Prvo ljubav prema zemlji Bosni i Hercegovini pa onda politika

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Nakon teksta autora ovih redaka, koji je bio reakcija na govor prvog čovjeka Islamske zajednice u BiH, a naslovljen je Da reisu-l-ulemina „naša zemlja“ bude stvarno naša, javio se u Preporodu gosp. Nedim Hrbat s osvrtom Prvo sapun, pa onda Izborni zakon.

Umjesto tretiranja merituma stvari, koji je smjerao kojim putem ići kako bi se stvaralo ozračje očuvanja države Bosne i Hercegovine kroz uvažavanje povijesnih činjenica i sadašnjega stanja stvari između – u prvom redu – Bošnjaka i Hrvata, uvaženi je kolega, nažalost samo dopunio mjeru onoga što je i kritizirano. Štoviše, tekst koji seže dalje od dnevne politike i predstojećih izbora – za koje je očito pledirao i reisu-l-ulema u svome govoru sugerirajući komu dati glas – dezavuirajuće je podmetnuo kao proizvod politike HDZ-a koji je, razvidno, njemu personifikacije svega onoga što je protiv BiH.

Niz nabacanih misli, koji daju naslutiti kako je gosp. Hrbat nervozno pročitao komentar na koji se osvrće, zapravo u pozadini ima tri točke koje kao mantra i univerzalni poklopac služe poznatoj politici, za državu BiH pogubnoga, unitarizma.

Iako uvodno kaže kako je u tekstu na koji se osvrće uočljiva „učitavanja intencija, neutemeljenih teza i manipulacija činjenicama, pa i njihovog izvrtanja“, propušta tretirati bit, izraženu već i u podnaslovu: „Zanimljivo je uočiti kako Bošnjaci često govore o hrvatskoj ‘agresiji’ na BiH, a nikada ni ne spomenu što su ti Hrvati i Hrvatska učinili za postojanje BiH.“

Jesu li Hrvati isključivo UZP?

Umjesto toga, kao prvi segment promišljanja, ukazuje na presude Haškog suda i kvalifikaciju „UZP-a“ (udruženog zločinačkog pothvata), lakonski izbjegavajući išta reći o zdravorazumskim argumentima koje ni taj politički sud nije nikada uvažio, a stoje kao neoborive činjenice: da je Hrvatska primala muslimanske izbjeglice, da je sva logistička podrška Muslimanima tj. kasnije Bošnjacima, išla preko Hrvatske; da su Hrvati i Bošnjaci izišli kao saveznici iz rata te zahvaljujući Hrvatskoj vojsci (Oluja i ostale vojne operacije) primorali srpsku stranu da ozbiljno sjedne za pregovarački stol.

Zato kao odgovor prvoj tezi samo valja ponoviti i Nedimu ono što je bilo rečeno i za ef. Kavazovića: „Pošteno bi bilo kada uvaženi reisu-l-ulema govori u ovom kontekstu – ako već drugačije ne može pojmiti žalosni sukob između ova dva naroda – da uz spominjanje ‘agresije’ uvaži i navede ove činjenice koje bi jamačno doprinosile relaksaciji odnosa danas.“ Jer papagajski ponavljati govor o UZP-u i stvarati ozračje kako je to jedino što je Hrvatska učinila prema BiH, jest nepošteno i u konačnici uvrjedljivo za Hrvate bez kojih (nota bene!) ne bi bilo ove države. I to jako dobro zna svatko dobronamjeran.

To istodobno ne znači obezvrjeđivati bošnjačke žrtve za koje su krivci Hrvati niti umanjivati sve zločine koje su hrvatske snage počinile počevši od Ahmića, preko Stupnog Dola, Duše kod Uskoplja, busovačke Kadića Strane, Viteza, Grahovice, Mokronoga kod Tomislavgrada, Vrbanje kod Bugojna, do logora Dretelj i Heliodrom… Za to su mnogi i s pravom osuđeni. I toga se svaki normalni Hrvat mora stidjeti i ponizno moliti za oprost.

Ali dok se to uzima kao argument za današnje odnose, onda treba pitati i gosp. Hrbata i sve koji još uvijek govore iz perspektive ekskluzivne žrtve i koji će sve podvući pod „UZP“, zna li išta o stradanju Hrvata od muslimanske-bošnjačke ruke u: Grabovici, Uzdolu, Trusini (kod Konjica), Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Orlištu, Kovačima i Bradarićima kod Sutjeske, Doljanima, Bugojnu, busovačkim selima, Radešinama… zatim u Zenici i travničkom kraju (posebno Miletićima), selu Kiseljak kod Žepča; i što reći za ubojstvo djece u Vitezu 10. lipnja 1993.?

Mogu li se opravdati logori: stadion Iskre u Bugojnu (i odstrjel viđenijih Hrvata), Muzej u Jablanici (gdje su ljude u šahtovima držali), Muzička škola u Zenici… i mnogim drugim mjestima ad hoc formiranima? I da stvar bude tragičnija, za mnoge od ovih zlodjela nitko od Bošnjaka nikada nije odgovarao, a s obzirom na progon i ubojstvo stanovništva imaju sve elemente UZP-a. Zna li bošnjačka narodna baza uopće o ovomu i ima li stida za to, ima li snage prokazati zločince? Ili se svi trebamo voditi načelom: naši su dobri pa makar i zlo činili? Što nam na tom tragu kazuje dodjeljivanje nagrade presuđenom zločincu Sakibu Mahmuljinu ili negiranje Šefika Džaferovića da je Armija BiH činila zločine…? I, treba li da još nabrajamo?

Zato inzistiranje da „UZP aktivno živi“ i isticanje zločina koje su Hrvati činili, bez spomena da su također temeljno sudjelovali u stvaranju BiH, pa onda i bez priznavanja da su Bošnjaci također nemalo zla nanijeli hrvatskom narodu, zapravo je samo raspirivanje mržnje koja određenim političkim opcijama može na izborima donijeti rezultate, ali državu BiH izlaže životnom gubitku.

Ako već aludira na lingvističke vratolomije hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, u vidu preporuke u naslovu „prvo sapun“ (kao, biva, odrecite se UZP-a, jer po njemu traženje jednakopravnosti Hrvata danas, također spada u UZP) onda neka kolega Nedim primijeni sliku sapuna i na ovo prethodno rečeno za Bošnjake…

Gdje je nastala današnja BiH?

Sljedeća misaona nogara Hrbatova klimavog tronošca jest kvalifikacija kako je „daleko od stvarnosti“ činjenica da je današnja država Bosna i Hercegovina „stvorena“ u Daytonu te da to predstavlja „revizionistički stav“. Nažalost, i ova opaska svjedoči kako dotični autor živi neki drugi politički svijet od realnoga. Kamo sreće da nije bilo velikosrpske agresije, da nije bilo tragičnoga sukoba između Hrvata i Muslimana, da nije bilo nakaradnih koncepata komadanja BiH ili stvaranja islamske državice… pa da danas možemo kazati kako Bosna i Hercegovina nije kreirana u američkoj zračnoj bazi Wright-Patterson.

Ali, jest! Nekoć se zvala Republika BiH, a danas samo BiH; nekoć nije imala dva entiteta, a danas ih ima; nekoć je imala drugačiju zastavu, himnu… Ustav… Tu istu zemlju svojim su političkim hegemonizmom bošnjačke elite uspjeli zgaditi Hrvatima – i o tome se također treba razgovarati.

Uglavnom, u područje mašte i mita spada kako je današnja država stvorena negdje drugdje, a u svijet realnosti i povijesnih fakata kako je kreirana u Daytonu. Tko god ne vjeruje neka pita visokog predstavnika u BiH ili neka se zapita što će taj stranac u našoj zemlji!

Tako stvorena država, vidimo, tavori u svijetu političkih sukoba i nepovjerenja kojega raspiruju upravo oni koji ne žele čuti drugoga, ne žele naglasak staviti na dobro i pozitivno nego u političkom sluganstvu rasprodaju i vlastiti moral.

Neka BiH bude kao Švicarska

Konačno, gosp. Hrbat se prokazuje na temi kako bi se Bosna i Hercegovina mogla otrgnuti utvarama prošlosti, krenuti put reformi i napokon istinski zaživjeti. Kritizirajući koncept „konstitutivnosti“ naroda, koji je kao temeljni segment sporazuma zaustavio krvoproliće iz 1990-ih, besmisleno navodi kako se to ne spominje u Ustavu Švicarske, a u belgijskom tek kao „zajednice“.

Pa, Nedimu i svima koji se zalažu za unitarizam valja samo kao protuargument kazati: neka BiH bude uređena kao Švicarska i svi će biti zadovoljni. Jer ako se igdje mogu prepoznati „europske vrijednosti“ onda to mogu u toj državi. I to nema veze s Čovićem, Zovko, Milanovićem ili bilo kojim hrvatskim političarem, kako to autor u Preporodu podmeće.

Zapravo, i njega i sve takve, valja pitati da odgovore jasno i glasno: za kakvu se Bosnu i Hercegovinu zalažu i koje su to njihove vrijednosti?

Je li rješenje – kako sve sugerira iz njegova promišljanja i politika u čijoj je službi – da BiH bude „Bosna“ kao „država Bošnjaka i ostalih“? Ili je rješenje u političkom dogovoru tri konstitutivna naroda (gdje neće biti izostavljeni ni Ostali) da BiH bude „država Bošnjaka, Hrvata i Srba“?

Razmišljanje na ovu temu i ukazivanje na političku sljepoću koja ovu državu vodi u propast nije nikakvo „jadikovanje o političkim pravima Hrvata“ koje bi se svodilo na izjednačavanje s „izborom člana Predsjedništva BiH“ niti zanemarivanje stanja najmalobrojnijega naroda u entitetu RS, kako gosp. Hrbat insinuira, nego odraz ljubavi prema zemlji Bosni i Hercegovini i naraštajima koji će doći: da ne moraju baštiniti nakaradnosti koje će ih uvijek uvlačiti u sukobe i tjerati da svoju budućnost grade negdje drugdje. Stoga, zaključno kazano neka se i kritike vode načelom: prvo ljubav prema zemlji Bosni i Hercegovini pa onda politika!