Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – DRUGI DIO

O povijesti Rame subotom nastavljamo zanimljivim putopisom češkog muzikologa i umjetnika Ludvika Kube. Putopis je objavljen u knjizi Joze Džambe „O staroj Bosni u riječi i slici – književno-povijesni pogledi“ u izdanju izdavačke kuće SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022.

Put u Ramu

U putopisu iz godine 1890., u kojem podsjeća na boravak češkog slikara Jaroslava Čermaka (1830. – 1878.) u Dalmaciji, Kuba opisuje kako je na parobrodu od Gruža do Slanog upoznao dvojicu Sarajlija – J. Krčmara, nastavnika na učiteljskoj školi, i V. Mateku, školskog inspektora; ovima je Kubin rad bio poznat i oni su u razgovoru izrazili čuđenje da Kuba nije također u Bosni i Hercegovini skupljao pjesme i bilježio napjeve kojih se tamo može naći u izobilju:

“U to ne sumnjam”, kažem. “Već mi je odavno bio to naum, ali mi je svatko s kim sam se o tome savjetovao kao i s jednim poznavateljem stanja u okupiranim zemljama tvrdio da mi to tamošnja vlada ne bi dozvolila budući da sam već prije toga boravio u Rusiji i u Crnoj Gori.”[1]

Ovu njegovu političku bojazan suputnici su odbacili kao neosnovanu, a kao garanta nesmetanog djelovanja u zemlji naveli ime ravnatelja Zemaljskog muzeja u Sarajevu Koste Hörmanna. Kubi su kazali:

“Bilo što da je istina od onoga što se vani priča o tamošnjim prilikama jedno je sigurno da će o Vašoj stvari odlučivati savjetnik Kosta Hörmann, a taj bi Vas i Vašu namjeru samo pozdravio. To je izvrstan čovjek, Hrvat rodom i duhom; sve što je slavensko on potpomaže. Razumije se da ne može tolerirati srpsku političku agitaciju, ali kao šef za kulturna pitanja ima zaslugu da se sve tiska ne samo na latinici nego i na ćirilici. To je učen čovjek, osnivač sarajevskog Zemaljskog muzeja. Obratite se izravno njemu i vidjet ćete da će učiniti sve kako bi Vaš posao bio uspješan.”[2]

To je Kubu uvjerilo pa je, umjesto u Slanom, prenoćio u Mostaru da bi već sutradan krenuo u Sarajevo. U Sarajevu je odmah stupio u dodir s Kostom Hörmannom i izložio mu svoj naum. Ugovoreno je da će Kuba u vremenu od četiri mjeseca proputovati Bosnom i Hercegovinom, bilježiti napjeve i svakog mjeseca Muzeju slati prikupljeni materijal. Od Muzeja će dobivati po 10 forinti dnevno za različite troškove i preporuku za sve urede u zemlji koji će se brinuti za njegov smještaj i ishranu i dobavljati mu pjevače.[3]

Rezultat njegova sakupljačkog rada u Bosni i Hercegovini jest 1.125 zabilježenih pjesama i napjeva koji su u nastavcima objavljeni u Glasniku Zemaljskog muzeja[4]. Kada se uzme u obzir da je na sveukupnom južnoslavenskom prostoru Kuba zabilježio 2.673 pjesme i napjeve, onda se vidi da je u Bosni i Hercegovini plod njegova posla bio posebno bogat.[5]

Pogledamo li popis mjesta u kojima je Kuba pravio svoje melografske zapise, upast će u oči da su to najvećim dijelom bile gradske, malovaroške, a samo rijetko seoske sredine[6]. To nije ostalo bez posljedica. Analitičari i kritičari Kubina djela zamjerili su mu da je on u gradskim sredinama bilježio kao domaće napjeve ponekad i takve melodije koje su samo prividno narodne, ali su u stvari novokomponirane i importirane.[7]

L. Kuba, iz putopisa „Rama”, objavljenog u časopisu Květy, Prag 1901. s autorovim motivima „Gornji vodopad (Duge”) i „Beg Kopčić”

Teško je kazati zašto je Kuba, kada se već upustio u ovako zahtjevan projekt i kada je za njega imao pokriće i preporuku zemaljske administracije, zaobilazio mjesta koja bi za njegov posao pružala autentičniji i zanimljiviji materijal. Nevjerojatnim nam se čini da bi on mogao biti uvjerenja da seoska i gradska sredina njeguju jednak melos. Ali nevjerojatnim nam se čini i to da bi se on samo iz komotnosti držao glavnih putova i mjesta s hotelskim smještajem.[8]

U svakom slučaju u Kubinoj melografskoj strategiji Rama (kao uostalom prvotno ni Bosna i Hercegovina) nije stajala na programu. Tek individualni nagovori od strane prijatelja i poznanika potakli su ga da posjeti i ovaj kraj koji on na više mjesta apostrofira kao “zabačeni kutak Bosne”. Prema tome u Kubinu muzikološkom opusu nema zapisa ramskih pjesama i melodija[9], ali zato imamo njegove likovne uratke i jedan putopis koji je u središtu pažnje ovog priloga.

Premda je Kubin putopis literarnožanrovski blizak dnevniku, ni na jednome mjestu u tekstu i ni u jednoj verziji nema nadnevka kada je autor točno boravio u Rami. Prema ugovoru sa Zemaljskom vladom trebao je skupljački dio posla na terenu obaviti u vremenu od lipnja do listopada 1893. godine za što je on izradio točan plan i njega se držao.[10] Na listi od 46 mjesta u kojima je zapisivao napjeve Prozor se nalazi na 39. mjestu[11], što bi moglo značiti da je ovdje boravio pri kraju svoga posla, u listopadu, te da je istoga mjeseca iz Prozora (što uostalom jasno proizlazi i iz teksta) došao na Šćit. Neko kasnije vrijeme ne dolazi u obzir jer već sljedećeg mjeseca Kuba boravi u rodnome mjestu Poděbrady, a malo zatim u Parizu.[12]

Iz opisa se vidi da je Kuba ramsku prirodu doživio očito pri lijepom vremenu, jer da su to bili zimski mjeseci, sigurno bi on to negdje i zabilježio. A u prilog tvrdnji da je uistinu godine 1893. boravio u Rami možemo navesti još dva dokaza:

U prvoj verziji putopisa Kuba prepričava razgovor koji je prilikom plaćanja usluge vodio s nekim poluslijepim starcem, pri čemu je izišlo na vidjelo da je unatoč novome novcu računanje sa starim novcem još uvijek bilo u svakodnevnoj praksi [A 310]. Pod time se misli na novčanu reformu koja je u Austro-Ugarskoj provedena 1892. godine (kada je gulden nadomješten krunom; 1 kruna = 100 helera). Prema tome u našem slučaju ova bi godina bila terminus post quem nastanka putopisa.

Konačno i jedan njegov likovni rad može poslužiti kao potvrda da je Kuba boravio u Rami upravo 1893. godine. Naime, u jednom poluprivatnom izdanju s izborom faksimila Kubinih radova u povodu 125. obljetnice njegova rođenja, za koje su uvod napisali njegov sin Ludvík Mario Kuba i Arnošt Koštál[13], reproduciran je na početku akvarel u boji “Stoljetni starac Milešević iz Gornje Rame u Bosni ponosnoj” uz koji su priređivači stavili i mjesto i godinu nastanka: Gornja Rama 1893.[14]

Tekst putopisa pod jednostavnim naslovom Ráma i podnaslovom Črta z bosenského zákouti (Crta iz bosanskog zakutka) objavljen je u tri nastavka 1901. u praškom literarnom mjesečniku Květy (Cvijeće) čiji je urednik i izdavač tada bio Václav Čech.[15] Tekst je zatim, u nešto drukčijem, više literariziranom obliku, objavljen i u Kubinoj knjizi putopisa Čtení o Bosně a Hercegovině. Cesty a studie z roku 1893–1896 godine 1937.[16]

Premda Kuba u izdanju putopisa iz 1937. bibliografskim navodom[17] sugerira kao da se ovdje radi o identičnom tekstu s onime objavljenim god. 1901., čitatelj će već na samom početku ustanoviti da se tu radi zapravo o dva teksta koji su u nekim dijelovima uistinu identični, u nekima pak prerađeni ili sasvim novi.[18] Da je preradba teksta uslijedila relativno kratko nakon objavljivanja prve verzije, mogli bismo to lako razumjeti. Međutim, druga verzija putopisa objavljena je gotovo četrdeset godina nakon prve. Znači li to da autor s prvotnim tekstom nije bio zadovoljan ili da ga je smatrao u tom obliku ne više aktualnim? To je teško reći, jer on ni na jednome mjestu ne rekurira na raniju verziju.

Ako usporedba ovih dvaju izdanja putopisa dopušta neke zaključke, onda bi se oni mogli sažeti u sljedeće dvije točke:

Prvo, u kasnijem izdanju autor se na više mjesta poziva na autore i literaturu koju je pri preradbi koristio, a koja mu kod prvoga izdanja ili nije bila poznata ili pristupačna ili u to vrijeme uopće nije bila objavljena.

Drugo, verzija iz 1937. godine čini se u usporedbi s onom prvom više literariziranom, živopisnijom i doživljajno uvjerljivijom. Bilo bi za očekivati upravo obratno: da raniji tekst zapažanjima, detaljima u opisu i pripovjedačkom živošću bude “autentičniji”, ali tomu nije tako. Upravo se ta svojstva zapažaju više u kasnijem tekstu koji djeluje neposrednije. Znači li to da je Kuba, osjećajući potrebu da se vrati ranije zapisanom, osjetio i potrebu da davno doživljeno ponovno oživi i da stilskim sredstvima i sugestivnim slikama dadne čitateljima dojam da njegov boravak u Rami i nije bio tako davno?

Moguće je također da je on u svojoj putnoj bilježnici imao i zapisa koje ranije nije iskoristio, pa ih je sada, priređujući knjigu putopisa Čtení o Bosně a Hercegovině ugradio u novu verziju teksta. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da je Kuba kao slikar radio i razrađivao ramske motive i nakon više desetljeća nakon svoga boravka u Rami.[19] Ovdje se sigurno nije mogao osloniti na svoje pamćenje nego samo na skice i crtačke zapise kakve i inače umjetnici, posebno umjetnici putnici, običavaju praviti.[20]

[1] Ludvík Kuba: Jak si Dalmatčané vzpomínali na Jaroslava Čermáka, u: L. Kuba: Křížem křažem slovanským světem, Praha 1956, str. 148.

[2] Na istom mjestu. – O Hörmannu će Kuba kasnije napisati: “Zahvaljujući njegovim nastojanjima svugdje mi se u mome poslu izlazilo ususret kao nigdje i nikada ni prije ni poslije.” Slovanstvo ve svých zpěvech. Písně jihoslovanské, VI. Bosensko-hercegovské, predgovor. V. također L. Kuba: Zaschlá paleta. Paměti, Praha 1958, str. 159.

[3] Risto Besarović: Kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo 1968, str. 545–558. Sudeći po pisanju lista Bošnjak (god. III/1893, br. 43, str. 3.) koji se u podnaslovu deklarirao kao “List za politiku, pouku i zabavu” Kubin je melografski naum naišao na pozitivnu ocjenu i izvan vladinih krugova i zemaljske administracije: “Do skora dakle raširiće se po cijelom naobraženom svijetu naše narodne pjesme, te neće biti čudo ako naš čovjek slučajno na putovanju u Beču ili Budimpešti najednom začuje poznate glasove naše narodne pjesme.” Ovdje cit. prema M. Maglajlić: Ludvík Kuba – za pjesmom po Bosni i Hercegovini, str. 205.

[4] Ludvík Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XVIII (1906), XIX (1907), XXI (1909) i XXII (1910). Redakciju izdanja u GZM obavio je Josip Milaković; Kuba se kasnije žalio da mu ta građa prije objavljivanja nije bila data na uvid i autorsku korekturu tako da su u njoj sadržane mnoge pogreške koje idu na račun prepisivača, tiskare, a najviše urednika koji je samovoljno “frizirao” tekstove pjesama. L. Kuba: Zaschlá paleta, str. 174; v. o tome na više mjesta u L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosni i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 15–16. (Cvjetko Rihtman), str. 17–19. (Ljuba Simić: Napomene o redigovanju tekstova). O ovome i drugim izdanjima Kubinih melografskih zapisa iz Bosne i Hercegovine, sudbini i tretmanu rukopisa i dr. v. Cvjetko Rihtman: O melografskom radu Ludvika Kube u Bosni i Hercegovini i o pripremanju kritičkog izdanja njegove zbirke pjesama i na pjeva iz Bosne i Hercegovine, na istome mj., str. 7 ss. – V. također L. Kuba: Slovanstvo ve svých zpěvech. Písně jihoslovanské, VI. Bosensko-hercegovské, predgovor.

[5] C. Rihtmann: O melografskom radu Ludvika Kube, str. 7. O bosanskohercegovačkim pjesmama Kuba je u više navrata pisao u Slovanský Přehled (1898, 1899, 1903), Hudebný Revue (1913), Hudební Matice (1923) kao i u djelu Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild. [Band 22:] Bosnien und Herzegowina, Wien 1901.

[6] U tom smislu ne može se opravdati desiderat kako ga formulira Munib Maglajlić (Ludvík Kuba – za pjesmom po Bosni i Hercegovini, str. 206): “Dulje zadržavanje, osobito u bosanskohercegovačkim gradskim sredinama, učinilo bi Kubinu melografsku zbirku još značajnijom …” Upravo gradske sredine su bile glavna mjesta Kubina sakupljačkog rada – sa svim posljedicama ograničenja na ovaj ambijent. Što nedostaje jesu zapisi iz seoskih sredina. Nekoliko primjera zapisa melodija iz sela navodi Cvjetko Rihtman u L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 12. Kubinu tvrdnju da je za vrijeme svoga boravka u Bosni i Hercegovini četiri mjeseca išao “od gradića do gradića, iz sela u selo” treba donekle uzeti i kao retoričku formulu i usporediti s rezultatima njegova posla. L. Kuba: Za pjesmama, u: Život, god. XXIII, knj. XLVI, br. 12 (Sarajevo 1974), str. 691–709, ovdje str. 699. (preveo s češkog: Bogdan L. Dabić).

[7] Vlado Milošević: Melografski rad Ludvika Kube po Bosni i Hercegovini, u: Razvitak, god. VII (Banja Luka 1940), br. 6, str. 178; ovdje prema Cvjetko Rihtman u L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 9. Tako se u Kubinim zapisima mogu prepoznati i hrvatske gradske pjesme “Još Hrvatska nij’ propala”, “Ko je, srce, u te dirn’o” i sl., te pjesme s leksikom uvoznog karaktera: špacirati, šalaj, švaler, bircuz, frajla. Na istome mj., str. 12. Također pojava ekavštine u zapisanim tekstovima simptomatičan je pokazatelj. Ljuba Simić: Napomene o redigovanju tekstova, na istome mj., str. 20.

[8] Možda je upravo preporuka vlade na gradske uprave bosanskohercegovačkih mjesta bila razlogom da se Kuba zadržavao uglavnom po malovaroškim sredinama, a samo rijetko zalazio u sela.

[9] Točnije rečeno: nema pjesama zabilježenih u ramskim selima, to jest onom ambijentu koji je Kubi najavljen kao “izvoran” [B 70]. Za pjesme i melodije zabilježene u Prozoru, njih ukupno 22, teško se može kazati da su “tipično” ramske. Za neke se štoviše pouzdano može reći da su u (prozorsku) gradsku sredinu došle “iz prijeka”, na primjer: “Sinoć lale iz bircuza dojde”, “Tri djevojke smilje posijale: / Banat, Bačka, Fruška gora, / Hrvatska bit mora”; “Pored Sr’jema badem drvo raste”. L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, br. 126 (str. 70), br. 586 (str. 146), br. 842 (str. 187).

[10] R. Besarović: Kultura i umjetnost, str. 545. ss. Zacrtani radni program bio je više nego bogat što su kasnije pokazali i rezultati. O tempu svoga rada kaže Kuba: “Ali ja sam poput lastavice letio od mjesta do mjesta, zadržao se gdje bi me noć zatekla i, drugi dan opet žurio da ispunim putni program.” Ovdje cit. prema L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosni i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 27.

[11] Sa zapisivanjem pjesama Kuba je počeo i završio u Sarajevu. L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, str. 25.

[12] R. Besarović: Kultura i umjetnost, str. 547.

[13] Ludvík Kuba: Písně z Bosny a Hercegoviny (1893). Soubor faksimile. Uvádějí Ludvík Mario Kuba a Arnošt Koštál, Poděbrady, Sušovice 1988.

[14] Podaci se navode u ovom obliku: Ludvík Kuba: Stoletý stařec Mileševič z Horní Ramy (v Bosně ponosné, akvarel na papíře 37,5 × 27,5 cm, Horní Rama 1893). Datum na reprodukciji nije vidljiv, ali smijem poći od toga da su L. Mario Kuba i Arnošt Koštál za ovaj podatak imali pouzdanu podlogu. Ovaj se akvarel, uostalom, ne navodi ni u jednome meni poznatom popisu Kubinih likovnih radova, što bi bio još jedan dokaz da još nema kompletnog popisa Kubinih likovnih djela.

[15] Květy, roč. XXIII/1, kn. XLVI (1901), str. 25–32; 163–172; 310–317. U češkoj publicistici poznata su tri časopisa s ovim imenom. Květy u kojima je Kuba putopis o Rami počeo je izlaziti 1879. godine. Kuba je u tom časopisu objavio, između ostalih priloga, također svoje putopise o Dalmaciji i Jajcu koji su sadržani također u njegovoj putopisnoj zbirci Křížem krážem slovánskym světem.

[16] Praha: Družstvení práce 1937, str. 68–86. Navod na istome mjestu (str. 239) da je putopis prvotno objavljen u godištu 1891. časopisa Květy netočan je.

[17] L. Kuba: Čtení o Bosně a Hercegovině, str. 239.

[18] Jednak je slučaj i s drugim Kubinim tekstovima. Tako na primjer njegova putopisna skica iz Guče Gore objavljena prvotno pod naslovom “Za písní bosensko-hercegovskou” (Kmen, roč. I, č. 7, Praha 1927, str. 173–175) sadrži i jedan zanimljiv detalj koji u knjizi Křížem krážem (1937), sada pod naslovom “Fez, čili: jak na ně?”, nedostaje. Riječ je, naime, o spomenu njegove polemike koju je u kolovozu 1893. vodio s mostarskim političko-informativnim listom don Frane Milićevića Glas Hercegovca. Nije jasno zašto je u novom izdanju odstranjen ovaj detalj. Prijevod ove putopisne skice objavljen u časopisu Život, god. XXIII, knj. XLVI (Sarajevo 1974), br. 12, str. 693–697. pod naslovom “Fes ili: ‘Šta s njim’?” (prevoditelj Bogdan L. Dabić) napravljen je prema izdanju iz 1937. god.

[19] O tome vidjeti niže u poglavlju “Kuba umjetnik i folklorist”.

[20] Usp. također što o svojoj tehnici zapisivanja melodija kaže Kuba: “Postupao sam poput slikara koji brzo skicira glavne crte oblika, a zatim ga ispunjava pojedinostima …” Ovdje prema Cvjetko Rihtman, u: L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, str. 9.