Rudnici su grozni, zato poštujemo rudare

Najprije treba razumjeti jednu stvar – ne postoji perpetuum mobile, isto tako, ne postoji ni čista energija. Od početka vremena, e je emce na kvadrat, kako biste dobili energiju, morate potrošiti neku materiju ili preobličiti drugu energiju preko kretanja i materije.

Piše: Igor Božović

Ekološki je prihvatljiva jedino nuklearna fuzija, koju još nismo uspjeli razumjeti, hoćemo li uopće u ovom stoljeću, pitanje je. Budući da ne postoji apsolutno čista energija, objasnimo da energija iz obnovljivih izvora nije u potpunosti čista. Za energiju iz hidropotencijala već znamo kako zahtijeva ogromne investicije na terenu, nerijetko izmjenu okoliša, bioraznolikosti i prirodnih fenomena poput ciklusa plavljenja riječnih delti.

Mada su ovo rizici koje smo spremni prihvatiti, investicije u hidropotencijal sredinom prošlog stoljeća danas poznajemo kao salinizaciju delte Neretve, uništavanje biodiverziteta Hutovog Blata, izmijenjenu mikroklimu Mostara i brojne slične, tada sitne probleme. Posljednjih desetljeća lokalni kofol eksperti nam poturaju mini i mikro hidroelektrane, najčešće difuznog oblika, a one su sve samo ne napredak, vidimo to već na primjeru Doljanke kod Jablanice, gdje nakon turbina teče bljutavo siva i prozirna beživotna tekućina jer je u cijevima za povećanje pritiska vode uništen dotok kisika, sunčeva svjetla, praktično je zaustavljen život flore i faune koja je tu obitavala.

Što se tiče vjetroelektrana i solarnih panela, već godinama biolozi i fizičari upozoravaju na male, gotovo nevidljive promjene u temperaturi zraka i tla, o buci koja rastjeruje životinje, samim tim i oprašivače biljaka… realno, ne postoji čista energija, pa čak i da okružimo zvijezdu solarnim panelima (zaguglajte Dysonovu sferu), uništili bismo neki život na nekom planetu, asteroidu (mislim na mikroskopski život)… Postoji samo rizik uništenja koji smo spremni prihvatiti. U fizici se ovo zove entropija, mjera uništenja, i ponajbolje opisuje snagu određene civilizacije.

Fadilov dobar prijatelj

Sad kad sam vam nasuo neke pojmove iz metafizičkoga, spustimo se pod zemlju. Ne znam sjećate li se, ali čak je i Hercegovina ranijih deseljeća obilovala rudnicima. I pritom ne mislim samo na površinski kop Vihovići, suvremenu ekološku tragediju u podzemlju Mostara. Ali konkretno sada mislim na bosanske rudare. Svi znamo više tragikomediju oko bloka sedam.

Naime, taj jedan blok u našim termoelektranama trebao bi biti više učinkovit nego svi ovi do sada urađeni terminali, i trebao bi nam kupiti vrijeme do okončanja energetske tranzicije. Kad kažem okončanje energetske tranzicije, nedavno je ministar Nermin Džindić u Mostaru održavao stranački šupljak poznat kao elaborat u kojem je govorio o zadatcima energetske tranzicije. Sjajne priče, ali ima li smisla vjerovati u njih od ministra koji je već tri godine samo tehnički ministar?!

Nermina Džindića iz SBB-a na vlast je doveo njegov osobni prijatelj i poslovni suradnik iz SDA Fadil Novalić. Njihova se priča osobito veže za najveći domet Džindićev, poduzeće Pretis, koje je sve samo ne slika uspješnog poduzeća. Suradnja se nastavila instalacijom poželjnog kadra na čelna mjesta u rudnicima, energetici i generalno industriji. Ondje gdje se ministar nije mogao ugraditi – dobro znamo tu priču o Aluminiju, čijim radnicima još nije uvezan staž, nešto što je obećano još prije pandemije.

Baš tijekom tok stranačkog elaborata Džindić navodi kako je posebno ponosan što je zatvorio Aluminij, potom se ispravio pa rekao da je ponosan da poduzeće više ne proizvodi dugove. Danas, ako se ne varam, Aluminij ne proizvodi ništa osim brojnog kadra kojem nije uvezan staž. Sjećam se kako je samo dan nakon gašenja Aluminija izjavio da je mislio da oni blefiraju. Nisu blefirali, dugogodišnji planovi da Aluminij izgradi vlastitu plinsku termoelektranu stopirao je u Federalnoj Vladi Bog zna tko. Eto tu jedino Džindić nije sudjelovao. Ali im nije ni pomogao. Sad to nudi Izraelcima. Aferim, ministre! No, je*o sad hiljadu ingota, vratimo se mi rudarima.

Rudnici su grozni, zato poštujemo rudare

Rudari u Bosni mahom kopaju ugljen, potreban za te iste elektrane koje nitko ne želi. Ministar koji se hvali uspjesima od kojih se ograđuje sve jedan predstavnik Energetske Zajednice reći će vam da planira brojne reforme na planu energetske strukture na kojoj počiva Bosna i Hercegovina. Ti silni planovi su nam se najbolje pokazali nedavno s krizom oko dostave plina zbog jednog jedinog kvara.

Vjerojatno je ministar mislio da i oni blefiraju. Mi smo u više navrata izgubili šansu da se priključimo desetljećima starim projektima južnih i kojekakvih tokova. Mi smo istih tih desetljeća imali priliku da riješimo pitanja robnih rezervi, pogotovo ovih energetskih. Mi oduvijek imamo željeznicu, imamo i luku pod posebnim okolnostima, ali naši energenti dolaze u zemlju na kamionima, najskupljim modelom.

O kojim onda planovima govori ministar?!

Možda o planovima plinofikacije gradova. Bilo koji Mostarac zna da u većini zgrada postoje radijatori, mnogi su ih isjekli i prodali u staro željezo, dok je još željezo bilo na cijeni. Zašto, jer ta ista Federalna Vlada nije čak ni obnavljala infrastrukturu koja je postojala prije rata. Istina, nije nam Džindić ministar oduvijek, ali jest evo jedan legitimni i jest jedan sumnjivi mandat. To razdoblje poznajemo kao niz obećanja o uvezivanju staža, kao plan restrukturiranja rudnika i bravo, evo plana dostojnog genija kakav je Džindić! Prijedlog da se uvede naplata rada po učinku je savršeni opis u čemu je dobar SBB-ov ministar Džindić. Dobar je u zatvaranju poduzeća.

A gdje je tu plan?

Mi smo svi svjesni da se rudnici kad-tad moraju zatvoriti. Energetska tranzicija. Ali da je ovo Švedska, rudarima bi se omogućio normalan nastavak života. Kad su svojedobno zatvarali Saab, u biti, prodavali ga Kinezima budzašto, a ono realno zatvarali, radnicima su ponuđene brojne opcije, besplatna doškolovavanja, mirovine, prebacivanje u druge sektore slične industrije…

Našim rudarima ne nude ni zaštitnu opremu kako spada, slušam izjavu prije par dana da sami moraju kupovati i kacige i rukavice. Sviđa mi se prijedlog da se izjednače uvjeti rudarima i zaposlenicima Elektroprivrede BiH, koja živi na grbači tih istih rudara. Pa da vidimo koliko bi elektroprivreda mogla izdržati na plaći prosječnog rudara. A ne zaboravimo, na plećima tih istih rudara je izgrađena suvremena Bosna i Hercegovina, do tada zemlja seljaka i šumara.

Ne pokušavam ponuditi rješenje, bojim se, iskreno, da će sutra moje teze ministar koji je navikao pisati velike elaborate ni o čemu predstaviti kao svoj projekt na nekoj predizbornoj kampanji. A taj isti SBB promovira sivu ekonomiju, de samo se upitajte koliko ljudi Fahro drži na ugovoru o djelu ilitiga u narodu poznatom kao ‘na određeno’. Sad kažu frilens. Ministar bi i rudare pod frilens. Želim da razmislite svi dobro, o činjenici da ne postoji čista energija, samo onoliko čista koliko smo spremni riskirati.

Da razmislite dobro da praktično ne postoji čista industrija, ali da ona može biti prljava na način na koji je prljav Aluminij, da ga prljavo zatvoriš i radnicima ne uvežeš staž, ili prljavo na način Gikila, da potruješ sve nizvodno i nikom ništa. I da praktično ne postoji čisti koks ili ugljen, ali zato netko treba u zamjenu izgraditi mrvicu čistije plinske elektrane, vjetroelektrane, nuklearne elektrane… mislim, plan mora postojati. A mi ga od ministra koji ne smije izići pred rudare, baš kao što nije smio ni pred radnike Aluminija, mi taj plan jednostavno ne vidimo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.