Radom do plodova
Poljoprivredom se ne isplati baviti, ako se plaća radnike uz ovakve cijene. Sve morate sami raditi i jedino je tada isplativo. Uz zadovoljavajuće cijene korist imamo i mi proizvođači i radnici.
Na kraju četvrtog mjeseca ove godine, u vrijeme kada su mraz i snijeg poharali poljoprivredne usjeve na većem dijelu općine Prozor-Rama, posjetili smo obitelj Dervišbegović na Dugama. Dervišbegovići; Emir, Zlatka, Ibrahim i Adis bili su u poslu proljetne sadnje. Tada smo zabilježili njihove nasade u plasteniku i malinjake dok je zemlja tek pripremana za druge povrtlaske kulture. Ovih dana smo posjetili tu radišnu obitelj da vidimo što je sa tim njihovim zasadima.
Uz rječicu Krupić čuje se samo žubor hladne vode. I ptice i cvrčci su se negdje sakrili u debelu hladovinu pred ovom pasjom vrućinom. Jutarnji su sati, a već kao da je podne. Tu i tamo osjeti se rosa koja je nastala zbog blizine Krupića i Duških vodopada.
Ibrahim je već tu. Pregleda kukuruz i otkida sa stabljike one koji su spremni za plasman na tržnicu.
Dok pokazuje kvalitetu kukuruza šećerca za kuhanje i pečenje Ibrahim priča o nasadu: „Posijali smo kukuruza oko 6 duluma sa oko 10.000 sadnica. Sve to prodajemo po pijaci, a ima i narudžbi. Morali smo staviti zaštitu od ptica jer im je ovaj kukuruz dobra hrana.“ Ubra nekoliko komada i krenusmo prema malinjaku.
Iako je toplotni val u svom najjačem izdanju, kod Dervišbegovića je radni val branja malina tek započeo. Vruće je, još uvijek ima rose po malinjaku, ipak, čuje se veseo razgovor kao da su u nekom kafiću, a ne u branju malina. Dok oni beru zrele plodove, pčele marljivo oprašuju tek procvjetale cvjetove.
O malinjaku Ibrahim iznosi stanje: „Ovdje imamo oko 4,5 duluma malina, vilameta rane dulum, a polke 3,5 duluma te očekujemo prinos od oko 4,5 tone. Otkupna cijena maline je nikakva. Zato što stignemo beremo sami jer je nemoguće plaćati radnike uz cijenu od 1,70 KM. Ponekada pozovemo svoju susjedu koja nam pomaže. Radnike se isplati plaćati kada su cijene zadovoljavajuće. Na taj način imamo koristi i mi proizvođači i radnici. Ovako smo svi na gubitku. Sezona je tek počela i trajat će do prvih mrazeva. Država bi se trebala svakako konačno zauzeti za poljoprivrednike i zaštititi zagarantiranom cijenu otkup njihovih proizvoda.“
Za usporedbu dodat ćemo samo činjenicu da Europska unija za poljoprivredu izdvaja 12 puta više od BiH – Prisjetimo se i sudskih procesa koji se vode protiv brojnih dužnosnika zbog malverzacija sa poljoprivrednim poticajima. Upravo u takvoj situaciji poticaje od države dobivaju podobnici, a ne oni koji se zaista bave poljoprivredom i od toga žive. Trebala bi država konačno shvatiti da joj je potrebno ministarstvo poljoprivrede na razini države. Naravno da rade, a ne da budu samo na broju za „uhljebljenje kadrova“.
Odatle smo krenuli dalje, do nasada paradajza i drugih kultura. Kada smo stigli do plastenika vidjeli smo već u gajbama složene crvene jedre plodove koji čekaju kupce. I ovdje je sezona tek počela.
„Ovaj paradajz koji imamo u plasteniku tek je krenuo i može se prodati na pijaci. Cijena mu je još solidna. Imamo ga i na otvorenom, no on nije još za branja. Imamo ga oko 1000 sadnica i očekujemo urod od 5 tona. Tu je još i paprika roga za jesensko branje, odnosno, za spremanje zimnice. Nje iamo oko 4000 sadnica te je mogući urod od 3 tone. Također imamo i krastavce za kiseljenje koji je 800 sadnica te očekujemo prinos od 1,5 tona.“ Sa osobitom ponosom iznose ove informacije Ibrahima. I kada se vide ovi plodovi i nasadi zaisita ima pravo biti tako ponosan.
Uputismo se uskim puteljkom kojim hode samo mali traktori kako bismo stigli iznad Duga. Kad tamo? Tamo ugledasmo veliko svjetlo plavo polje kupusa. Odmah na početku stoje pripremljena crijeva i prskalice za natapanje. Pumpa koja je kod kuće pogoni vodu koja stiže tu i natapa ovaj ogromni prostor. O ovom nasadu Ibrahim kaže:“Također i ovdje imamo paradajza koji još nije sazrio. Kupusa je ovdje posađeno oko 60000 sadnica. Imamo rani koji već prodajemo i kasni koji će biti za kiseljenje na jesen. Redovno navodnjavamo kupus i čupamo travu. Poljoprivredom se ne isplati baviti, ako se plaća radnike uz ovakve cijene. Sve morate sami raditi i jedino je tada isplativo. U sustavu poticaja u poljoprivredi treba dobro voditi računa kome se daje. Ne treba davati pare, može se dati poticaje u sjemenima, mašina i tako nešto slično.“
Sve ovo što je pobrojano Dervišbegovići rade sami. Posla imaju puno, ali se isplati sav trud. Njihov rad donosi plodove, a oni će donijeti zaradu. Ne uzdaju se ni u kakve poticaje, nego u vlastiti rad.
