RAMSKI VEZ: “Tradicija nije okamina nego živ organizam”
Serija umjetničkih slika pod nazivom “Ramski vez” će uz monografiju općine Prozor-Rama biti predstavljena zagrebačkoj publici 18. svibnja 2023. godine u Veleposlanstvu BIH od 19 sati.
Izložba je ovo mladog umjetnika Brune Bulaje, a na izložbi i promociji će govoriti književnik Ivan Lovrenović. Bulaja se kroz slike bavi osobnom i lokalnom poviješću. Budući da je vlastitom obiteljskom poviješću generacijama vezan uz ramski kraj ove su slike posveta tradiciji i kolektivnom sjećanju toga kraja.
NAJAVA: Izložba “Ramski vez” i promocija monografije općine Prozor-Rama u Zagrebu
Tom prigodom vam donosimo osvrt na “Ramski vez” povjesničara umjetnosti Feđe Gavrilovića.
Ramski vez
Suvremena umjetnost nerijetko se oslanja na povijest. Jedan od razloga tome svakako je i privlačna mogućnost upisivanja psihološke konstitucije autora u šire društvene narative. Osobnom i lokalnom poviješću u svojim se slikama bavi i Bruno Bulaja. Budući da je vlastitom obiteljskom poviješću generacijama vezan uz ramski kraj te su slike posveta tradiciji i kolektivnom sjećanju toga kraja. To se najbolje vidi na seriji portreta rađenih prema starim fotografijama tamošnjih stanovnika.
Preko njihovih lica prelazi ornament s ramskih peškira, ramski vez, koji je znak stoljetne povezanosti ljudi s njihovom zajednicom. Fotografija je relativno moderan izum koji vjerno čuva lik neke individue. Nasuprot njoj, ornamenti postoje tisućljećima i posve su apstraktni. Ali, kao što je fotografija jamac nečijega prebivanja na nekom području to je isto i ornament. Njegove su forme nedokučive i u sebi kriju tajnu ekspresiju generacija. On je kôd raspoznavanja kultura.
U kraju oko Rame za vezenje se kaže „križićanje“. Izraz u svom korijenu ima riječ „križ“ koja sugerira ukrštanje, presijecanje i ispreplitanje. To me navodi i na viziju povijesti kao tkanja u kojemu se isprepliću i ukrštavaju različite generacije i različite kulture te njihove slične priče i slični pojedinačni životi, u istom krajoliku i s manje-više istim kalendarskim obavezama oko zemlje, sa sličnim slavljima i tragedijama.
Cikličnost ljudskoga života, slična prirodnoj cikličnosti, možda je najočitija u ruralnim krajevima, gdje je i snažnije prisutna veza između čovjeka i prirode, a netko bi rekao i čovjeka i metafizičkoga temelja prirode, odnosno općenitoga postojanja. Ipak, ni ti krugovi unutar kojih se vezu i isprepliću (ili, ukrštaju) ornamenti ljudskih života na selima nisu nepromjenjivi.
Tradicija nije okamina nego živ organizam. Ona je nevjerojatno žilava pa opstaje u gestama, jeziku, neobičnim običajima ili odnosima i nakon brojnih pokušaja njezina iskorjenjivanja. A isto tako je i nevjerojatno prilagodljiva, neuhvatljiva, eterična i merkurijalna, spremna da se sakrije i asimilira u nove odnose, tehnologije, zakone, skrivena u spomenutim mjestima svakodnevnoga iskustva, odakle izvire jednako kao što se neki genotip manifestira na fizionomijama ljudi sličnoga podneblja.
U tome je ključ poetike Bruna Bulaje. Slikarstvo, općenito, ima transformativnu snagu spajanja tradicijske prošlosti (ovdje u smislu ornamenta) i tehnološkoga napretka (ovdje u smislu fotografije), možda čak i s nekom budućnošću koja bi nadilazila ono očito i svakodnevno (kao što je repetitivnost ljudskih poslova, repetitivnost ornamenta i repetitivnost fotografske reprodukcije) u onom nadvremenskom koje spaja pozitivne aspekte čovjekova suživljavanja s nekim mjestom i moguće potencijale širenja ljudske svijesti.
To širenje uvjetuje spoznaju kako je neka specifična lokacija istovremeno jedinstvena i univerzalna – to jest povezana je sa svim drugim mjestima svijeta arheološkim, etnografskim i genetičkim tragovima, ali i jednakim prisustvom specifičnoga osjećaja ispunjenosti ljudske svijesti.
I tehnološki napredak, korišten s mjerom usvojenom u dugim tisućljećima dijaloga s prirodom, može biti dragocjen pomagač u takvom širenju svijesti. Često neoštre, crno-bijele fotografije izrađene na krutom papiru, koje ovaj umjetnik koristi kao predloške, imaju puno erotičniju auru (i na dodir i na pogled) od bezbrojnih i beznačajnih fotografija visoke rezolucije koje se nakupljaju u memorijama naših pametnih telefona.
One su i nesigurni referent jednoga minulog vremena, tajanstvene i intrigantne kao legendarne ličnosti i jednako legendarni autori narodnih pjesama. Tehnologija nije suprotstavljena harmoniji uspostavljenoj između čovjekova (kratkoga), prirodnoga (dugoga) i svemirskog (vječnoga) postojanja. Ona je samo nastavak čovjekova djelovanja. Bruno Bulaja slikarstvom premošćuje jaz između drevnoga, suvremenoga i onoga što će doći (iskoristio bih ovdje popularnu riječ „transhumanistički“, ali u najpozitivnijem smislu nadilaženja civilizacijskih metastaza grabeži i gomilanja, koje se danas tako olako proglašavaju ljudskom naravi).
Slikarstvo sugerira vječnu prisutnost, u trenutku istaknutom u dvije dimenzije (baš kao i ornament i fotografija). Ispunjeno je osobnim i istovremeno univerzalno čitljivim simbolima. Ono nas tjera na imaginaciju i na mentalno stvaranje nekoga prostora, narativa, osjećaja. Zbog svega toga ono ima gotovo magijsko djelovanje, a na to baš i računa Bruno Bulaja kada na većim formatima isprepliće ramski vezi segmente obiteljskih fotografija, kao i prikaz lokalnoga kola na Orašcu.
Inzistiranje na ornamentu i rasteru naglašava površinu kao glavno mjesto likovnoga događanja, dok nas dijelovi fotografiranih prizora ubacuju u prostore i vremena drugačije od onih u kojima se nalazimo dok promatramo sliku. To je (opet) istovremeno kretanje kroz različite dimenzije vremena i prostora, ali i potpuno bivanje u sadašnjosti, jer u ovom prikazu gledatelj slike može uistinu osjetiti energične pokrete i odlučne, tupe zvukove plesača kola.
Tradicija se, nažalost, danas često shvaća kao nešto regresivno i tribalizirajuće. Međutim, pred ovim slikama Bruna Bulaje, predlažem drugačiji pogled na nju. Sjećanje na dinamičnu protočnost vremena može biti i preduvjet ispunjenoga života u sadašnjosti, uživanja u plodovima prirode i ljudskoga uma, kao i prihvaćanja drugačijih tradicija i individualnih postojanja. Jer, ako smo svjesni da je jedna zajednica čvrst, složen i fascinantan vez, tko može reći da se to neobično tkanje prekida na (ionako arbitrarnim) granicama općina, država, kultura i jezika?
