanice, a Blaž nam prepričava kako je s učenicima kroz dugogodišnji rad redovno pratio sve važnije datume, pa tako i blagdane Božića i Uskrsa: “Naši radovi koje smo radili izlazili su novinama. Za Božić bismo posebno pravili božićne aranžmane na hodniku. Učenici su izrađivali jaslice od kaširanog papira, pa smo stavljali mahovinu, izrađivali pećinu, doveli svjetlo i slično. Tako smo naravno radili i za Uskrs. Trenutno nemam kod sebe previše tih radova, ali to je bilo poznato da radimo, među učenicima, roditeljima i djelatnicima koji su sa mnom radili.”

Djela učenika za lijepu uspomenu

Na samom ulasku u mali kućni atelje primjećujemo stablo na kojem vise pisanice, a ispod njega još neke u košarici. Pitamo Blaža o čemu je riječ, a on nam kaže da su to neki od radova učenika koje je jednostavno morao sačuvati.

“Poslije svake te prigode za Uskrs, ja bih sebi ponio te interesantne pisanice, koje su mi služile kao ukras za moju dnevnu sobu. Također, djeca su od plastelina radila uskrsne životinje i figure, kao i ljude u ramskoj narodnoj nošnji. Pravili smo gnijezda, ja sam također imao jedno raspelo od kaširanog papira koje smo stavljali u hodniku škole, ukrašavali prostor i obilježavali blagdan Uskrsa”, prepričava nam sa sjetom Blaž.

Zanima nas kako su na sve to gledala djeca, s jedne strane tu je školska obveza, ali vjerujemo da je svakako bilo i uživanja u izradi unikatnih malih umjetničkih djela.

“Ma na stranu sve, ali djeca su stvarno… Što sam ja imao djecu, s ničim nisam bio zadovoljan kao s djecom. Mene su roditelji zapravo najviše upoznali preko djece, koja su o meni pričala roditeljima. Imao sam nevjerojatan odnos s djecom i postizali smo odlične rezultate, osvajali razne nagrade. Neki moji učenici su završavali srednju školu za primijenjenu umjetnost i akademije. Može se reći da imam dosta nasljednika, a posebno mi je u sjećanju ostala Matea Topić, onda je tu i Tomo Zane. Prije nekog vremena mi se javila moja bivša učenica Nikolić, kaže nastavniče u Splitu sam položila prijemni za školu likovnih umjetnosti, a u Zadru sam bila najbolja”, govori nam Blaž o svom odnosu s učenicima, te dodaje kako su njegovi učenici jednom osvojili natječaj u organizaciji UNPROFOR-a, a kao nagradu je s djecom posjetio Jajce. “Sudjelovale su sve škole u BiH, a naša je škola bila najbolja, osvojili smo tri prva mjesta”, kaže Blaž.

Kako slikari provode umirovljeničke dane?

Vođeni idejom da posjetimo jednu obitelj i porazgovaramo o uskrsnim običajima, nekada i danas, u lijepoj uskopaljskoj dolini, došli smo do mnogo zanimljivosti jednog običnog čovjeka. Blaž nije samo nastavnik likovne umjetnosti koji je otišao u zasluženu mirovinu. Osim što slika, on je i stalni radnik. Život na selu mu je dao tu mogućnost. Kada je u pak u pitanju umjetnost, nema tehnike s kojom ne radi. Njegovi radovi su završavali i na drugim kontinentima. Kao odgovoran nastavnik o svojim učenicima je vodio bilješke, ocjene i sve ono što je važno kako bi njegov odgojno obrazovni rad bio što uspješniji.

“Super mi je ovdje. Slikam, ali se usput bavim malo i poljoprivredom. Nađe se vremena za druženje i nazdraviti s prijateljima. Bavim se proizvodnjom kupusa, krumpira i pšenice. Držim svinje i tako. Pravi seoski život. Samo, opet mi je žao Rame. Rijetko dođem, a ako odem to je obično na neku sahranu. Roditeljima mojih prijatelja ili tako. Nekada odem u posjetu, svratim na neka mjesta gdje sam tada i provodio najviše vremena”, prepričava nam Blaž.

Na pitanje o dosadi Blaž se samo nasmiješio i dodao: “Meni ne može biti dosadno. Slikam gotovo svaki dan. Imam nekih naručenih slika, neke slikam za svoju dušu. Radim u drvetu, radim u kamenu, radio sam ranije roditeljima spomenik. Klesao sam reljef i pisao slova. Tešem drvo, a trenutno radim velike kašike ili “mišače”. To obično poklonim prijateljima. Ja ne znam za dosadu, meni je dan uvijek kratak. Ako ne slikam, onda tešem ili idem u vrt.”

Blaževih 30 godina u rukom ispisanim dnevnicima 

Kako smo spomenuli bilješke, Blaž nas iznenađuje desecima, sve u detalj, ispisanih rokovnika s imenima učenika, osobni podacima i njihovim ocjenama. Za nas je to predstavljalo jedno kratko putovanje u prošlost, a primjećujemo i dobro poznata ramska prezimena. U nekim su rokovnicima neki drugi detalji, putni troškovi odlaska na posao, cijene goriva… Gledamo u nevjerici sve te silne informacije, a na početku rokovnika natpis “Ford Fiesta 1.6”, pa se zaista i sjetimo Blaža u malenoj Fiesti prije deset i više godina.

“Radio sam 17 godina u školi i imam evidenciju o svakom učeniku kojem sam predavao i njegove ocjene. Kada sam išao u mirovinu sa sobom sam ponio dosta učeničkih radova, oni me sada podsjete na ta vremena. Ako uspijem, možda napravim i njihovu izložbu. Na radovima uvijek imam ime i prezime učenika. Kažem, imao sam dosta dobre učenike i postizali smo dobre rezultate, ne samo u smislu natjecanja, nego i obavljanju školskih zadataka. U svim likovnim područjima”, pojašnjava nam Blaž.

Nakratko smo odlutali od slikarstva i Uskrsa, ali jednostavno gdje god pogledamo, u koji god kutak doma, otkrijemo neku novu temu. Blaževa supruga Nevenka, ponosna na Blaža, pokazuje nam njegove slike, ali i sve druge radove, a zatim nam donosi i njegove dnevnike. Tek diskretno bacimo pogled na stotine ispisanih stranica.

“Vodim dnevnik od 18. travnja 1992. godine, pa do danas. Uglavnom su to neke uobičajene stvari, kakvo je vrijeme, s kime sam bio, što se događalo. Nešto što je bilo karakteristično za određeni dan”, govori nam Blaž.

Njihov obiteljski dom je mala galerija i nepresušni izvor informacija. Druženje i razgovor s ovakvim ljudima uvijek obogati naše spoznaje i naš duh.

Kako okolina doživljava umjetnika?

Kroz ragovor shvaćamo da je u ovoj obitelji je uvijek radosno. Susjedi i rođaci često dolaze. S nama su na ugodni razgovor pristigli Vlado Markić Đuka iz Kandije iz Bugojna te Josip Batinić iz Ričice. Blaž je inače poznat kao osoba pozitivne energije, osoba koja voli ljude i rado se s njima susreće.

Na njegovo slikarstvo i ostale radove svi lijepo reagiraju, a Blaž dodaje: “Ma super reagiraju. Preko društvenih mreža imam dobre komentare iz cijelog svijeta. Objavljujem u raznim grupama i dobivam dobre komentare, iz Indije ili Latinske Amerike.”

Najčešći motivi

“To su obično krajolici, zatim slikam mnogo portreta. Radim i religiozne motive, crkve i slično”, govori nam Blaž. Primjećujemo i nekoliko životinja u terakoti, a Blaž nam govori: “Tu možete vidjeti moj studentski rad kad sam studirao u Splitu. Obrađivali smo temu prikaza životinja u kiparstvu, ja sam odabrao bika. Profesor mi je bio Andrija Krstulović, on je radio poznati Njegošev spomenik. Njegoša je prenio u jablanički granit težak 28 tona. Prenio ga je iz gipsa koji je Meštrović poslao iz Amerike, bio je njegov suradnik. Napravio je karijatide i mauzolej na Lovćenu i za to dobio nagradu. On je tada uzeo mog bika, ispekao ga i dao mi da ga sačuvam za uspomenu kao moj studentski rad.”

Blaž se jedno vrijeme intenzivnije posvetio kiparstvu, posebno u Njemačkoj. “Radio sam skice, koje sam kasnije klesao za vrijeme boravka u Njemačkoj. Klesao sam divlju svinju, pijetla, mačku, lisicu, kao i reljef Gospe s Isusom. To sam radio za vrijeme posjete Njemačkoj, dok mi je supruga bila u izbjeglištvu. U svim se likovnim područjima izražavam”, govori nam.

Uskrsni običaji slični ramskima

Iako je teško u obitelji Batinić držati se jedne teme, obzirom da oči neprestano pronađu neku novu sitnicu, ipak tema nam je i Uskrs. Stabalce je ukrašeno pisanicama, ispod njega su u košarici pisanice učenika, ali Blaž nam negdje na polici pronalazi par sačuvanih posebnih pisanica i prepričava običaje uskopljaskog kraja.

Katolici Bosne i Hercegovine baštine i vjerno čuvaju mnoge običaje. Svi ti običaji su rasli i razvijali se uz crkvu postajući osobiti vjerski i nacionalni identitet. Nema blagdana koji nije obogaćen nekom tradicijom koja se vjerno čuva i prenosi s koljena na koljeno.

“Mi smo kao djeca bili uzbuđeni i krenuli bismo skupljati jaja već dvadesetak dana prije Uskrsa, krili od roditelja, da ih imamo što više kad se na Uskrs sastanemo i kad je bilo tucanje. Gore gdje sam kao dijete živio u Ričici. Najpoznatiji je u tucanju jajima bio jedan Antoš Alvir. To je čovjek nemoguće energije, bio je aktivan za sve događaje, zatim moj rođak Josip Soldo, njemu nitko nije mogao odnijeti jaje te moj pokojni brat Jozo isto… Ja kad bih odnio krošnju, mene bi odnijeli s mojim jajetom. Nisam znao odrediti koje je jaje tvrdo, ali imao sam volju. Svi smo imali, to se tucalo cijeli dan. Kad se krene u crkvu, pa nakon mise, po cijeli dan po selu, samo bi bilo tucanje”, prepričava nam detaljno Blaž.

Sve je drugačije i pomalo odlazi u zaborav

Blaž nam govori kako je bojanje jaja u lučini najstarija i najbolja metoda. “Ukrašavalo se voskom, crtali su se razni ornamenti. Stavljali su se listovi biljki, pa se opet poslaga u neku vrstu ornamenta okolo jajeta. Ja sam onda krenuo oslikavati jaja. Znao sam slikati. Jednom prilikom sam uradio Posljednju večeru na jajetu. Onda sam oslikavao jaja i drugim ljudima, pa bi oni osvajali s njima prva mjesta”, kaže Blaž.

Pomalo sjetno, ovaj omiljeni nastavnik likovne umjetnosti nam govori kako se danas sve izmijenilo, a mnogi koji su držali do tradicionalnog šaranja pisanica su umrli. Ljudi iz Blaževog kraja su se također razišli, malo je mladih.

Posebni koloristički efekti

“Ali opet i sada, nedjeljom nakon mise se nađemo ili u gostionici. Ipak je ostala ta tradicija ukrašavanja jaja, obično u lučini, a imaju i ove moderne boje. Mislim da u mom kraju nema mnogo onih koji crtaju po jajima dana. Nekada dođu kod mene da im oslikam pisanice. Ja imam jednu posebnu, specifičnu boju, nešto što je moje, to su efekti koji se ne mogu dobiti ovim običnim bojama. Takvi efekti su čista apstrakcija, teško ih je dobiti u nekoj drugoj tehnici s drugim bojama. Dobio sam boje iz Njemačke, ali neću otkrivati tajnu mješavinu boja i tehniku bojanja. Slikanje ide brzo i dobiju se nevjerojatni koloristički efekti”, govori nam Blaž o njegovim posebnim pisanicama.

Za djecu je uvijek bilo i ostat će osobitost ukrašavanje uskrsnih jaja. “Dok sam radio u školi djeca su to rado izvodila i bilo je izuzetnih radova. Bio sam i ostao sretan zbog toga“, ponosno ističe Blaž.

Blaž nas podsjeti kako su sve ove pisanice pažljivo godinama čuvane, ali dok je bio mlađi, to je bilo nešto drugačije. “Dok smo bili mlađi, naročito je bilo natjecanje čije je jaje tvrđe. Uvijek se služilo nekim trikovima. To je bilo kao i svaka dječja igra, nema poštene igre. Svatko je nečim “dopingirao” svoje jaje”, govori kroz smijeh nastavnik Blaž.

Običaji za velike dane i Uskrs

Uskrsni običaji su diljem Bosne i Hercegovine različiti, a ako bismo krenuli od Cvjetnice, u Uskoplju je nekada davno postojao običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, a još bolje bi bilo tisovinu, okićenu jabukama i cvijećem, koja bi se zatim blagoslovila. Nakon mise i blagoslova, i dijelili ih onima koji nisu imali. Taj običaj su fratri zabranili, vjerojatno iz praktičnih razloga. Ostalo je samo da se na Cvjetnicu blagoslivljaju grančice jelke ili tisovine koje bi se nosile kući. Običaj je bio da se i nose na groblje.

Kao i u mnogim drugim mjestima na Veliki četvrtak dječaci bi tada prolazeći kroz selo drvenim čegrtaljkama označavali vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve “Anđeo gospodnji” te vrijeme početka crkvenih slavlja sve do velike subote navečer kad su se razvezivala crkvena zvona. Dok su prolazili selom sa čegrtaljkama bili su nagrađivani orasima ili voćem.

Zanimljivo je da se u Uskoplju taj dan kuhalo varivo od srijemuša, medvjeđeg luka ili divljeg zelja, a u čitavom kraju se križićalo

Danas je toga sve manje. Na Veliki petak slijedi ljubljenje križa. Negdje smo pronašli informaciju da se u uskopaljskom kraju djeci znalo šipkom o stepenice i slično.

“Slabo se toga sjećam. Ali svijet je tu još dosta pobožan. Ljudi prate sve te događaje povodom Uskrsa. Petkom se ide na put križa. Nosilo se posvetalište. Uvijek je to bilo isto, pogača, kuhana jaja, slanica, sir i slično. Nekada mojoj Nevenki kada pravi pogačice pomognem da ona ima neki zanimljiv motiv, da to ne bude onako obično. Napravimo neki križ i slično”, govori nam Blaž o pripremi za Uskrs.

Na Veliki petak se uvijek postilo, a tako je i danas

Petkom bi se također pjevao i Gospin plač ili Puče moj te 33 Isusove krunice. (Vjerovanje, tri desetka “Oče naš”, a nakon desetka izmoli se “Zdravo Marijo” i Slava Ocu.)

„Sjećam se iz svog djetinjstva kako se nije radilo ništa na svojoj njivi na Veliki petak. Tada se išlo pomoći siromašnima u oranju i sijanju njima. Danas toga više nema, jer se sve radi strojevima, dosta manje se ore i sije. Hvala Bogu, danas tko god sije nešto ima mogućnost to i uraditi”, kazao je Blaž pokazujući rukama kao da sije žito iz „bisaga“.

Na Veliki petak se tijekom obreda kantala ili pjevala muka, kako ranije tako i danas. Post i nemrs su i danas obvezna tradicija Uskopljaka. U narodu je ostala sačuvana brojkavica “Pivčići pivaše” koja se recitirala tijekom korizme, a posebno u Velikim danima.

Na Veliku subotu, zadnji dan korizmenog posta, pripremilo bi se „posvetališće“. O njemu je Blaž pripovijedao s nekim osobitim emocijama. Dok je pričao o stekao se dojam kao da miriše pripremljenu hranu i osjeća blizinu i miris majke koja je sve to spremala.

Na sam Uskrs zajednički bi se blagovala posvetalica. Uskrsni ručak bio je uvijek i ostao obiteljski. “Na sam Uskrs se najprije jelo posvetalište, prvo to. Pali se svijeća, jede posvetalište, a onda se nazdravi. Okupi se obitelj. Kod mene se obično skupe djeca i bliža rodbina, počastimo se. Za Uskrs ovdje ne prakticiramo obilazak kuća, samo za Božić. Znalo se veseliti i zapjevati. Čestita se Uskrs nakon uskrsne mise i isprobava tvrdoća jaja te pokazuje kako je tko ukrasio. Tu je uvijek natjecanje. Bilo je to i ostalo posebnim“, zaključio je Blaž.

U Uskoplju je nekada bio običaj da se jedno jaje ostavi na vidljivo mjesto do slijedećeg Uskrsa kako bi bilo stalno podsjećanje na Isusovo Uskrsnuće.