Među deset liječnica, kirurginja, Sveučilišne kliničke bolnice Mostar je i Anita Faletar iz Rame.

Među deset liječnica, kirurginja, Sveučilišne kliničke bolnice Mostar je i Anita Faletar iz Rame.

Kirurgija je dugo godina bila rezervirana za muškarce. Slovila je kao fizički pretežak posao da bi ga obavljale pripadnice “slabijeg spola”. Kao jedan od razloga zbog kojeg se žene ne bi trebale baviti tim poslom navođeno je kako on ne ostavlja dovoljno vremena za djecu i dom.

Deset liječnica, kirurginja, Sveučilišne kliničke bolnice Mostar ruši stereotipe o ženama u ovoj grani medicine. Najveći broj njih ima obitelj, djecu te bez problema uspijeva uskladiti posao i obitelj.

Vode i asistiraju na operacijama koje traju i po deset sati. Spašavaju živote. Pariraju muškim kolegama, a velik broj pacijenata još uvijek reagira s čuđenjem kad vidi da će ih operirati žena.
Kako se nose s dežurama, višesatnim operacijama, ali i gubitkom pacijenta te zbog čega su se odlučile za taj poziv, za Večernji list su ispričale Vlatka, Ivana, Pejana, Danijela, Violeta, Martina, Valentina, Anita, Snježana i Anđela, prve žene u kirurgiji Sveučilišne kliničke bolnice Mostar.

Inače, zanimljivo je spomenuti kako se prva kirurginja u svijetu, kako bi uopće studirala i radila, Margaret Ann Bulkley morala prerušiti u muškarca. Skrivala se punih 50 godina. Bila je prva žena u tom poslu, a radila je kao vojni kirurg pod muškim imenom James Barry, što je otkriveno tek nakon njezine smrti.

Danas, istina, nije kao u prvoj polovini 19. stoljeća, ali žena je u kirurgiji, koja se naziva kraljicom medicine, puno manje nego muškaraca.

U susjednoj Republici Hrvatskoj tek ih je nešto više od pet posto, u BiH nije poznat točan broj žena u toj grani medicine, a kada je riječ o Mostaru, led je prije više od deset godina probila Vlatka Martinović, prva specijalistica dječje kirurgije, a njezin primjer slijedile su i naše ostale sugovornice.

Doc. dr. sc. Vlatka Martinović, dr. med., specijalistica dječje kirurgije

“Tijekom boravka u Heidelbergu na studentskoj ljetnoj praksi upoznala sam kirurginju koja mi je bila poticaj u odabiru kirurgije za moju specijalizaciju. Tamo sam došla s nametnutim mišljenjem da je kirurgija muška grana medicine, ali snaga te žene i njezine sposobnosti te vještine kao kirurginje su mi bile znak da se vrijedi boriti za to”, kaže Vlatka.

Na pitanje zašto je lako/teško biti žena u kirurgiji, Vlatka odgovara da je njoj lako jer voli operirati. Navodi i kako nema problema s muškim kolegama, odnosno da je oni prihvaćaju jako dobro.
Najdulja operacija koju je radila trajala je šest sati, ali Vlatka ističe kako u tim trenucima nema pojam o vremenu.

“Najdulja je trajala oko 6 sati, ali dok operiram nemam osjećaj za vrijeme, ni osjećaj za glad ili žeđ, najvažnije je da operacija završi dobro”, kaže Vlatka.

Kako pacijenti reagiraju kad vide da će ih operirati žena?

“Neki roditelji nakon pregleda pitaju kad će doći doktor”, sa smijehom odgovara Vlatka.

Dodaje kako je bitno da si siguran u svoje znanje i svoje sposobnosti i vještine kao kirurg, tako da i oni koji su sumnjali u vas promjene svoje mišljenje. Iako obožava svoj posao, ima i onih dana kada je on žalosti.

“Roditelje uvijek pripremimo prije operacije na njezinu težinu i mali postotak preživljenja kod određenih oblika bolesti. Date sve od sebe da operacija uspije, ali postoje drugi čimbenici koji dovedu do smrtnog ishoda. Tada se osjećam nemoćno. Žalosni ste, proživljavate sve to, ali ipak morate zadržati profesionalnost i ne pokazati osjećaje”, kaže Vlatka koju opušta kuhanje, za koje smatra da je umjetnost.

Dr. Ivana Bulić, specijalizantica neurokirurgije

Na pitanje zašto se odlučila baš za ovu specijalizaciju, odgovara kako svaki čovjek gradi svoj svijet, na vlastitu sliku i priliku.

“Treba znati vlastite granice. Ako znaš da su ti krila kratka, ne leti daleko ni visoko. Ne podcjenjujem nijednu specijalizaciju. Ja, kao liječnica, uvijek razmišljam kako na najbolji mogući način pomoći pacijentu. Znam da ne žalim ni truda ni vremena, osjetite gdje ste najjači, postavite granice vlastitih ambicija i ne bojite se. Ovo je život, izazov (čudesan mozak), odgovornost i poniznost uz dozu adrenalina. To se treba osjetiti, u tome je moja snaga”, kaže Ivana.

Ističe kako je znala da će se bavljenjem ovim poslom susresti s raznim predrasudama kao žena.
“Godinama je neurokirurgija bila muška struka s obzirom na težinu i odricanja u životu. Tek se u posljednje vrijeme ruše te predrasude o ženi u NRK. Je li se radilo o diskriminaciji ili su se muškarci osjećali toliko nadmoćnijima, ne znam. I danas nas neki muški kolege gledaju s podsmijehom i teže prihvaćaju. Smatram kako zaslužujemo veće poštovanje jer nam je dosta teže nego muškarcima zbog karakteristika uobičajenog načina života. I opet, bez obzira na sve to, svoj posao obavljamo besprijekorno i savjesno, manualno čak spretnije nego većina muškaraca (neki od njih to i priznaju). Uhh…”, nastavlja Ivana.

Dodaje kako postoji stara kineska izreka da je ambiciozna žena snažnija od muškaraca. Ipak, smatra, kako je u svakom odnosu najvažnije ono što dajete, a ne ono što dobivate. Nastoji biti normalna i korektna prema svima.

Ne podnosi agresivnost, nepravdu, korupciju i veze.

“Stoga ne mogu prešutjeti to jer bih onda u sebi gomilala nezadovoljstvo i tugu. Izravna sam, stojim iza svojih postupaka, svakog dana koristim svaku priliku biti ljubazna prema nekome. Ljudi, pa tako i kolege, svakako se ponašaju i dosta toga sebi dopuštaju što ne bi smjeli. Vrijeme će sve pokazati. Duboka voda teče tiho i polako, a mudar čovjek mjeri svoje riječi. Tako i ja o kolegama sve najbolje”, kaže Ivana.

Naglašava kako na svom putu nema lakog tereta, ali nebo nagrađuje marljive i poštene ljude. Kada je riječ o usklađivanju posla i obveza, Ivana kaže kako za sada sve njezino vrijeme pripada pacijentima.

“Ali kada dođu suprug i djeca, ne znam. Jer, ako sam u dvorani 10 sati, moje misli trebaju biti usredotočene na pomoć bez pogreške, na obiteljsku tragediju, a ne tko će moje dijete čuvati, a netko ga mora čuvati i to treba platiti. Samo se nadam da će se naša struka više početi vrednovati kako bih sve to mogla postići. I društvo treba povesti računa o ljudima koji su na usluzi pučanstvu i omogućiti im pomoć u životu, osloboditi ih trke, stresa i pritiska. Nama treba odmor, život bez stresa, bez problema jer je sutra vaša sudbina ili sudbina vaše djece u našim rukama. Premalo se cijeni naše cjeloživotno učenje. Nije teško znati, teško je djelovati. Spomenut ću Hipokrata koji je rekao da neki pacijenti, iako svjesni svoje teške bolesti, ipak ozdrave zahvaljujući vještini i dobroti svoga liječnika. Teško je ovo uskladiti, ali i planine se mogu pomaknuti, samo treba početi nositi kamenčiće”, ističe ova mlada liječnica.

Opisala nam je i najdulju operaciju kojoj je prisustvovala.

“Neurokirurške operacije su nepredvidive, vrlo često traju puno dulje od očekivanog, kao i tada kada smo krenuli u 8 sati ujutro, a završili u 19 navečer. Riječ je o endoskopskom transnazalnom pristupu hordomu klivusa”, kaže Ivana koja se od operacijske dvorane relaksira druženjem s obitelji, putovanjima, treninzima.

Naglašava kako ne trati vrijeme, nego u njemu uživa.

“Ne smijemo juriti i biti naprasiti. Sve se može lagano rasporediti. Ja kažem da se sve događa s nekim razlogom i kako je zapisano. Valjda mi je Bog odredio ovakav tempo, znači da ga mogu i pratiti “, zaključila je Ivana.

Pejana Rastović, specijalistica opće kirurgije, radi na odjelu vaskularne kirurgije

“Zašto sam odabrala baš ovo zanimanje? Medicina je struka koja nudi široke mogućnosti, osnovne medicinske znanosti temelje rad na laboratorijskim ispitivanjima, klinička medicina vezana je uz bolesnika i liječenje uz krevet, javnozdravstvene djelatnosti na ispitivanjima populacije, a ne samog bolesnika. Kirurgija je odgovarala mojim preferencijama, to je medicinska struka čiji se učinak najbrže vidi, stvarate nešto svojom rukom, odmah i sada”, kaže Pejana za koju je žena u kirurgiji sasvim uobičajena i ne vidi ni jedan razlog zbog kojeg žene u tom zanimanju ne bi bile uspješne.

Ipak, priznaje kako su joj kolegice koje su probile led olakšale prve dane na poslu.

“Kada sam dobila specijalizaciju opće kirurgije 2011. godine, već je nekoliko kolegica bilo na kirurgiji. One su probile led. Dokazale su se kroz kolegijalnost, stručnost, znanje…Imam osjećaj da sam se lagano i prirodno uklopila u postojeći kolektiv. Ponekada bi bila neka bezazlena šala na račun mog izbora posla, ali ništa maliciozno”, kaže Pejana koja posao usklađuje s obiteljskim obvezama.

Naglašava kako prije rođenja djece nije imala nikakvih problema s radom zbog specifične organizacije na kirurgiji.

“Ali moram naglasiti da u svakoj kliničkoj specijalnosti imate dežurstva, teške bolesnike, ostajanje na poslu mimo radnog vremena, ne samo na kirurgiji. Priznajem da više nisam tako fleksibilna sa svojim vremenom, ali Zakon o radu štiti interese žena s malom djecom tako da se još nisam vratila na dežurstva. Također, predstojnik kirurgije i glavna sestra, kao i voditelj odjela na kojem radim upoznati su s činjenicom da zbog djece i njihovih specifičnih potreba, eventualne bolesti i sl., mogu neplanirano i izostajati s posla. Do sada su svi bili iznimno susretljivi i kolegijalni”, kaže Pejana koja uživa u društvu pozitivnih ljudi koji je opuštaju.

Ne može se sjetiti koliko je trajala najdulja operacija kojoj je prisustvovala, ali objašnjava kako duge operacije nisu samo naporne zbog vremena provedenog za operativnim stolom već je obično riječ ili o osjetljivim operacijama koje zahtijevaju veliki psihofizički napor ili o nekoj iznenadnoj komplikaciji u tijeku operacije koja obično donosi ogroman stres. Opisala nam je i kako pacijenti reagiraju kad vide da bi ih trebala operirati žena. Nisam primijetila neko osobito iznenađenje. Ljudi koji završavaju na operacijskom stolu obično imaju većih briga od spola operatera. Samo jednom sam imala simpatičnu situaciju s jednim starijim pacijentom u hitnom kirurškom prijemu koji je burno reagirao i nije želio da ga pregleda žena. Bilo je kasno, kolege su bili u dvorani. Rekla sam staru narodnu “Dobro, meni ni u džep ni iz džepa!”. Ostao je zatečen jer je mislio da ću se raspravljati s njim. Dobro se načekao da kolege završe operaciju i pregledaju ga”, prepričava svoje iskustvo ova mlada liječnica.

Iako mlada, naučila se nositi sa svim što njezin posao nosi sa sobom, pa tako i smrti pacijenata.
“Iskreno, sve ovisi o kontekstu u kojem se smrt dogodila. Nažalost, u našem poslu viđamo takve slučajeve da je ponekada smrt – spas. Nikad ne mogu hladno reagirati na naglu i iznenadnu smrt mlade osobe, a posebno djeteta. Smrt na stolu, zbog nekog propusta iznimno se rijetko događa”, zaključila je Pejana.

Danijela Boras, specijalizantica opće kirurgije

Danijela Boras se za specijalizaciju iz kirurgije odlučila jer, kako kaže, voli konkretne stvari u životu, a kirurgija je upravo takva, konkretna!

“Ako je pacijent za operirati, operira se, ako nije, onda nije kirurški. Nema kompliciranja stvari ni dugogodišnjeg liječenja. Jednostavno onaj osjećaj kad ste u operacijskoj dvorani i ne mislite ni na što drugo je neprocjenjiv”, kaže ova mlada liječnica.

Na pitanje koliko je teško biti žena u kirurgiji, Danijela sa smijehom odgovara da to ovisi o tome u kojem dijelu svijeta se nalazite.

“Zbog geografskog smještaja (hahaha) prilično je teško biti žena u kirurgiji. Na Balkanu uvijek postoje i postojat će podjele po spolovima, ali se nadamo da ćemo to ublažiti”, optimistična je Danijela koja s muškim kolegama za sada nema problema te smatra kako je to više stvar karaktera.

“S kolegama koji su nam generacijski bliži imamo korektne kolegijalne odnose”, kaže Danijela.

Za razliku od većine kolegica, ona za sada nema problem usklađivanja obiteljskih i poslovnih obveza, a najdulja operacija na kojoj je asistirala trajala je 6 sati i 30 minuta. Bila je to operacija aneurizma abdominalne aorte. Pitali smo je i kako se nosi s gubitkom pacijenta.

“Svaki gubitak je težak, a pogotovo kad je u pitanju pacijent o kojem skrbite. Sagledate stvari iz više kutova, realno ocijenite situaciju i pokušate ostati pribrani. Zahvalno je samo što su takve situacije rijetke”, navodi Danijela koja obožava sport.

“Već dulji niz godina igram rekreativno odbojku i idem u teretanu nekoliko puta tjedno. Učim strane jezike te volim planinarenje. Bavljenje sportom mi je pod “must” u mom rasporedu jer, ako nisam fizički spremna, onda i ostale stvari idu teže. A kako nađem vrijeme? Što se voli, nije teško”, kaže Danijela.

Mr. sc. Violeta Šetka- Čuljak, dr. med., specijalistica dječje kirurgije

Ljubav prema kirurgiji kod Violete rodila se još u srednjoj školi.

“Oduvijek me zanimala kirurgija. Još sam u srednjoj školi, u ratu, kao učenica volontirala na Odjelu kirurgije u Zenici, dok je moje prijateljice više zanimalo očno ili interno. Nekako sam više tip za konkretno i praktično…”, kaže Violeta dodajući kako kirurgija, odnosno općenito medicina, zahtijevaju mnogo posvećenosti, odricanja, a kad dođete kući, opet vas čeka sve isto kao i druge žene: kuhanje, čišćenje, dječje zadaće…

Kada je riječ o prihvaćanju žena u kirurgiji od muških kolega, Violeta ističe kako vjeruje da ih prihvaćaju kao ravnopravne.

“Osobito mlađe kolege s kojima radimo od početka. Primijeti se to i u svakodnevnom razgovoru jer često zaborave da su i “dame” nazočne. Ovo je moje viđenje, a za konkretan odgovor biste trebali pitati njih”, smatra Violeta, majka dvojice dječaka.

Obiteljske obveze i posao uspijeva uskladiti zahvaljujući prilagodljivosti, ali i fleksibilnosti ukućana.

“Uz dobru organizaciju i obitelj koja mi je velika podrška i pomoć u svemu, to nekako funkcionira. Pod time mislim, naravno, i na bake i djedove koji su uvijek tu da uskoče kad zatreba te im ovim putem zahvaljujem od srca”, kaže Violeta.

Najdulja operacija na kojoj je asistirala trajala je sedam sati, a riječ je o neuroblastomu (tumor) kod djeteta. Pitali smo je i kako roditelji reagiraju kad vide da će im dijete operirati žena.

“S roditeljima dosad nisam imala problema kada je to u pitanju. Radim već 9 godina i na početku sam mogla primijetiti iznenađenje na licu roditelja kada se predstavim, ali što više vrijeme prolazi, iznenađenosti je sve manje. Ovo je mala sredina pa su ljudi već čuli za nas i navikli se na činjenicu kako ima žena na kirurgiji. Dogodi se da pacijenti žele nekog starijeg, iskusnijeg, ali nisam primijetila da isključivo zbog spola žele mijenjati operatera”, prisjetila se Violeta koja se, na sreću, do sada nije srela sa smrtnim ishodom kod pacijenta.

“Ali sam imala jednu komplikaciju i bilo mi je jako teško. To je nešto što nosite sa sobom kući, ne možete se tako lako isključiti i onda patite i vi i obitelj. Na svu sreću, sve je dobro završilo. Ali to je sastavni dio našeg posla i moramo se naučiti nositi s tim”, kaže ova dječja kirurginja koja, kao i Danijela, obožava odbojku te je 2-3 puta tjedno igra rekreativno.

dr. sc. Martina Šoljić, specijalistica opće kirurgije trenutačno na suBspecijalizaciji iz torakalne (grudne)

“Oduvijek sam se bavila mnogim aktivnostima i kad je došlo do odabira životnog poziva, kirurgija je bila logičan izbor – to je kombinacija humanoga, stresnog i odgovornog, a dinamičnog procesa koji vas okupira u potpunosti mentalno i fizički”, objašnjava svoje razloge za odabir ovog zanimanja dr. sc. Martina Šoljić, specijalizantica opće kirurgije trenutačno na subspecijalizaciji iz torakalne kirurgije.

Naglašava kako je kirurgija jako kompetitivna struka, a žene, za razliku od muških kolega, ipak imaju određena vremenska izbivanja zbog biološke uloge. Martina dosad nikad nije imala različit tretman od muških kolega.

“Kad smo na poslu, obično se “držimo skupa” i jedni drugima izlazimo u susret”, kaže ova liječnica koja je, uz to, i majka dvoje djece, a obiteljske obveze i posao uspijeva uskladiti bez problema.

“Moguće je raditi odgovoran i stresan posao i biti uzorna majka i supruga uz potporu obitelji. Suprug mi je jako tolerantan i poštuje ono što radim, a moji roditelji su mi uvijek bili velika potpora, pa tako i kod pomoći oko odgoja i brige za djecu. Za vrijeme mog tromjesečnog boravka u Beogradu muž je bio također odsutan (pomorac), a roditelji su čuvali tada jedno dijete. Otac, nažalost, više nije s nama, ali je majka tu za sva dežurstva, izbivanja od kuće, učenja, usavršavanja i sve što je vezano uz ovakav način života. Na tome sam joj neizmjerno zahvalna”, kaže Martina.

Dodaje i kako stres nastoji ostaviti iza bolničkih vrata prije nego što dođe kući.

“Nekad ne uspijeva, ali prije nego što se odlučite za ovakvo zanimanje, morate biti svjesni svojih mogućnosti i ograničenja. U ovoj vrsti kirurgije se često susrećete s najtežim dijagnozama i sudbinama, ali na kraju dana, kad legnete i zatvorite oči, najbitnije je da ste sigurni da ste dali sve od sebe…. Iako…, uvijek mislite da se može bolje, da se može znati više… i to vas onda uvijek gura naprijed”, poručuje Martina.

U vrsti kirurgije kojom se ona bavi postoji veliki broj operacija različitog trajanja i stupnja složenosti.

“Među najduljim i najsloženijim bih izdvojila operacije jednjaka koje traju od nekoliko sati pa i cijeli radni dan ako se rade složene rekonstrukcije koje sam imala prilike asistirati u Institutu za jednjak u Beogradu”, istaknula je Martina.

Otkriva nam i da još uvijek jedan dio pacijenata, nažalost, gleda s nevjericom kad mu se predstavi kao kirurginja.

“Nadam se da će se taj trend promijeniti jer u razvijenom svijetu više nije nikakva senzacija vidjeti ženu kirurga. Na kraju, to je zanimanje kao i svako drugo…, samo malo zahtjevnije”, zaključila je ova mlada liječnica kojoj “bijeg” iz surove stvarnosti ovog posla omogućavaju glazba i putovanja, te druženja s prijateljicama.

Valentina Lasić doktorica medicine, specijalizantica dječje kirurgije

Valentina Lasić, specijalizantica dječje kirurgije, kaže kako je najteži dio ovog posla kad pacijent, posebice mladi, ne preživi i to treba priopćiti obitelji. Tu nitko ne može ostati ravnodušan, kaže mlada liječnica . Ipak, s vremenom se nauči prilagoditi i takvim situacijama. Na odabir ovog zanimanja Valentina se odlučila na 5. godini Medicinskog fakulteta kada je u sklopu ljetne kirurške prakse došla na dječju kirurgiju.

“Od tada se uvukla ideja i želja da to radim. Kirurški posao je dinamičan i brz. Smatram da nije važan spol, već da je osoba psihički spremna na sve što taj posao nosi, a to je jako puno odgovornosti, znanja i hrabrosti”, kaže Valentina.

Od muških kolega nije doživjela nikakve neugodnosti zbog odabira zanimanja.

“Možda pojedini imaju predrasude još uvijek, ali danas je to općenito u medicini manje jer je žena puno više, pa tako i u kirurgiji”, smatra Valentina.

Najdulja operacija kojoj je ona prisustvovala trajala je tri sata te je bila riječ o karcinomu želuca.

Ističe i kako ne želi vjerovati da se posao koji je odabrala i obitelj ne mogu uskladiti. Sve se može kad se hoće. Kirurginje su sklone imati sve pod kontrolom, ali treba dopustiti i drugima oko nas da pomognu, ne moramo sve same raditi”, objašnjava ova mlada liječnica dodajući kako voli provoditi vrijeme sa svojim najbližima, a snagu za dalje pronalazi u crkvi, prijateljima i obitelji.

Anita Faletar, specijalizantica iz plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije

Sveučilišna klinička bolnica Mostar nedavno je dobila i svoju prvu specijalizanticu iz plastične kirurgije. Riječ je o Aniti Faletar, tridesetjednogodišnjoj liječnici koju je ova grana medicine privukla još prije nekoliko godina.

“Na kliničkim predmetima polako već steknete dojam o grani medicine koja vas više privuče. Kirurška skupina predmeta me već tada jako zainteresirala. Po završetku staža prijavila sam se na natječaj za plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku kirurgiju kao, po meni, jako zanimljivu i kreativnu granu kirurgije”, kaže Anita.

Na pitanje koliko je lako ili teško biti žena u kirurgiji, Anita ističe da taj posao, kao i svaki, ima svoje pozitivne i negativne strane.

“Lako je iz perspektive jer radite posao koji volite, zanimljiv je, dan vam je ispunjen nekim novim izazovima i zadovoljstvom ako ste nešto uspješno napravili. Kao i u drugim granama medicine, teško je u slučajevima kad znate da je i kirurgija ograničena kod nekih pacijenata s teškom dijagnozom”, kaže Anita.

Dodaje i kako, s obzirom na broj kirurginja u SKB-u Mostar, pojava žene na kirurgiji nije više nekakva senzacija.

“Kao i u svakom poslu, kako se postavite prema radu i kolegama, u pravilu vam bude vraćeno istom mjerom. Do sad nisam imala negativnih iskustva s kolegama samo zbog činjenice jer sam žena u kirurgiji”, odgovara na pitanje kako muške kolege gledaju na žene u kirurgiji.

Najdulja operacija koju je radila trajala je deset sati i bila je prije nekoliko dana.

“Moja grana kirurgije je dosta specifična, pogotovo dio koji se odnosi na rekonstrukciju nakon teških ozljeda i malignih bolesti, što uključuje precizne tehnike mikrokirurgije na jako osjetljivim i sitnim strukturama, što zahtijeva dosta vremena. Upravo svježa, dulja operacija, na kojoj sam sudjelovala bila je zbrinjavanje amputirane nadlaktice pacijentici. Cijela operacija (odnosno, remplantacija nadlaktice), koja je uključivala tim vaskularnih kirurga, traumatologa i pastičnih kirurga, trajala je više od 10 sati”; kaže Anita, dodavši kako je pacijentima s kojima ona radi najbitnije da je liječnik susretljiv, a na spol ne gledaju.

Od dugih i stresnih operacija Anita se relaksira šetnjom uz Ramsko jezero, planinarenjem, posjetama kinu…

Snježana Šekerija Zovko, specijalizantica opće kirurgije

“Kirurgija je grana medicine koja me uvijek najviše intrigirala i privlačila. Tu je najviše manualnog rada i konkretna je. Kirurgija nudi brzu reakciju i konkretan rezultat rad”, objašnjava razloge zbog kojih se za kirurgiju odlučila dr. Snježana Šekerija Zovko.

Ističe kako je kirurginja iznimno zahtjevno, odgovorno i teško zanimanje koje traži puno odricanja. Za ženu je to, navodi ova liječnica, jako stresno, fizički i psihički naporno.

“Odgovoran si za tuđi život, tijekom operacije u sekundi donosiš teške odluke koje utječu i na tebe i na živote drugih ljudi, no nikad nisam zažalila što sam odabrala ovo zanimanje. Neprocjenjiv je osjeća kada znaš da si nekome pomogao”, priča Snježana.

Ističe kako su se muški kolege prema njoj uvijek odnosili s punim poštovanjem.

“Ni u jednom trenutku se nisam osjetila podcijenjenom. Ponekad zaborave da sam “žensko”. No to je samo kompliment jer znam da me smatraju ravnopravnim članom kolektiva”, kaže Snježana.

Najdulja operacija koju je radila trajala je pet sati, a riječ je o operativnom zahvatu karcinoma želuca. Snježana nam je otkrila i kako kod pacijenata još uvijek primjećuje dozu iznenađenja kad vide da će ih operirati žena, ali nije imala nikakvih negativnih iskustava.

Kada je riječ o usklađivanju posla i obiteljskih obveza, Snježana ističe kako ništa nije teško ako radiš posao koji voliš i imaš potporu obitelji. Kad nije u operacijskoj dvorani, Snježana voli pročitati dobru knjigu i otići u teretanu ili kino, ali trenutačno joj je glavni hobi briga za 7-mjesečnog sinčića.

Anđela Azinović, specijalizantica opće kirurgije

“Već od studentskih dana shvatila sam da je kirurgija ono čime se želim dalje baviti. Svidjelo mi se jer je konkretna grana koja iziskuje, uz znanje, i manualni rad, što me odmah na startu privuklo”, priča Anđela, naglašavajući kako je danas biti žena u kirurgiji ipak malo lakše nego što je bilo ženama koje su prve počinjale.

“One su već otvorile dobar put, otklonile predrasude, tako da dosta pacijenta i kolega lagano prihvaća, čak i pozitivno reagira na ženu kirurga. Prihvaćaju nas jednako kao i muške specijalizante. Korektno i bez imalo predrasuda”, kaže Anđela.

Najdulja operacija kojoj je prisustvovala trajala je 7 sati i bilo je riječ o operaciji Lericheova sindroma (aortoilijačnoj okluzivnoj bolesti). Kada je riječ o reakciji pacijenata na ženu kirurga, Anđela ima samo pozitivna iskustva.

“Do sada nisam imala negativnih iskustava s reakcijom pacijenta kad vide ženu na kirurgiji, bilo u ambulanti ili u dvorani. Bilo je čak pacijenata koji su isključivo tražili žene kirurge”, kaže Anđela.

Iako se na to čovjek priprema, Anđela ističe kako za smrt pacijenta nikad ne možete biti dovoljno spremni.

“Pogotovo kad su u pitanju mlade osobe ili djeca. Isprva bude teško, ali kada znaš da si učinio sve što si mogao, pomiriš se s tim”, ističe Anđela.

Ni ona, kao i ostale njezine kolegice, nema problema s usklađivanjem posla i obitelji.

“Uskladiti posao i obiteljski život jednako je kao i u drugim zanimanjima. Kad nešto voliš, nije se teško posložiti i za sve se nađe vremena. Obitelj zna kakva je vrsta posla, tako da i oni izađu u susret, pa dežure i stresniji način života postanu nekako normalna sredina u kojoj se naučimo svi funkcionirati”, zaključila je Anđela koja se u slobodno vrijeme bavi druženjem s obitelji.

Hobi joj je pjevanje u ženskoj mostarskoj klapi Narenta, što je potpuno neki drugi svijet koji voli jednako kao kirurgiju tako da nađe vremena i za to.
Večernji list