Rusija pokušava uspostaviti monopol nad ukrajinskim informativnim prostorom

Yevheniia Drozdova je data novinarka portala texty.org.ua.

“Ovaj rat je već  smatran kao najdokumentiraniji konflikt našeg vremena” – kaže Drozdova u razgovoru za BUKA magazin.

Prema mišljenju Drozdove, slobodno kreirana virtualna i paralelna stvarnost sa hiljadama botova, lažnim vijestima i lažnim sadržajima često nije na strani javnosti.

“Javno mnijenje transformiše se prema opipljivom kontekstu: stavu prema ukrajinskim izbjeglicama, programima podrške ili naoružanju. Metafora ‘informacionog fronta’ čini se manje metaforička i više stvarna”, kaže Drozdova.

Kako biste opisali medijsku sliku ruske agresije na Ukrajinu u evropskim medijima­?

Izgleda da zapadni mediji i društva vrlo sporo prihvataju činjenicu da Rusija vodi srednjevjekovni, varvarski, imperijalistički rat u srcu Evrope. Nevoljkost da se prihvati ova činjenica značajno utiče na način prezentacije ovog rata u medijima. Prikladna demonstracija tog izvještavanja je skorašnja reakcija na eksplozicju Kakhovke. Uprkos činjenici da je brana pod ruskom kontrolom još od okupacije i da je Ukrajina upozoravala na miniranje brane još od jeseni prošle godine, zapadni mediji su izvijestili da nije poznato ko je srušio branu, a konstatovali su i da Rusija i Ukrajina okrivljuju jedna drugu, što je izvještavanje bez upoznatosti sa pozadinom. Štaviše, uprkos dnevnim raketnim udarima na Ukrajinske gradove i civilnu infrastrukturu, masovne grobnice i masovna ubistva, torturu, zlostavljanja, deportaciju djece, međunarodni mediji još uvijek tretiraju oficijelne izjave ruskih institutcija jednako kao ukrajinske, trudeći se da za obje strane u konfliktu obezbijede ravnopravnost izvora i jednakost u izvještavanju. To nema nikakve veze sa ravnopravnošću mišljenja i balansu u izvještavanju. U slučaju Rusije to ne funkcioniše, jer ruske institucije drsko i masovo plasiraju laži, između ostalog i šaljući bezbroj verzija jednog događaja u informativni prostor, razrjeđujući time istinu.

Da li su različita “objašnjenja” ovog rata dio medijskih agendi tretiranja aktuelnog genocida?

Posmatrano s tehničke strane, dešava se rat. Armije dvije zemlje bore se za ukrajinsku teritoriju, koristeći svo oružje koje imaju na raspolaganju. Razlika je u tome što je za Ukrajinu riječ o ratu za nezavisnost, za pravo na postojanje, i za mogućnost da prestane biti posmatrana kao sfera ruskog uticaja. Za Rusiju, ovo je imperijalistički rat čiji je cilj uništenje ukrajinske države i ukrajinskog naroda. Genocid je tradicionalni metod vođenja rata koji koristi Rusija, što je poznato i s obzirom na konstantno prenošenje i emitovanje informacija u realnom vremenu. Pokušavamo za ovaj “rat” dati objašnjenje da je riječ o oružanoj agresiji na Ukrajinu, ali činjenica da je cijeli slučaj proglašen ratom je, možemo reći, značajan napredak. Rusija je okupirala Krim i Dombas već 2014. godine, ali do 2022. godine pod uticajem zvaničnih saopštenja Kremlja ovaj rat je prezentovan kao “konflikt u Ukrajini” ili “situacija u Ukrajini”, pa i drugim bezvrijednim, mizernim eufemizmima.

Koji su osnovni i glavni izazovi zvještavanja o aktuelnoj agresiji na Ukrajinu?

Najveći izazov je ne napraviti štetu. Na društvenim mrežama je gomila foto i video materijala o ratu kao i mnoge lažne vijesti i manipulacije. Tema rata donosi preglede, lajkove, pa se medijske kuće utrkuju za ekskluzivnost, ponekad bez shvatanja posljedica.

Šta možete reći o uticaju društvenih mreža na ovaj rat?

Pejzaž informativnog prostora je – u čestim referencama na stvarnost – jedan novi front. Ruska strana je dugo bila aktivna na mrežama u opravdavanju zločina, jačanju režima, obezbjeđivanju podrške za svoje akcije u domaćoj i međunarodnoj javnosti, u čemu platforme društvenih mreža pomažu. “Telegram” je postao primarni izvor vijesti i informacija u Ukrajini. Facebook, s druge strane, modifikuje algoritme da bi uticao na doseg određenih medijskih kuća, držeći do pseudo-vijesti. TikTok, čak i 20 kilometara od ukrajinske granice, nudi video snimke rata. Ovaj rat je već – na takav način – smatran kao najdokumentovaniji konflikt našeg vremena. Informacije, fotografije, video snimci s prvih linija su često dostupni u realnom vremenu. Istovremeno, slobodno kreirana virtuelna i paralelna stvarnost sa hiljadama botova, lažnim vijestima i lažnim sadržajima nije često na strani javnosti. Javno mnijenje transformiše se prema opipljivom kontekstu: stavu prema ukrajinskim izbjeglicama, programima podrške ili naoružanju. Metafora “informacionog fronta” čini se manje metaforička i više stvarna.

Kako se razvija propaganda zvaničnih ruskih i proruskih vlasti na lokalnom nivou?

Od početka potpune invazije, Rusija pokušava uspostaviti monopol nad ukrajinskim informativnim prostorom. Na okupiranim teritorijama blokirala je pristup ukrajinskim izvorima informacija i internetu, a potom je zauzela TV tornjeve, redakcije i štamparije, kako bi širila vlastite informacije putem “etabliranih” kanala i elektronskih medija koje je uspostavila. Preduzela je značajne korake u svojevrsnoj regulaciji online sfere, počevši od marta 2022. godine kada je za svaki ukrajinski grad i gradsku zajednicu pripremila specijalne kanale na “Telegramu”. Ti kanali ne funkcionišu samo u domenu već okupiranih gradova, već i u onim gradovima koje je Rusija planirala da okupira, u trenutku kada je bilo potrebno legitimizirati okupaciju i dobiti podršku od lokalne populacije.

S obzirom na analize koje smo uradili, mogu reći da i bez podrške lokalnih kolaboracionista i uvezenih specijalista iz Rusije i sa Krima, većina kanala na Telegramu ima artificijelni izgled. Botovi su konstituisali glavne pretplatnike, dok je plasirani sadržaj uvezen s drugih kanala. U područjima u kojima je okupacija prolongirana, “kvalitet” kanala se poboljšao, primarno zbog monopolizacije pristupa lokalnim vijestima ili najavama od okupirajućih administracija. Čak i kanali koji su suspendovani u ljeto 2022. godine, poput kanala u sjevernim regijama Ukrajine koje je ukrajinska vojska oslobdila, broj pretplatnika se znatno povećao, a sam sadržaj kreiran je da bi se nastavili narativi poput ruskog održavanja Soledara, sa “ohrabrujućim” snimcima uspjeha ruske vojske na frontu.

Identifkovali ste ljude i organizacije koji podržavaju Rusku Federaciju u kolonizacijskim, imperijalističkim politikama u 19 zemalja Evrope. Možete li objasniti tu ekspanziju takozvanog ruskog svijeta u medijskim agendama?

Prema saznanjima iz otvorenih izvora, nove informacije i istrage – u odnosu na prošlogodišnju – pokazale su da postoji mnogo veća zainteresovanost korisnika u ostatku Evrope nego korisnika o Ukrajini o “agentima ruskog uticaja”. Nastojali smo da prikažemo ruske političke entitete u Evropi, i očekujemo da ćemo najesen imati film o tome. Partneri smo u projektu sa belgijskim novinarkama i novinarima koji planiraju da objelodane priču o širokom ruskom uticaju, uticaju poslovanja belgijskih poslovnih inicijativa s ruskom oligarhijom, kao i specijalnim tajnim službama. Uskoro ćemo objaviti listu poslovnih lobista, kompanija koje nastoje da infiltriraju interese ruskog poslovanja u Evropi.

Preporučuje se – u tom spektru – nekoliko područja u političkim klasama i civilnom društvu. Proruski, antizapadni narativ, ali i pojedine krajnje ljevičarske i krajnje desničarske organizacije pokazuju se jednako involvirane, kao i pojedini “molitelji” za obnovu Ruskog carstva ili Sovjetskog Saveza. Riječ je o homofobnim, tradicionalističkim, konzervativnim teoretičarima zavjere, u koje spadaju i neke nevladine organizacije i aktivisti. Ti ljudi i te organizacije bi mogle vrlo lako biti priključene kolaboraciji, finansijskoj i ideološkoj interakciji. Tom krugu pripadaju i organizacije koje posluju sa Rusijom zainteresovane za “slabije sankcije” i mogućnosti učešća na još uvijek velikom tržištu. Lokalne vlasti u područjima u kojima je Rusija uspostavila svoje poslovne interese nad zemljom, vodom, cestama, ljudskim resurisima pokazale su se kao angažovane u ovoj orbiti. No, pod tim se podrazumijevaju i kulturološke interakcije. Na primjer, Ruska kuća (Rossotrudnichestvo), organizacija koja okuplja rusku dijasporu, potpuno je pod uticajem aktuelnog režima pa čak i kao istureno kuturološko dejstvo obavještajne službe. Ta organizacija dijaspore može biti potencijalno opasna kada dođemo do stavova te grupe o obnovi ruskog carstva ili Sovjetskog Saveza. Tu ćemo ubrojati i ruske muzičke festival, ruske teatre i opere, pa i aktuelne ruske radio stanice i medije pod kontrolom režima. Ukrajina je naučila lekciju: poslije spomenika Puškinu i Dostojevskom u režiji Kremlja, dolaze i ruski tenkovi. Ipak, posebnu pažnju u kreiranju ovog svijeta daje Ruska pravoslavna crkva, odnosno njena administracija u Moskvi.

Kakvo je Vaše lično mišljenje o mogućnostima okončanje ove agresije i budućnosti?

Nezavisno od činjenice da ćemo definitivno pobijediti u ovom ratu, očekujemo da će mnogo posla biti urađeno u samim obnovama kuća, cesta, obnovi sigurnosnog sistema svijeta i budućem tretmanu akta agresije. U Ukrajini, novinari svoju misiju vide u prikupljanju što je moguće više dokaza o ruskim zločinima kako bi buduća moralna, ali i finasijska i kriminalna odgovornost bila neizbježna. Činovi izvještavanja iz Ukrajine i održavanja Ukrajine kao teme broj jedan svjetskih medija je, bez ikakve sumnje, način pribavljanja podrške Zapada i zapadnih partnera dovoljnim za pobjedu, a ne samo “nastavak borbe”. Onoliko daleko koliko sada možemo vidjeti, Ukrajina uspijeva da drži korak, a podrška ukrajinskoj armiji ne prestaje.