Pročitajte pjesme naše čitateljice Spomenke Mišić Krebs
Sestrino pero
Ono što je nekada nježno držala u rukama
njena tišina postala je moja pjesma,
njezin nježni dodir je tok redaka,
dubok, dušan zvuk,
poput poznatog iskrenog pozdrava.
Kad moje pero dotakne stranicu,
njezino svjetlo vodi moju ruku,
dok se ne osjeti drevno iscjeljenje,
koje sada ona kroz mene daruje svijetu.
Ne pišem samo, već tkam vezu,
koja spaja nebo i zemlju,
držanu duhovnom rukom,
dok svaka tama ne postane svijetla.
——————————————–
Ples boja
Vrt što u svjetlu podrhtava,
Gdje svaki potez kista još spava.
U plavo uronjen, u crvenom usplamtio,
Strani, a ipak bliski kraj, što nas je zagrlio.
Poput plamena stabla se uzdižu,
U divljem trku do neba stižu.
Zastoja nema, samo tok što teče,
Topli pljusak boja što dušu peče.
Gledamo u njih i osjećamo širinu,
Zaboravljamo nakratko sivu tišinu.
Dvije duše što se u slici spajaju,
Gdje se svjetovi nježno prepoznaju.
Gdje ruka stane, tu misao kreće,
U vrtlogu što se pred očima okreće.
Između platna i nijemog krika,
Rađa se nova, čudesna slika.
Svijet u tom trenu gubi sve sjene,
Dok tople boje teku kroz vene.
I sve dok traje taj zanosni let,
Mi u tom plesu stvaramo svijet.
Ples boja na Olimpu
Štit mi je ljubav,
na olovci galopiram državom Olimp.
Čitaju me ribe, ne voli bijeli papir –
pa kako onda prestati pisati poeziju?
Greškom u moje riječi podmetnu požar.
Kažu, previše nas je na Zemlji,
crtaju hladne granice i broje tijela.
A ja ne vjerujem.
Vrt što u svjetlu podrhtava,
u plavo uronjen, u crvenom usplamtio,
bliski kraj što nas je zagrlio.
Poput plamena stabla se uzdižu,
dok divlje rijeke teku kroz tišinu.
Zastoja nema, samo topli pljusak boja.
Dvije duše što se u slici spajaju,
gdje ruka stane, tu misao kreće,
između platna i nijemog krika.
Svijet u tom trenu gubi sve sjene,
dok bijele ptice traže svoje grane.
I sve dok traje taj zanosni let,
mi u tom plesu stvaramo svijet.
Ovdje ima mjesta za moj stih,
dok me ne zamrači Sunce
snažnije od mene.
Moja sjena
Moja sjena na zidu drijema,
pije sunce i mudro šuti.
kao da tamo nikoga nema,
Ne prati ona korake moje,
u zlatnom snu nepomično stoji.
Dok ja u oblacima tražim boje,
moje srce godine sudbine broji,
čeznući za životom bez kraja
————————————————————–
Naslijeđene zidine
To su nam od rođenja gradili,
u naše dječje glave tuđe strahove usadili.
Nismo birali cigle, nismo birali tmušu,
samo smo dobili kavez za svoju dušu.
Nosila sam ga kao svoje, desetljećima dugo,
ne znajući da sloboda izgleda potpuno drugo.
Ali danas taj kavez više ne drži sjenu,
rušim sve što su mi dali u onom prvom trenu.
