Ramkinja Antonija Bilić svjedoči o volonterskom životu na Cubi

 

Antonija Bilić nedavno se vratila s Cube gdje je dva mjeseca djelovala kao laička misionarka.

Živjela u kući u gradu Cienfuegos, zajedno sa sestrom Ljiljom gdje je provodila najviše vremena vodeći administrativne poslove udruge.

  

 

„ Pored administrativnih i kućanskih poslova koje sam obavljala, svaki dan smo odlazili u Palmiru, selo  koje je od Cienfuegosa udaljeno 15 Km . Tu su se održavale radionice s djecom i volonterima. U mjestu Elpidio Gomez (selo udaljeno pola sata od Palmire) nalazi se kuća gdje se također radi s djecom. U Elpidio sam išla samo jednom i do tamo smo se vozili nekim starim autobusom, a vratili se kočijom. Inače je jako teško naći prijevoz.“ Ispričala je Antonija za Ramski vjesnik.

“Najviše me ispunjao rad  i druženje s djecom i lokalnim volonterima. Tu sam pronašla najviše radosti za sebe, a vjerujem da sam u susretu s njima i ja svoju radost i ljubav prenijela na njih. Jako smo se zbližili i zavoljeli. Ljudi su tamo jako topli i ljubazni. Odišu dobrotom. Iako su jako siromašni, bogati su duhom. Uvijek se ljube… Kada sam prvi put ušla u kuću među volontere i djecu, sve sam ih redom morala poljubiti, i tako uvijek. Ostali su u nadi da ću im se opet vratiti.“ prisjetila se Antonija u razgovoru za Ramski vjesnik.

Antonija nam je u razgovoru otkrila da se za odlazak na Cubu odlučila iz posebnog razloga: „ Htjela sam na neki način Bogu zahvaliti za sve što imam u životu. Često sam bila nezadovoljna jer me je Bog postavio tamo gdje nisam željela biti. Ja sam imala neke druge želje i planove, ali Bog mi je dao sasvim nešto drugo. Ipak, dao mi je sve. Odlučila sam da ova misija bude zahvala Gospodinu za sve milosti.“

Ova mlada djevojka odrekla se mnogo čega da bi dva mjeseca svoga vremena poklonila ljudima koji su u potrebi. Poklonila im je sebe. Između ostalog, uložila je svoja dva godišnja odmora, a sve troškove odlaska i boravka na Cubi je platila vlastitim novcem.

  

„ Mogla sam za te novce sebi priuštiti mnogo toga. Ja sam htjela baš misiju na Cubi. Htjela sam toj djeci pokloniti nešto lijepo. Nisam znala ni gdje idem niti što me čeka. U početku sam se bojala, ali vjerovala sam da ja to mogu. Moja majka i sestra su bile protiv moje odluke. Bojale su se kako ću se sama snaći u tako dalekom svijetu. Mislile su na sve što mi se može dogoditi. Dobila sam adresu gdje moram doći kada sletim u Havanu jer nisam znala hoće li me itko moći dočekati kada dođem, što je značilo da ću se morati sama snaći. Jedan put sam sve predala Bogu i počela sam moliti. I tada je strah polako počeo nestajati. Imala sam osjećaj da je  Gospodin sve to već jako dobro organizirao. Išla sam potpuno sama. Ipak, kada sam došla na Cubu čekala me Susana, starija žena s natpisom u rukama „ANTONIJA BILIĆ“.

  

Tako sam ostala kod nje tri dana u Havani pa sam onda krenula za Cienfuegos.

  

   

Bila sam odsječena od „svog“ svijeta: bez  interneta i kontakta s prijateljima i obitelji. Samo u jednom obližnjem parku mogla sam naći Internet koji  košta 1 euro po satu. Prolazila sam i kroz kušnje, jer ipak nije lako biti potpuno sam u nekom drugom svijetu. No Bog mi je dao snagu da izdržim i da se izdignem iznad same sebe i sve je izišlo na dobro. Shvatila sam da ništa u životu ne ide glatko. I ovu misiju sam prije odlaska zamislila na svoj način. Već sam zamislila što ću sve raditi . No Bog mi je servirao potpuno nešto drugo što mi je u početku bilo besmisleno. Ipak je na koncu i to dobilo svoj smisao. “

Antonija nam je progovorila i o tamošnjem siromaštvu:

„Ne možete zamisliti to siromaštvo. Neka bi djeca dolazila na radionice, tražeći jedan obrok za taj dan.. jer u svojim domovima nemaju apsolutno ništa za pojesti. U tim trenutcima sjetila sam se mamine kuhinje i našeg izobilja. Prosječna plaća tamošnjeg radnika je 20 eura mjesečno, a doktor ima plaću 50 eura. Prosječna mirovina iznosi 8 eura, a Susanina mirovina 16 eura, jer je imala dosta godina radnog staža. Kada sam išla u trgovinu kupiti namirnice, nisam u jednoj trgovini mogla sve pronaći nego sam morala odlaziti dalje u drugu trgovinu, čekati u redu i možda pronaći sljedeću namirnicu.

Možete li zamisliti da kada uđete u trgovinu nađete samo 2-3 vrste čokoladica u cijeloj trgovini koje su jako skupe za jednog kubanca? Te čokoladice u vrećici tamo koštaju oko 8 eura, a  kod nas  su možda 4 KM i još k tome od silnog izbora ne znate koju bi odabrali za sebe. Svaka obitelj ima knjižicu „libreta“ s kojom idu u posebne trgovine gdje mogu kupiti neke namirnice  (riža, grah, ulje, šećer, sol, meso, kruh…) po jako niskim cijenama.

         

Svaka obitelj dobije meso jedan put mjesečno. Šesteročlana obitelj dobije 1 kg mesa mjesečno. To meso je jako nekvalitetno, čudno i prljavo. Higijena je na Cubi strani pojam… Grijati vodu u kantama pa se kupati nekakvim sapunom… Imala sam osjećaj kao da živim u nekom drugom stoljeću.

U kruhu naći dlaku je uobičajena pojava … Čudna je ta Cuba! Najzanimljivija mi je činjenica da je krava tamo u državnom vlasništvu. Nitko je ne smije ni spomenuti. Ako netko, ne daj Bože, ubije kravu biva osuđen na 20 godina zatvora. Sve kuće su ograđene željeznom ogradom…

   

Ako netko u svom domu ima perilicu rublja, onda je to pravo čudo. Ako je netko i ima, ona izgleda ovako:

Na pitanje bi li opet otišla na Cubu, Antonija nam je kazala kako bi opet otišla u misiju, ali ovog  puta ipak ne bi išla sama:

„ Ovaj misijsko-volonterski rad mi je pomogao da shvatim što sve imamo i što nam je Bog sve dao i koliko smo sretni i da to drugima posvjedočim. Nismo ni svjesni što sve imamo i na čemu moramo biti zahvalni, na čistom zraku, na miru, našim obiteljima, trgovinama, toploj vodi, veš mašini, vjeri u Boga… S ovom misijom nestala su sva moja nezadovoljstva, a Bog mi je kroz ovo dao da se izdignem sama iznad sebe, da očvrsnem duhom i produbim svoju vjeru.Ponovno bih otišla ali pod okriljem Crkve,a ne udruge i ovaj bih put povela nekoga sa sobom.”

 

  

Ovoj mladoj Ramkinji čestitamo na hrabrosti i smjelosti i na lijepom svjedočanstvu koje nam je poklonila.

Dragi čitatelji, osobito draga mladosti,  vjerujem da će ova Antonijina priča u ovom korizmenom vremenu i Vama donijeti radost i zahvalnost za vlastiti život te potaknuti osjećaj za bližnjega…  ili možda u još nekome probuditi želju za misijsko-volonterski rad.

U prilogu poslušajte kako djeca na Cubi pjevaju “Isuse volim te”, pjesmu koju ih je naučila upravo naša Antonija. Bravo!