Pusta područja i prazni domovi

Odlazi nam narod. Svakim danom bh prostori su su sve više pusti. Zatvaraju se škole. Smanjuje se broj učenika, kako osnovaca tako i srednjoškolaca, a i studenata. Odlaze nam i oni koji su osposobljeni za izgradnju boljeg i pravednijeg društva, ali vladajući za njima ne mare. Njima trebaju poslušni, a ne sposobni. Nažalost, vladajući se ponašaju kao da masovno iseljavanje iz zemlje nije njihov problem nego nekog drugog i na to ne reagiraju.
Piše: Ilija Šagolj/Iskorak.ba
Uostalom, većina onih što iseljavaju iz ove zemlje nisu članovi njihove političke stranke, te se stoga političari i ne osjećaju dužnim rješavati njihov ekonomsko-socijalni problem. Oni odlaze u zemlje, trbuhom za kruhom, u kojima uvjet za zaposlenje nije vjerska, nacionalna ili stranačka pripadnost nego stručnost, a uz to, tamo su im zajamčene sve vjerske, nacionalne i građanske slobode. I dok se nakon rata, u određenoj mjeri, radilo na obnovi devastiranih i porušenih domova, gdje su stanari dobivali ključ u ruke, danas tim ključem zaključavaju i napuštaju obnovljene domove i odlaze. Sam dom ne znači ništa bez uposlenja do kojeg teško dolaze i u dogledno vrijeme ne vide rješenje tog gorućeg životnog problema.

Političari su zabavljeni kadrovskim rokadama, zapošljavanjem rodbinei prijatelja po stranačkoj liniji. Svakim danom nas je sve manje i manje, ali zato se povećava broj savjetnika i drugog administrativnog osoblja u javnim poduzećima I državnoj administraciji koje su postale njihovo privatno vlasništvo. Instalirani savjetnici nisu ništa drugo nego nehljebovići koji niču poput gljiva poslije kiše. Za njih ne treba natječaj. Bira ih po svojoj volji mjerodavni dužnosnik. Naravno, sve po stranačkoj liniji.

Političke stranke u BiH su najmoćniji društveni čimbenici. One odlučuju o svemu. Obzirom na njihovu moć, zakonodavnei izvršne vlasti su u službi vjernih izvršitelja njihovih zahtjeva. Stoga bi bilo mnogo racionalnije i ekonomičnije da se na svim razinama, od županije, entiteta i države održavaju telefonske sjednice vlada i parlamenata. Političke partije ministrima i zastupnicima upravljaju na daljinski način. Rijetkost je da neki ministar ili zastupnik postupi mimo stava partije koja ga je instalirala na tu poziciju. A ako se to, eventualno, dogodi onda gubi stranačku potporu i prvom zgodom mu slijedi politički odstrel. Pravilo je: Pokori se ili budi žrtva. Stoga većina prihvaća pokoravanje.

Iako se u kontinuitetu nacionalni stranački lideri pozivaju na svoj narod, nažalost, samo deklarativno se zalažući za njegovu zaštitu, na djelu je tipično odnarođeno-nenarodna vlast koja je s narodom izgubila svaku vezu. Narodu se obraćaju samo na predizbornim skupovima, a nakon toga rade za sebe i svoje ortake. Sve su privatizirali pa čak, kako sam već naveo, i javna poduzeća i državne institucije. Podredili su sve osobnim interesima i pojedinci iz te svite koji pokušavaju uraditi nešto za opće dobro su u manjini i na svaki ih se način želi politički dotući. Razvidan primjer ovoj tvrdnji je Dragan Mektić, ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH, koji u kontinuitetu ukazuje na društvene devijacije i institucionalni kriminal i umjesto da ga u tome podrže i sustavno krenu u raščišćavanjem s tom društvenom pošasti, oni mu na sve moguće načine pakoste kako bi ga disciplinirali. Otkako su se počeli pozivati na svoj narod taj je isti narod u ratu protjeran i raseljen, a na kraju, veliki broj, i iz zemlje iseljen. To je rezultat njihove vladavine.

A kada su u pitanju savjetnici koje proizvode kao neki visokoproduktivni stroj, ipak moram podsjetiti da bi to trebala biti časna dužnost i podrazumjeva da je ta osoba svojim sposobnostima eksspert iz resora za koji je postavljena. Naravno, savjetnici trebaju biti osobe sa iskustvom i visokom izobrazbom, a dakako i dokazani profesionalci kako bi savjetovali dužnosnike. Međutim, kad pogledamo tko su savjetnici, moramo se zabrinuti što to činimo. Pa to su osobe bez iskustva, pa čak i s tek završenim pripravničkim stažom, ali ih je stranačka podobnost lansirala na društvenu poziciju o kojoj oni veze nemaju. Iluzorno je očekivati da oni nekoga mogu savjetovati, ali je zato logično da se tim vajnim savjetnicima postave istinski, stručni savjetnici kako bi ih nešto bar naučili zbog toga što primaju enormno visoke plaće, čak blizu tri tisuće KM. Većina aktualnih savjetnika nisu ništa drugo nego državno ruglo. Ali smo mi napravili takav sustav da u suštini i nije ništa drugo nego državno ruglo.

Baš me interesira kako izgleda jedan radni dan jednog savjetnika. Lidija Bradara, predsjedavajuća Doma naroda Parlamenta FBiH ima osam savjetnika. Iako ih je rasporedila po resorima, uvjeren sam da i ona ne zna što će joj. Međutim, valjalo je udovoljiti zahtjevima svoje političke partije. Nije Lidija Bradara izuzetak po ovom pitanju. Svi oni imaju svoje savjetnike instalirane na istovjetan ili sličan način. Ovakvi i slični primjeri samo pokazuju koliko naši dužnosnici djeluju raskalašeno, nemilosrdno trošeći društvena sredstva. Da su Bradara i njoj slični vlasnici privatne tvrtke, zasigurno radno mjesto savjetnika ne bi bilo u njihovoj unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Ovako, proračun će sve njihove neprimjerene zahtjeve isfinancirati, bez obzira koliko su oni neosnovani. Ovakvi i slični primjeri samo pokazuju koliko je ova država privatizirana po etničkoj osnovi.

Kad se sagleda stanje u društvu sasvim je na mjestu konstatacija Mektića koji ovih dana izjavi da je BiH razvaljena država, uostalom i iz razloga što ne funkcionira pravosudni sustav kao treći stub vlasti. Tko imalo poznaje ustroj državne uprave zaista će mu biti smiješna izjava pravosudnih predstavnika koji ovih dana izjaviše da su zbog zlouporabe položaja pojedinih zastupnika i drugih dužnosnika formirali predmete. Što to znači? Odgovor je NIŠTA. To je samo zamajavanje javnosti da nešto rade, kao što tvrdi Mektić. Dakle, bilo kojoj instituciji ako se obrati pojedinac ili neki pravni subjekt sa zahtjevom, zamolbom ili prijavom, adresirana institucija će akt zaprimiti i formirati predmet, a ako je za to nenadležna, proslijedit će ga za to nadležnoj instituciji na rješavanje. Dakle, formiranje predmeta, ponavljam, ne znači ništa.

U ovoj zemlji nikad ne manjka tema za nesporazume. Kako je to lijepo objasnio Meša Selimović: “Vlast će uvijek naći načina da narodu pusti zlu krv kako bi nagomilano nezadovoljstvo odvratila od sebe”. Trenutačno su na djelu tri ključna nesporazume koji koče bilo kakav društveni napredak BiH. Riječ je o prijedlogu izmjena Izbornog zakona koji je predložio Hrvatski narodni sabor i prošao u Domu naroda, ali će, kako kažu, pasti na drugoj zakonodavnoj državnoj instanci. SDA, kako navode, neće biti za njegovo usvajanje, a imat će potporu većine i nastavit će se nesporazumi na relaciji koalicijskih partnera HDZ BiH – SDA. Drugi nesporazum je izgradnja Pelješkog mosta čemu se protivi SDA i treći nesporazum je uknjižba vojne imovine, o čemu je odlučio Ustavni sud BiH da se knjiži na državu, čemu se SNSD protivi uz obrazloženje da je riječ o otimačini teritorija Republike Srpske, što je još više zaoštrilo odnose na relaciji SDA – SNSD.

Možemo samo pretpostaviti kako će se po ovim pitanjima voditi iscrpne, sterilne i beskorisne rasprave, bez konkretnih rješenja. A narod nam odlazi, trajno se iseljava iz ove zemlje. Rezultat je to činjenice da je shvatio kako je prošlo vrijeme kad su vjerovali svojim političarima da su putevi kojim ih oni vode ispravni, a zablude korisne kao i istine. Masovno iseljavanje naroda je rezultat spoznaje da niti jedan od njihovih puteva nije vodio pravom cilju, a zablude se pretvorile u porazna i tragična saznanja da s ovakvom vlašću ne vide perspektivu življenja u ovoj zemlji. Prošlo je vrijeme lažnih obećanja i traženja krivaca u drugim i drugačijim. Valjalo bi, napokon, položiti račune za katastrofalno stanje u zemlji, zbog pustih područja i praznih domova. Ovako dalje ne ide.