Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – ŠESTI DIO

O povijesti Rame subotom nastavljamo zanimljivim putopisom češkog muzikologa i umjetnika Ludvika Kube. Putopis je objavljen u knjizi Joze Džambe „O staroj Bosni u riječi i slici – književno-povijesni pogledi“ u izdanju izdavačke kuće SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022.

Kubina ideološka matrica: povijesno i aktualno

Premda je Kuba smatrao sebe politički “neukim” i premda se o konkretnom političkom stanju nije decidirano izjašnjavao, njegova kulturna zauzetost bila je ipak velikim dijelom politički motivirana.[1] Ne treba precjenjivati, ali valja svakako spomenuti u ovom kontekstu Kubino sudjelovanje u sokolskom pokretu kao i neku vrstu “rusofilstva” koje je u vrijeme rusko-turskog rata 1877/78. pojačalo ideje panslavizma. “Sveslavenska uzajamnost” je lozinka koja je upravo u Češkoj rado korištena, ovdje posebno uvjetovano konfliktima s njemačkim nacionalnim elementom. Kuba je svojim zbirkama pjesama želio pokazati duhovno i glazbeno-estetsko jedinstvo slavenskih naroda, dakle o političkoj “neukosti” u njegovom slučaju teško da bi se moglo govoriti.

Kubin politički stav može se s manje ili više jasnoće očitati na više mjesta i u našem putopisu, najizrazitije ondje gdje on govori o “bogumilstvu” kao fenomenu srednjovjekovne Bosne [A 315–317]. Što se tiče historiografske i ideološke dimenzije ovog fenomena, Kuba se kreće u okvirima onovremenih dominantnih stavova u povijesnoj znanosti, s time što opoziciju bogumilstvo – etablirano kršćanstvo odnosno islam uvijek tumači u korist bogumilstva kao pokreta čistoga duha, ideje, mira i harmonije. On predbacuje modi svoga vremena koja je, ponavljajući engleske i njemačke “fraze” o sukobu križa i polumjeseca na Balkanu, potisnula bogumilstvo u drugi red. “Potrajat će još dugo”, piše on, “dok se uvidi da Balkan ima mnogo veće značenje kao kolijevka bogumilstva protiv kojeg su se vodili jednaki križarski ratovi kao i protiv Turaka”, s tom razlikom da je borba između kršćanstva i islama bila borba za materijalno (“mamon”) dok su se bogumili borili samo za “ideju”, dakako samo mirnim sredstvima, budući da im je zakon zabranjivao ratovanje. Kuba ide dotle da bogumile stilizira u radikalne borce, dakako miroborce, za bolju budućnost “od koje smo mi još daleko, ali koja će uvijek ostati ciljem čovječanstva u njegovoj idejnoj manjini”. Njegova apoteoza bogumilstva kulminira u tvrdnji da su bogumilima “najbliža bila češka braća”[2]. [A 316]

Kada sve ovo imamo u vidu, bit će nam još jasnije zašto se Kuba u svome putopisu toliko oslanjao na Dragutina Prohasku. U Prohaski je našao ne samo autora čije mu je djelo nudilo potrebite informacije (ovdje konkretno o književnom djelovanju bosanskih franjevaca) nego i čovjeka čiji su pogledi o slavenstvu i slavenskoj kulturi bili njegovim stavovima vrlo bliski. Prohaska je u svojoj studiji Das kroatisch-serbische Schrifttum bogumilstvu posvetio jedno nesrazmjerno veliko poglavlje[3] što je Antun Barac okarakterizirao kao “rad ideološki, sa težnjom, da naglasi mesijanistički i bogomilski smisao slavenskih kultura”[4].

L. Kuba, „S novim plugom”, akvarel (Květy, 1901)

Da je Kuba iskoristio svoj putopis da u egzaltiranom prikazu bogumilstva očituje svoju ideološku viziju i da je potkrijepi frazama poput one o “pravoslavnom i katoličkom klerikalizmu”, neće nas iznenaditi. Putopis je kao književna vrsta pogodan za takve ispovijesti i projekcije. Ali nas ovdje zanima kako je on sve to ukomponirao u svoj doživljaj i viđenje Rame.

U Rami je Kuba vidio na djelu rezultate misionarskih i ratnih poduhvata od strane papa i ugarskih kraljeva protiv bogumila i, rekapitulirajući u ono vrijeme dominantnu historiografsku (točnije rečeno: ideološku) tezu, zaključio:

“Stoga su bogumili prilikom osvojenja Bosne imali lak izbor: oni su se poturčili; muhamedanstvo im je u idejnom i moralnom pogledu bilo bliže. U Rami je progon bogumila morao biti najgori i islamiziranje [u češkom originalu: “poturčení”] najpotpunije, budući da se ovdje nalazi najmanje njihovih spomenika. Uzalud sam tragao za njima.” [A 317]

Zatim slijede riječi kojima Kuba završava prvu verziju svoga putopisa:

“O ramskim bogumilima malo se zna, ali tim više ja sam mislio na njih kada sam boravio u ovom tajnovitom zakutku. Možda mi nije uspjelo ovdje o njima ništa kazati, ipak mi ramska dolina znači – više nego bojno polje kršćanstva s islamom – nijemi duboki grob bogumilskih filozofa i moralista.” [A 317]

I dok je Kuba svoju političnost artikulirao kroz temu bogumilstva, a svoj povijesni interes kroz pitanje titulature Bele II. kao “kralja Rame”, dotle je o aktualnome vremenu kazao zapravo malo. Autora putopisa o Rami najbolje ćemo okarakterizirati ako ga nazovemo estetom i romantičnim flanerom. Uzalud je tražiti u njegovu tekstu sociološka ili aktualna politička zapažanja i razmišljanja, a i ondje gdje se u blijedim naznakama takva pojave ona se uvijek grade na povijesnoj perspektivi.

Prenoseći (i ovdje prema Vladiću[5]) legendu o paleži ramskog samostana od strane majstora pravoslavca i kazni vješanjem njega i njegovih pomoćnika na brdašcu iznad samostana, Kuba kaže da pričica “ne mora biti istinita, ali da je karakteristična”, a “karakteristično” jest to da je novac za obnovu samostana ponudio musliman, “Turčin, beg Kazumović”. “Čitajući to”, piše on, “prisjetio sam se riječi koje su mi u razgovoru kazali franjevci: ‘S Turcima izlazimo dobro nakraj, ali ne isto tako s pravoslavcima.'” To je možda jedina rečenica u Kubinu putopisu koja reflektira aktualni trenutak, ali i tu on odmah pribjegava povijesnome, pri čemu donosi svoju autorsku interpretaciju: “To je razumljivo prema pravilu da trvenja može biti samo između osoba ili stvari koje su jedne drugima bliske. A različita ispovijedanja jedne religije više su izložena toj opasnosti nego različite religije. Knjižica”, naravno on pod time misli na Vladićeve Uspomene o Rami, “nudi o tome daljnje dokaze.” Jedan od dokaza jest i priča o župniku [fra Jeronimu] Milas[ović]u[6] koji je svetački živio i umro u selu Nikolići i kojega su štovali i sami “Turci” govoreći: “Taj je uistinu bio hevlija (svetac).” [A 168; B 82][7]

Drugi primjer “aktualnosti” u Kubinu putopisu jest ono mjesto gdje on opisuje svoj posjet selu Kopčići i susret s tamošnjim hodžom: “Iz daleka rekao bi grad – izbliza pustoš. Begovsko sjedište – ali carstvo siromaštva. Danas kazati ‘beg Kopčić’ služi samo za podsmjeh. Kroz krovove i zidove nenastanjenih zdanja prosijava sunce, kroz krovove i zidove sada nastanjenih prosijat će uskoro. Propadaju verande i štale, zarastaju vrtovi.” [B 84] Kuba donosi ovu sliku kao primjer “propalog plemstva” i u jednoj samoanalizi svojih osjećaja ustanovljuje da ga više dira ovo siromaštvo koje je uslijedilo nakon bogatstva nego što ga dira siromaštvo koje je drugdje u Rami vidio i koje nije znalo za drukčiju prošlost. Ali ta ganutost samo je trenutačno raspoloženje, jer Kuba i naočigled ovako deprimirajućem izgledu Kopčića ostaje u prvome redu slikar, to jest estet: “Ipak sve je to lijepo, jer na krovovima od šindre vidimo više mahovine nego drveta. Patina sve ukrašava.” [B 84]

Posjet Kopčićima Kubu je očito zbunjivao tako da ne samo da nije uspio srediti svoje osjećaje nego ni iz viđenog i doživljenog povući neke jednoznačne zaključke. Slika dječačića s bukvarima u ruci čije ga skandiranje podsjeća na huku vode Krupić daje mu nadu da “umiruće mjestance možda ipak neće umrijeti”. Zatim slijedi opis njegova susreta s mjesnim hodžom (opet bez imena!) koji ga vodi u selamluk (sobu za prijem gostiju) i časti limunadom i cigaretama. Hodža mu pokazuje opustjele prostorije, prazne konjušnice i na koncu veliku napuštenu zgradu ahar ili karavansaraj: “To je svetište gostoprimstva. U starim vremenima bilo ih je svugdje. Sastojali su se iz malih sobica i stranac bilo koje vjeroispovijesti mogao je odsjesti u bilo kojoj mu drago, nakon čega bi došao momak vlasnika kojemu je pripadalo da se brine za sobu i gosta; momak bi donosio strancu što mu je trebalo, a navečer bi gostoprimac došao gostu na razgovor.” [B 85] Naočigled ove slike koju mu je zorno predočio hodža, a koju on gotovo doslovno prenosi iz Vladićeve knjige[8], Kuba je izvukao jedini mogući zaključak: “Svega toga već sada nema i neće nikada više biti.” [B 85]

[1] U slučaju knjige Čtení o Makedonii. Cesty a studie z roků 1925–1927, Praha 1932. Kubina političnost imala je i konkretne posljedice: vlada u Beogradu stavila ga je na spisak osoba kojima se zabranjuje ulazak u Jugoslaviju. Adresát Jiří Mahen. Uspořádali Jiří Hek a Štěpán Vlašín, Praha 1964, str. 232. i 287.

[2] Češka braća (također Moravska braća, češki: Jednota bratrská), religiozna zajednica nastala u 15. i 16. st. poglavito na području Češke. Kao osnivač slovi Petr Chelčický. U vjerskom nauku i praksi Češka braća se orijentiraju prema ranom kršćanstvu; odbacuju ratnu službu, zakletvu kao i obnašanje javnih službi.

[3] D. Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum, pogl. III. Die bosnischen Bogumilen (str. 18–55); Die Literatur der Bogumilen (str. 37–55). Prohaskina i Kubina ideološka folija bez sumnje se poklapaju, ali ostaje pitanje, zašto Kuba u prvoj verziji putopisa opširno elaborira temu bogumilstva, a u drugoj je, kada mu je Prohaskina knjiga stajala na raspolaganju, samo periferno dotiče. Ovaj “manjak” nipošto ne znači da je Kuba ovu temu zabacio. Naprotiv, upada u oči kako je on za nju našao mjesta i ondje gdje to ne bismo očekivali, naime u predgovoru svojoj zbirci Slovanstvo ve svých zpěvech. Písně jihoslovanské, VI. Bosensko-hercegovské. Gotovo jedna trećina (!) predgovora posvećena je “bogumilstvu ili patarenstvu” koje on označava kao “sektu” sličnu albigenzima ili valdenzima koja je do osmanskog osvojenja tvorila “većinu” u Bosni i Hercegovini; ona da je “prožela naširoko i naduboko obje te zemlje, obuhvatila sve slojeve naroda od najnižih do najviših, čak i banove i kraljeve bosanske i vojvode hercegovačke, utemeljila ovdje pismenu kulturu, stvorila na osnovi ćirilice vlastitu abecedu (‘bosančicu’) i razvila takav otpor prema svemu katoličkom i pravoslavnom da je nakon osmanskog osvojenja sve bogumilsko postalo muslimansko.”

[4] St. Stanojević: Enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, sv. III, Zagreb 1928, str. 703; v. također Andrea Sapunar: Prohaskina studija o problemu slavenske kulture, u: Zbornik o Dragutinu Prohaski književnom povjesničaru i književnom kritičaru. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Osijek, 16. i 17. svibnja 2002. (= Hrvatski književni povjesničari; znanstveni zbornici, sv. 8), Zagreb 2003, str. 139–146.

[5] J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 103–106.

[6] Kod Kube: Milosavić.

[7] Usp. J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 155–156.

[8] Usp. J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 17.