Poš’o u svatove bez…

Poš’o u svatove bez…

Jednom prilikom sam išao u svatove gore negdje oko Livna, bilo je to i prije kojih dvadesetak godina. Išli smo najprodavanijim automobilom svih vremena. Ne mislim na Forda Raptora nego na VW Golfa dvicu, svaki je prodan najmanje šest puta u svojih 40 godina postojanja.

Piše: Igor Božović

I kao što to obično biva sa nejakim Golfovima dvicama, nejaki benzinac 1,3l nije nikad volio ljeto, a ni uzbrdice. Pogotovo ako bi se isto događalo istodobno. I tako smo mi negdje iza gruda počeli gubiti snagu i samo u jednom trenutku gore lampice, a kazaljka vode ne na cajgeru, nego na suvozačevu sjedištu. Ja koji sam oduvijek imao transcedentalnu moć šaptača životinjama i kompjuterima, o automobilima nisam znao ništa. Cure se pjene u autu, ja nervozan… Dižem haubu, promatram motor ne bi li mi sam objasnio šta mu je. Je li, tada mobiteli nisu bili džabe kao danas, morao sam se isprsiti i telefonirati zadnjom ušteđevinom.

S majstorom na telefonu bilo je ispitivanja simptoma, objašnjavanja koječega, i on zaključi da iskupam ovaj neki prekidač i uguram žicu, pa kad dođem do Livna, da iščupam žicu i opet ponovno kad krenem kući. Ali ja nemam žice u automobilu. Traži po pretincima, u gepeku, nemam žice. Opet zovem majstora. “Kako nemaš žice, pa ti si gitarista?”

“Pa nisam pošao na svirku, nego u svatove!”

“A kakav si ti svirač, poš’o u svatove bez neke stvari!”

Je li, njemu je bilo do zezancije, a meni prpa. Pa su išli prijedlozi za ukosnicu, za manžetnu, za kopču s remena, ali na kraju smo našli neku kemijsku olovku i otkinuli joj metalnu zakačku. Golf je upalio, ventilator je zujao svom snagom i u svatove sam došao malo prljav, ali uglavnom sretno.

Obećanje, ludom radovanje

Među silnim obećanjima koja sam spominjao prošlog tjedna, nisam spominjao knjige. Zašto? Čekao sam da konačno krene i ta škola, pa da imamo o čemu raspravljati. Znači, ovi naši obećavači što bez bagera grade bazene i sportske dvorane, pa ovi obećavači što uspostavljaju zračni promet bez zrakoplova, to je u nas već sve uobičajena praksa. Ali sada imamo i djecu koja idu u školu, ali bez udžbenika. Je li, jer su ih na vrijeme naručili. Pa će možda i stići na vrijeme, akobogda iz izbora. Ali – ako budete glasovali za SDA i HDZ. Ako budete glasovali za SBB ili HRS ili Našu… Daj Bože da dođu udžbenici.

To je itekako zbiljsko stanje stvari u Bosni i Hercegovini, konkretno u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Jer sjećate se kako je ekspresno one jedne godine riješen problem zapošljavanja profesora, jer je na red došla ministrova žena. Moja je žena bila u sljedećem bloku predviđenom za zapošljavanje, ali je na red došla tek nekoliko godina kasnije. Nakon što je ministar sebe namirio, nije ga zanimao problem zapošljavanja nastavnog kadra. Još uvijek ima dio profesora koji se nadaju da će prije mirovine ugledati ugovore na neodređeno. Ali sada ne znaju ni hoće li knjige ugledati. Djeca se ne bune što nema knjiga. Manje im je nosati. LogiĆno. Ja sam godinama bio prepoznat kao osoba koja svugdje ide s ruksakom, jedne srijede nisam ponio ruksak na pauzu, i tad je, logiĆno, pao sustav, a ja nisam mogao upaliti laptop da spasim. Jer, kad kreneš u svatove, poneseš onu stvar. Kilu žice. Jer svi znaju, osim mene, da je Golf dvica bez čekića i smotka žice samo obična kanturina.

Kad kreneš u školu, što će ti knjige. Svi znamo što se u školi radi: zakasni se na prvi sat, prespava se drugi, poslije odmora se opet zakasni na treći, s četvrtog i petog se pobjegne u obližnju kafanu, a šesti se ionako napušta ranije zbog autobusa. Gdje ti tu vidiš knjige uopće? To samo štreberima treba, a ni njima ne treba, imaju onih boljih knjiga kući. Recimo 1000 zašto, 1000 zato. U toj knjizi je bilo sve što ti treba. Što nije bilo u toj knjizi, bilo je u Autoklubu, Burdi, Sam svoj majstor. I Skandiju.

Nije sreća knjiga puna vreća

Da se ne šalimo, knjige u 21. stoljeću nisu neophodne za odvijanje nastave, ali je sasvim jasno da se ponavljati četiri tjedna ne može. Međutim, ovdje se vidi i problem zapošljavanja nastavnog kadra po stranačkoj, a ne stručnoj kvalifikaciji. Kad god nešto ne znam, a treba mi, mislim konkretno na jezične, političke, kompjuterske stvari, ja se time bavim… ja ne kopam po polici s knjigama. Dobro, ponekad i kopam, ali nemam tako obuhvatne priručnike. Ja otvorim Scribd ili Magzter ili jednostavno otvorim internetski preglednik i tražim. Mada mrzim gledati video tutorijale, praktično ne postoji ništa što nema na YouTubeu. Primjerice, jednom sam tako naučio kako se okreće, podiže, zaključava venecijaner. Na YouTubeu, a ne kod nekog majstora.

Postoji lik koji objašnjava njemački jezik, postoji lik koji objašnjava matematiku, postoji lik koji objašnjava geografiju… You get the point. E sad, meni nije jasno da profesori nisu u stanju osmisliti obrazovanje bez udžbenika. Mi znamo da nam je vlast nesposobna, pa to su većinom ljudi koji su jedva završili i osnovnu, a kasnije su ionako kupili. Ali nastavni kadar je morao biti spreman na to da će u jednom trenutku karijere morati znanje prenositi doslovce s koljena na koljeno, prispodobama. Ja sam tako učio. U vrijeme socijalizma, zbog štrajka ili koječega, znalo je biti vremena kad su knjige kasnile. Pa bi nam učitelji prepričavali, učili nas usput kako se teze izvlače.

Poslije rata sam također išao u školu. Tada jednostavno nije bilo knjiga. Ali hajd ti probaj objasniti Miji Buli da nema knjiga, to nije ni najmanji razlog da ne naučiš koliko je ovaca u Australiji. Iako se taj broj mijenja praktično od sezone do sezone. Pa nije Jablanica, da samo znaš da je 50KM kila, a nitko nije vidio ovcu da pase. Hajd ti probaj objasniti Ljubi Mori da nema knjiga, on ti priča o drevnom Rimu, a ne o nečemu što je sinoć bilo u Dnevniku. To ćemo u četvrtom razredu gimnazije. Hajd ti objasni Niki Sušcu da nemaš knjige ni u torbi ni kući, njega ne zanima gdje ćeš ti šporet držat, njega samo zanima koliko su x i y (jeste, ovaj istaknuti socijaldemokrata kojeg smo zvali Srebrenko jer se družio sa Zlatkom Lagumdžijom nije znao za običnu matematiku 2+2, njega su zanimali samo iracionalni brojevi, integrali, logaritmi).

Dakle, djeca nemaju ništa s tim što je vlada nesposobna pa ne zna kada se naručuju udžbenici. Djeca nemaju ništa s tim što je barem pola nastavnog kadra zaposlila stranka pa još uvijek diktiraju djeci, čime kriju da su nesposobni zadržati nečiju pozornost 45 minuta. Djeca nemaju ništa s tim što, sve i da imaju udžbenike, u njima nije objašnjeno čemu služi logaritam. I ja sam naučio tek sa 30+ godina da je u pitanju matematika velikih brojeva i razvoja.

Na primjer, ako znaš koliko svadbi ima godišnje, možeš logaritmima izračunati koliko ti treba žice za Golfa dvicu, u ovisnosti na starost istog. Ili nešto jednostavnije, ako znaš koje je stablo u pitanju, možeš izražunati koliko treba godina da se pošumi neka požarima ogoljena planina. Ili na kraju krajeva, kad znaš koja je progresija odseljavanja ljudi s Balkana zato što, između ostaloga, nema knjiga, da znaš koliko će za deset godina napredovati njemački, a nazadovati bosanskohercegovački mirovinski fond.

Pobogu, ne trebaju knjige da budeš ministar. Ne trebaju knjige da ideš u školu. Ali treba znanje. Da bi vodio državu. Ili da bi znanje prenio klincima.

Izvor: bljesak.info

 

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar