Rama u Romi – „Mali Vatikan“ u Rimu – DRUGI DIO

Kako su selo Kućani često na duhovit način bili prozvani „Mali Vatikan,“ zbog zapažljivog broja vjerskih zvanja, razni su svećenici i časne sestre  iz ovog mjesta boravilisu u Rimu radi službe ili studija, a neki su čak i pokopani.

Prvi od svećenika, već prošlog stoljeća ovog sela koji je boravio u Rimu jeste nedavno preminuli fra Nikola Vukoja, a najviše vremena je proveo  isusovac Jure Antunović koji je magistrirao u Rimu, a zatim punih jedanaest godina bio urednik Hrvatskoga programa Radio Vatikana.

Nakon povratka u Hrvatsku, obavljajući dužnost kapelana u Zametu, u 50. godini život, zatekla ga je bolest, od koje je preminuo.

Iz Rima piše: Ljiljana Džalto

S kraja osamdesetih, početkom devetesetih godina, nekolicina, u većini djevojaka, iz Rame je isto došla u Rim. Najviše zaslužne za to su časne iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.

Prisutnost sestara ove družbe u Rimu počinje 1924. godine, kada preuzimaju brigu za domaćinstvo u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, a nakon čega otvaraju školu i starački dom u istočnom dijelu grada Centocelle.

Danas su najbrojnija hrvatska ženska vjerska ustanova u ovom gradu, s ukupno 15 sestara, a među njima je i s. Elizabeta Antunović s Kućana. Obiteljske ili prijateljske veze su potakle ove časne sestre da prime i smjeste nekoliko djevojka iz Rame.

Na svesrdan su se način primile brige o curama, pronalažeći im smeštaj i posao. Odmah nakon dolaska neke od djevojaka su počele raditi u Zavodu svetog Jeronima, a neke u zajednici kod časnih. Uz njihovu se pomoć  lako pronalazio posao, većinom u talijanskim obiteljima, sa osiguranim smještajom i hranom.

Ovdje se posebno istaknula pokojna s. Mara Vladić (s.Bernadetta)

Časna vesele naravi i dobrodušnog duha, koja  se s iskrenom naklonjenošću  posvećivala djevojkama. „Srce puno veće od njenih 157 cm“, kako je od milja bila prozvana, ostvarivala je na spontan i neposredan način prijateljski odnos s djevojkama, postajući uporišna točka za djevojke ne samo iz Rame, već se ubrzo njeno ime pročulo na dalje, tako da je za vrijeme rata primala i pomagala djevojkama iz raznih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Bila je jamstvo i za djevojke i za talijanske obitelji, uspostavljajući mreže poznastva  i suradnje. Preminula je od teške i kratke bolesti, i pokopana u Rimu.

Čuvar tog vremena je s. Elizabeta Antunović, koja još uvijek boravi u Rimu i jedina je iz Rame u Družbi. Zbog odmakle starosti i zdravstvenih smetnji, već duže ne dolazi na Kućane. Kaže nam da je bila to i velika odgovornost za njih sestre primiti tako mlade ljude, a srećom, radilo se o osobama s uzornim obiteljskim odgojem, tako nije bilo neugodnosti.

Žao joj je što je većina zauzeta osobnim obiteljskim i radnim obevezama, pa su zajednička druženja skoro nestala. Ona je čuvarica i nekog prošlog vremena, i u razgovoru s njom se vraćaju slike nekadašnjeg života.

Rado se prisjeća kako je oduvijek željela postati časna sestra, ali nije znala na koji način se postaje, sve dok se u selo nije vratio jedan svećenik i na njeno pitanje je li ima časnih sestara u Rimu, on se nasmijao i rekao: „Ako ih nema u Rimu, gdje ih ima!“

Ostvaruje svoju želju uz nezaobilazne prepreke

Prva je bila ono što danas možemo zvati dugo putovanje,  to je sami odlazak do Konjica radi slikanja za dokumente. Nakon dugačkog, skoro jednodnevnog puta, stižu do odredišta kad je radnja već zatvorena.

Dolazak u Rim je sudar s u potpunosti novim svijetom, počev od odjeće, kada prvi put skida staru  i od tvrde tkanine sačinjenu  tradicionalnu nošnju, i oblači pamučnu laganiju, na koju se trebala privići.