Posvećenost životu i pomoći drugima u dalekom svijetu

Spremnost pomaganja drugima je kako Božja zapovijed tako i ona prirodna. Sestre Ana Uložnik i Liberija Filipović spremno su odgovorile na tu zapovijed. Uputile su se na Haiti kako bi pomagale potrebnima u ovoj državi.

U njihovom radu nema odmora i nisu baš česti boravci u domovinama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj izuzev rješavanja produljenja vrijednosti dokumenata ili tako nešto slično. Tijekom ovogodišnjeg takvog boravka u Domovini s ovim vrijednim časnim sestrama Služavkama Maloga Isusa razgovarali smo dok su bile u posjetu župi Prozor.

Od Rame do Haitija

Sestra Ana Uložnik je iz župe Rama Šćit. Nakon polaganja prvih redovničkih zavjeta djeluje godinu dana u dječjem domu Egipat u Sarajevu kao odgajteljica, te nakon toga 2007 odlazi na studij u Rim, na Salesianum godine 2007. te 2012. završava studij socijalne pedagogije. Za vrijeme studija u Rimu stanovala je kod časnih sestara misionarki „Misionarke Gospe od utjehe“ koje su rado pričale svoja iskustva iz misijskog života u Africi i Latinskoj Americi. Njihova nesebična ljubav i služenje siromasima utjecalo je na njezinu odluku odlaska u misije.

„Karizma nas sestara Služavki Maloga Isusa je rad sa siromašnom i napuštenom djecom, siromašnim i napuštenim starcima. Kada se poveo razgovor o zemlji u kojoj bismo misijski djelovale gledale smo potrebe najsiromašnijih zemalja. Svima nam je ostao u sjećanju strašni potres 2010. godine koji je pogodio Haiti. Tada je u tom potresu poginulo oko 300 tisuća ljudi. Odlučile smo se za tu zemlju jer smo smatrale da je tamo najpotrebnija naša prisutnost. I tako smo 10. siječnja 2014. godine započele naše misijsko poslanje na Haitiju“, kazala je sestra Ana o svom odlasku na Haiti.

O prvom dojmu dolaska na Haiti sestra Ana je kazala: „Prolazili smo najsiromašnijim kvartom u glavnom gradu i vidjevši kućice od cerada i starih limova u kojima ljudi žive, veoma nas je  pogodilo. U ovih više od 8 godina našeg djelovanja dogodili su se mali pomaci. Bilo je dosta ruševina nakon potresa, a sada je nešto i očišćeno i sagrađeno. Ima pomaka, ali nažalost u sigurnosnom smislu je danas teže nego kada smo tek došli. Mi trenutno radimo u gradiću Petit Goave koji je udaljen oko 75 kilometara od glavnog grada Port-au-Prince. U tom mjestu smo jako lijepo prihvaćene i imamo lijepu suradnju sa župnikom, časnim sestrama s kojima živimo, samim mještanima i svima kojima služimo. Osjećamo se tamo kao kod kuće.“

Vjernički život

O vjerničkom životu na Haitiju sestra Ana je kazala da su praktični vjernici. Mise i ovdje znaju trajati po nekoliko sati, posebice kada je proslava nekog jubileja. Neke pjesme se čak i otplešu, ne sve kao u Africi. Mise su obavezno pjevane svakim danom, a nedjeljom još svečanije.

„Narod je jako pobožan i vole ići u crkvu. Mi smo u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije tako da se svi Gospini blagdani jako štuju. Pripremaju se velike devetnice i ono što nas posebno kod tog naroda oduševljava to je njihova pobožnost i predanost Bogu. U vrijeme klanjanja kad bude procesija s Presvetim, narod raširi ruke i drže slike svoje djece, svojih najmilijih i prikazuju ih Isusu. I tada vidite ljude da oni vlastito dijete povjeravaju Isusu na čuvanje. Također se mole krunice u Gospinu mjesecu svibnju i listopada. Posebno štuju svetog Mihaela arkanđela“, kaže sestra Ana.

Dok je sestra Ana opisivala taj vjernički duh na Haitiju njezino lice se ozarilo kao da sada sa svojim vjernicima moli krunicu ili sudjeluje u klanjanju pred Presvetim.

Rad sa siromasima

Sestre Ana i Liberija su posebno posvećene potrebama siromaha u mjestu Petit Goave, a i šire. Vode brigu o siromasima koji žive u kući za siromahe koju na Haitiju zovu Azil. Osim toga pomažu siromašne obitelji u hrani, odjeći, školovanju djece i liječenju. Također svakodnevno dijele oko 80 obroka siromasima, a većina njih živi na cesti.

Početkom lipnja ove godine, sestre su započele gradnju kuće pod nazivom “Kuća Maloga Isusa“ koja će omogućiti sestrama lakše i šire misijsko djelovanje, te služiti za socijalne i odgojne projekte mladih i siromašnih. Radovi su u tijeku i odvijaju se polako prema financijskim mogućnostima.

Koliko Haićani znaju o BiH i Hrvatskoj? Za Luku Modrića znaju svi

Na pitanje o tome jesu li i koliko znali Haićani o Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj sestra Ana se nasmijala kazavši da više znaju za Hrvatsku upravo zahvaljujući hrvatskim nogometašima: „Haićani su narod koji jako voli nogomet, koji živi za nogomet i djeca, ako imaju npr. pola marke neće si kupiti nešto za pojesti, ostat će gladni, ali će odnijeti to pola marke u zajedničku kasicu da bi se skupio novac i kupilo gorivo za agregat kako bi se upalio i pogledala utakmica. Tako tamo i u najsiromašnijem kvartu svi znaju za Luku Modrića i ostale hrvatske nogometaše. Stariji pamte Svjetsko prvenstvo 1998. godine kada su hrvatski nogometaši bili brončani.“

Sestra Ana je jednom zgodom doslovno pojasnila koliko Haićani vole nogomet i znaju za hrvatske nogometaše: „Kada je sestra Liberija jednom došla po mene u zračnu luku, vozač Haićanin je pogrešno ušao u parking zračne luke, a policajac se jako naljutio. Htio je napisati veliku kaznu, ali kad je čuo da je sestra Liberija Hrvatica onda je samo rekao: „Luka Modrić“, i nema kazne.”

Život na Haitiju

Razgovor smo nastavili sa sestrom Liberijom Filipović koja je rođena u župi Poljaci kod Brčkog. Kao mlada sestra izrazila je svoju želju da bi voljela ići u misije. Tadašnja poglavarica je rekla da ima za nju mjesto u misijama te ju poslala u Kanadu gdje je provela 9 godina. Inače, sestra Liberija je također u Rimu završila psihologiju nakon rada u Kanadi. Nakon odgojnog rada, pomaganja tijekom Domovinskog rata ponovno je svojim poglavarima izrazila želju za odlazak u misije i to se ostvarilo 2014. godine odlaskom sa sestrom Anom na Haiti.

Ne samo sestre Ana i Liberija, nego i svi misionari koji dolaze u Domovinu zbog produljenja dokumenata ili nekih drugih razloga imaju potrebu susreta s onima koji im pomažu. Ti susreti su uvijek zahvalnost za dobročinstva, razgovori o radu i uvijek su prigoda za prikupljanje nove snage i sredstava za daljnji rad. Misionari ne mogu djelovati bez pomoći dobrih ljudi.

Sestru Liberiju pitali smo da nam nešto više kaže o životu ljudi na Haitiju. Već smo naveli kako je potres 2010. godine ovu zemlju doveo na sami rub. Njihove kuće su izrazito skromne koje može uništiti i slabiji vjetar.

„Glavni problem na Haitiju je veliko siromaštvo. Ljudi nikako ne mogu da se izvuku iz njega. Jako je puno nepismenih, puno gladnih, bez posla. Oko 60 posto je ljudi koji su radno sposobni i nemaju posla. Nesigurnost u državi je dodatni problem. U zadnje vrijeme su učestale otmice i radi toga ljudi žive u strahu, tjeskobi i pitaju se jesam li ja danas na redu, a otmičari traže veliku otkupninu. Ljudi su iz okolnih mjesta nosili voće i povrće prodavati u glavni grad, a danas to ne mogu zbog nesigurnosti, te ih to još više gura u siromaštvo“, kaže sestra Liberija.

Haiti ne muče samo ovi problemi. Oni imaju puno više od toga. O tome je sestra Liberija kazala: „Haićani imaju problem jer svoje proizvode ne mogu prodavati ni uskladištiti ili preraditi. Nemaju struje ni frižidera da bi nešto sačuvali da traje koji dan i ako se nešto odmah ne konzumira, propada. To je jedan od velikih problema jer ne  mogu doći do svojih kupaca.“

O sustavu obrazovanja kao jednom od uzroka siromaštva sestra Liberija je pojasnila: „Tamo državnih škola skoro i nema. Škole su uglavnom privatne i plaćaju se. Tamo sva djeca koja pohađaju školu moraju imati uniformu. To isto povećava i troškove, a s druge strane roditelji ne moraju misliti što će djeca obući. Ista je uniforma i za bogate i za siromašne. Trošak školovanja ovisi o kvaliteti škole. Ima škola koje su jako kvalitetne i one su i skuplje. U nekim školama nije važno koliko će djeca naučiti, a to su škole samo radi profita, a ne radi stjecanja potrebnog znanja. Te škole su onda jeftinije. Cijena školarine ovisi o školi i razredima. Niži razredi su od 50 eura i na više, dok školarina za više razrede se povećava. Srednja škola prelazi 150 eura godišnje.“

Život je skup, ali nema depresije

Prema riječima ovih misionarki život je na Haitiju jako skup. Upravo ovih dana događaju se različiti protesti zbog cijena. Haiti je otočna zemlja i dok dođu određeni proizvodi prijevoz znatno povećava cijene, a i nesigurnost. U ovoj zemlji ima malo industrije. Ljudi se najviše bave poljoprivredom. Proizvode rižu, voće, povrće… ali to je sve vrlo malo i teška je zemlja za obrađivati. „Tamo puno toga raste i uspijeva. Često puta, kad naiđu ciklonske kiše i uragani ljudima uništi sav urod. I tako ljudi ponovno kreću ispočetka. Uzdaju se u Božju providnost. Ljudi su tamo strpljivi i nema depresije. Svi žele živjeti“, kazale su sestre Ana i Liberija.

Prosječan broj djece u obitelji na Haitiju je petero

Na Haitiju ljudi nisu opterećeni novcem i nekom prevelikom užurbanošću. Oni jednostavno žive od danas do sutra i oni su zadovoljni sa danas, ako su imali kruha, a ako nisu kažu dat će Bog sutra. “Kada bi procjenjivali koliko su ljudi sretni na Haitiju od 1 do 10 onda bismo mogli reći da je to 9,99. Kod njih jednostavno nema depresije. Tamo nema očaja. Ljudi su radosni i Bogu zahvalni za ono što imaju danas”, riječi su sestre Liberije.

Kako pomoći i podržati rad sestara Ane i Liberije

Ne samo ovaj razgovor nego izrazi lica sestre Ane i Liberije govore da su sretne što su na Haitiju i mogu dati svoj doprinos za haićanski narod. Unatoč njihovoj volji, optimizmu i trudu potrebna je i pomoć svih nas kako molitvom tako i pruženom rukom. Svi koji mogu i žele pomoći rad ovih sestara mogu to učiniti izravno u župi Prozor s naglaskom za sestru Anu i Liberiju na Haitiju, ali mogu i preko misijske središnjice u Sarajevu i Zagrebu ili uplatom na račune:

______________________________________________________________________

Mnogima od nas je to malo odricanje, ali za ljude na Haitiju je to jako puno. Pomozimo ovaj optimističan narod koji vjeruje u Boga, vjeruje u svoju budućnost unatoč svemu što ih snađe, unatoč prirodnim i ljudskim nedaćama. Oni vjeruju u bolje sutra. Učinimo i mi nešto da njihovo sutra bude bolje.

O Haitiu

Haiti (franc. République d’Haïti, kreolski Repiblik d’Ayiti), država na zapadnom dijelu otoka Hispaniole u Karipskome moru, Srednja Amerika. Obuhvaća 27 750 km². Kopnenu granicu ima samo na istoku, s Dominikanskom Republikom (275 km); morski prolaz Windward dijeli ga od Kube na zapadu, stoji u Hrvatskoj enciklopediji.

Haiti se sastoji od dvaju poluotoka, međusobno odvojenih prostranim zaljevom Gonâve, u kojem se nalazi istoimeni otok (689,6 km²). Pretežno je planinska zemlja (75,8%). Reljef raščlanjuju četiri planinska lanca koja se pružaju smjerom sjeverozapad–jugoistok ili zapad–istok, a pripadaju američkim Kordiljerima. Građeni su od vulkanskih stijena i krednih sedimenata.

Glavni planinski lanac, Massif du Nord, visok do 1090 m, pruža se na sjeveru zemlje i nastavlja se u Dominikansku Republiku, gdje se naziva Cordillera Central. Južnije od njega, u zaleđu zaljeva Gonâve, pruža se vapnenački središnji plato, prosječne visine 300 m, kojim protječe rijeka Artibonite. Prema jugu pružaju se planinski lanac Chaîne du Trou d’Eau, nizina Cul-de-Sac, s brakičnim jezerom Saumâtre na granici s Dominikanskom Republikom, i gorje Massif de la Selle (do 2680 m).

Na krajnjem se jugozapadu nalazi gorje Massif de la Hotte (2414 m). Obala, duga 1771 km, stjenovita je, i mjestimično strma. Od većih otoka, osim otoka Gonâve, Haitiju pripada i Tortue (193,0 km²) uz sjeverozapadnu obalu.

Rijeke su kratke, planinske

Najdulja je Artibonite (320 km, izvire u Dominikanskoj Republici), kojoj se vode u donjem toku koriste za natapanje (ukupno se natapa oko 730 km²).

U nižim predjelima klima je tropska, s kišnim razdobljem ljeti i sušnim zimi (mjestimično dva kišna razdoblja u toplijem dijelu godine), a u planinskom području umjerena. Srednja je temperatura između 22 °C u siječnju i 28 °C u srpnju.

Godišnja količina oborina ovisi o izloženosti sjeveroistočnomu pasatu; u privjetrini, osobito na sjeveroistoku zemlje, godišnje padne i više od 5000 mm, a u kotlinama samo 600 mm kiše (nizina Cul-de-Sac). Južna je obala izložena uraganima (hurikanima).

Tropske su šume znatnim dijelom iskrčene, pa prekrivaju manje od 10% površine. Očuvane su djelomično u Massif de la Selle (bor) i Massif de la Hotte (orhideje, papratnjače). U suhim nizinama rastu akacija, kaktusi i dr.

U Haitiju živi 8 373 750 stanovnika prema popisu 2003., odnosno 10 413 211 stanovnika prema službenoj procjeni za 2012. s prosječnom gustoćom od 375 st./km² (2012) ubraja se u najgušće naseljene države Latinske Amerike. Glavnina stanovništva živi na širem području glavnoga grada Port-au-Princea (departman Ouest, 735 st./km², odnosno 37% ukupnog stanovništva).

Stanovnici su uglavnom potomci afričkih crnaca (95%), dovedenih za rad na plantažama; ostalo su mulati (većinom u gradovima) i nešto bijelaca (uglavnom stranaca). Najraširenija je rimokatolička vjera (54,7% populacije); protestanata je 23,3%, nereligioznih 10,2% a ostalih 11,8% (2003). Vrlo je rašireno pučko vjerovanje vudu, i među rimokatolicima. Službeni su jezici francuski i haićanski kreolski na francuskoj osnovi, a raširen je i španjolski.

Početkom 2000-ih Haiti je ostao među nerazvijenijim zemljama u svijetu (udjel je siromašnoga stanovništva oko 60%), opterećen učestalim političkim krizama i korupcijom, te izložen prirodnim nepogodama s razornim gospodarskim posljedicama.

Najveće štete izazvao je potres 2010. s više od 100 000 poginulih (potom je slijedila epidemija kolere s približno 770 000 oboljelih i 9200 umrlih do 2016), a više tisuća ljudi poginulo je u nekoliko uragana (najveći 2005. i 2016).

Gospodarstvo se održava uz međunarodnu pomoć (2017. oko 980 milijuna USD), koja je usmjerena u razvoj infrastrukture, urbanizaciju, poljoprivredni razvoj i dr. (početkom 2020. domaća proizvodnja podmiruje 45% prehrambenih potreba, a oko 35% stanovništva treba pomoć u hrani).

Vrijednost BDP-a 2019. je 8,5 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosi oko 770 USD

U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 50%), a slijede industrija (32%) i poljoprivreda (18%). Stopa je inflacije 13,5% (2018), a stopa nezaposlenosti 13,8% (2019). Haiti je bogat vodama i rudama (boksit, bakar, zlato i dr.), no glavni su industrijski proizvodi tekstil i odjeća, šećer, brašno, pića i cement. U poljoprivrednoj su ponudi kava, kakao, mango, šećerna trska, riža, sirak, kukuruz i dr.

Vrijednost izvoza 2017. bila je 980,2 milijuna USD, a uvoza 3,6 milijarda USD. Najveći dio izvoza čini odjeća, a potom prehrambeni proizvodi (kakao, mango, kava i dr.). Uvozi hranu, gorivo, sirovine, industrijsku opremu, vozila i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (80,6%) i Dominikanska Republika (4,9%). Najviše uvozi iz SAD-a (20,7%), Kine (18,8%), Nizozemske, odnosno Nizozemskih Antila (15,7%) i Indonezije (8,5%). Veličina je javnoga duga 31,1% BDP-a (2017).

Nekadašnja željeznička pruga od Port-au-Princea do Verrettesa zatvorena je 1990. Od ukupno 4160 km cesta, asfaltirano je ili betonirano 24% (2000). U kišnom razdoblju ceste su često poplavljene, osim glavnih, koje povezuju Port-au-Prince s ostalim dijelovima zemlje. Glavne su luke Port-au-Prince i Cap-Haïtien. Međunarodna zračna luka Port-au-Princea (Toussaint Louverture) ima veze sa Sjevernom i Južnom Amerikom te s Europom, a Cap-Haïtien uglavnom sa SAD-om i Karipskim zemljama.

Novac

Novčana je jedinica gurd (gourde, G; HTG); 1 gurd = 100 santima (centime).

Povijest

Otok Hispaniolu otkrio je Kolumbo 1492. i nazvao je La Isla Española. Istrijebivši veći dio domorodačkoga, indijanskoga stanovništva, Španjolci su u početku XVI. st. iz Afrike dovodili crnačke robove za rad u rudnicima i na plantažama. U XVII. st. francuski su gusari potisnuli Španjolce iz sjeverozapadnoga dijela otoka, na koji su se onda naselili francuski plantažeri. Mirom u Rijswijku (1697) taj je dio otoka postao francuska kolonija St. Dominique.

Pod utjecajem ideja Francuske revolucije udruženi crnci i mulati dignuli su 1791. ustanak protiv plantažera i robovlasnika, pa je Konvent 1794. proglasio robove slobodnim građanima. Pošto je suzbijena intervencija Španjolaca i Britanaca, pod vodstvom generala F. D. Toussainta Louverturea osvojen je i španjolski dio otoka, koji je mirom u Baselu (1795) prepušten Francuskoj. Proglasivši ustav 1801., Toussaint Louverture dao se izabrati za doživotnoga guvernera. U namjeri da vrati na vlast veleposjednike, Bonaparte je na Haiti poslao ekspedicijski korpus od 35 000 ljudi, na čelu s generalom Charlesom Victorom Emmanuelom Leclercom.

Na prijevaru uhvaćeni Toussaint Louverture bio je zatočen u Francuskoj, gdje je umro 1803. U novom ustanku, pod vodstvom J.-J. Dessalinesa, Francuzi su opet protjerani. God. 1804. proglašena je neovisnost otoka, koji je dobio svoje staro indijansko ime Haiti, a Dessalines je okrunjen za cara (Jacques I.). Kada je 1806. zbog svoje okrutnosti ubijen, proglašena je republika.

Došlo je do podvojenosti i borbi između mulata, koji su vladali na jugu pod predsjednikom Aleksandrom Sabesom Petionom, i crnaca na sjeveru pod predsjednikom Henrijem Christophom (od 1811. kralj). Nakon njihove smrti sjedinila su se oba dijela francuskog Haitija, a 1822. pridružio im se istočni, tj. španjolski dio otoka, pa je general Jean Pierre Boyer ujedinio pod svojom vlašću (1822–43) cijeli otok.

God. 1844. ponovno se odvojio istočni dio Haitija, gdje je osnovana Dominikanska Republika

Obilježja su sljedećih desetljeća unutarnji sukobi i borbe za vlast, što je velesilama davalo povoda za miješanje u poslove Haitija. Nakon izgradnje Panamskoga kanala za Haiti su se osobito zainteresirale SAD. Godine 1915. SAD su započele vojnu okupaciju Haitija, koja je trajala sve do 1934., no i nakon toga njihov je politički i financijsko-ekonomski utjecaj vrlo jak.

Godine 1941. Haiti je objavio rat Japanu, Njemačkoj i Italiji. Predsjednik Élie Lescot (od 1941) svrgnut je 1946., a tako i njegov nasljednik, predsjednik Dumarsais Estimé 1950. Diktatorski režimi nastavili su se i nakon 1950. Sa SAD-om je 1955. Haiti potpisao vojni sporazum. Od 1957. na vlasti je bio François Duvalier, koji se 1964. proglasio doživotnim predsjednikom.

Nakon njegove smrti 1971. naslijedio ga je sin Jean-Claude Duvalier. Represivno je vladao do veljače 1986., kada je pobjegao u Francusku (prosvjedi protiv režima trajali su nekoliko mjeseci). Vlast je preuzelo vojno vijeće; novi ustav donesen je 1987., a potom su održani izbori (ponovljeni na početku 1988., bili su popraćeni nasiljem, općim nemirima i masovnim bojkotom). U polovici 1988. civilnu je vlast ponovo smijenila vojska, a na izborima potkraj 1990. pobijedio je J.-B. Aristide. Bio je predsjednik do državnog udara u rujnu 1991., koji su osudili SAD i UN.

Pod trgovinskom blokadom SAD-a i drugih članica Organizacije američkih država (od listopada 1991) i pod prijetnjom intervencije međunarodnih snaga pod vodstvom SAD-a, vojni je režim 1993. vratio vlast predsjedniku Aristideu (američka vojska nadzirala je prijenos vlasti). Aristide je bio na vlasti do 1996. te 2000–04. (odstupio je s položaja). Godine 1996–2001. i 2006–11. predsjednik je bio René Préval. Početkom 2000-ih politička je situacija i dalje nestabilna, čemu je pogodovao i katastrofalan potres 2010. s više od 100 000 poginulih.

U odnosima sa SAD-om ostao je spor (od 1860-ih) oko suvereniteta nad otokom Navassa. Tijekom 2011–16. predsjednik je bio Michel Martelly (popularni glazbenik), a 2017–21. Jovenel Moїse (ubijen je u neuspjelom pokušaju državnog udara 7. VII. 2021). Njihovu su vladavinu obilježile učestale političke krize i oporbeni prosvjedi (zbog korupcije vlasti).