Sarajevo 30 godina kasnije: podijeljena i nepokretna država koja traži pomoć od Europe
Alessandro Di Bussolo
Bila je to najdugotrajnija opsada u modernoj povijesti – dugotrajnija od opsade Staljingrada tijekom Drugog svjetskog rata – fizički ranjivog grada, teško obranjivog od napada. Sarajevo je grad oko 700 metara nadmorske visine, okružen planinama koje prelaze i dvije tisuće metara te se spuštaju u pitome brežuljke.
Mjesec dana prije tog 6. travnja 1992., koji označava početak opsade Sarajeva, na visovima oko glavnog grada, skupljaju se topovi, minobacači, kalašnjikovi, mitraljezi i snajperisti JNA. Jugoslavenska narodna armija je postala instrument Srbije u pokušaju da spriječi raspad SFRJ pod kontrolom Beograda.
Naime, bosansko-hercegovački je parlament 3. ožujka proglasio neovisnost Bosne i Hercegovine, nakon Slovenije i Hrvatske, i nakon referenduma koji su prihvatili većinom Muslimani (tada 43,7 posto stanovništva) i Hrvati (17), ali ne Srbi (31,3).
Prve žrtva opsade: Suada Dilberović i Olga Sučić
No to nije bila opsada za Suadu Dilberović, 21-godišnju studenticu medicine, muslimanku podrijetlom iz Dubrovnika, koja je trebala diplomirati mjesec dana nakon 5. travnja, kada je sudjelovala na studentskim prosvjedima za mir.
Studentica Suada (24) i majka dvoje djece Olga Sučić (34), dvije žene, prve su ustrijeljene na mostu Vrbanja – koji danas nosi ime Most Suade i Olge – dok su tisuće uzvikivale “Nećemo dozvoliti da itko uništi Sarajevo”. Među drvećem i zgradama na brdu, odakle su pucali, bile su divizije četnika bosanskih Srba.
Na zemlji, nedaleko od mosta Vrbanja, ispred srpskih barikada na Grbavici, bilo je šest mrtvih i dvadeset ranjenih. No, ipak, mnogi nisu vjerovali u rat tog toplog sunčanog jutra 5. travnja.
Studenti i radnici, građani Sarajeva i drugi pristigli iz cijele zemlje, skandirali su na Marijin dvoru parole za mir i protiv nacionalizma. Prosvjednici za mir su zauzeli plato, među njima i Mustafa Čengić, bivši savezni tajnik za informacije beogradske vlade, u kojoj tada dominiraju Srbi, koji je pobjegao nakon prvih pokolja u Bijeljini, koje je predsjednik Milošević želio prokazati kao “muslimanske zločine” protiv “nevinih Srba”.
Iz hotela Holiday Inn, snajperski hitci na okupljene ljude
U podne su s prozora petog kata Holiday Inna – koji će kasnije tijekom opsade postati baza operacija novinara iz cijelog svijeta – srpski snajperisti pucali na masu koja je pljeskala priznanju neovisnosti od strane Europske zajednice.
Najprije u masu a onda ciljajući u glavu. U apartmanu 503, do zore je boravio Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba koji je upravo najavio rođenje Republike Srpske i proglasio se predsjednikom. Specijalne bosanske protuterorističke trupe, predvođene Draganom Vikićem, upale su u hotel te je počeo građanski rat koji je trajao više od 3,5 godine.
U prvih mjesec dana Karadžićeva milicija u brdima dostigla je 35 tisuća jedinica, ali Sarajevo nije palo zahvaljujući otporu koji je organizirao načelnik Teritorijalne obrane Srbin Jovan Divjak, “pukovnik Jovo” koji će uskoro postati general i koji je dijelio komandu s jednim Bošnjakom muslimanom i jednim bosanskim Hrvatom. “Samo tako će stanovništvo – govorio je – pristati na otpor zajedno s nama”.
Više od tisuću dana opsade, 11 tisuća žrtava
Rat će završiti 21. studenog 1995. potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma. U međuvremenu, samo u Sarajevu 11.000 mrtvih, uključujući 1.650 djece i 52.000 ranjenih, među ukupno oko 280.000 stanovnika grada koji su često ostajali bez vode, struje i plina.
U cijeloj Bosni i Hercegovini bit će 100.000 mrtvih ili nestalih, gotovo milijun interno raseljenih osoba i milijun izbjeglica u inozemstvu, za državu koja je 1991. imala 4 milijuna i 350.000 stanovnika.
Najveći sukob u Europi od Drugog svjetskog rata mobilizirao je međunarodnu zajednicu, UN i povezane humanitarne agencije. Iskazana je solidarnost iz cijelog svijeta (mnoge kampanje i “misije” uključujući i brojne privatne osobe iz Italije), ali rat nije prestajao, nego tek nakon užasa drugog masakra civila na tržnici Markale, u kolovozu 1995. godine.
Monsinjor Pero Sudar, zaređen za biskupa pod granatama
Bila je to opsada i za monsinjora Peru Sudara koji je u travnju 1992. godine bio rektor Nadbiskupske bogoslovije, a kojeg je u svibnju 1993. godine sv. Ivan Pavao II. imenovao pomoćnim biskupom Sarajeva, uz kardinala Vinka Puljića.
Sudar, koji u srpnju puni 71 godinu, umirovljen je u listopadu 2019., “da napravi mjesta – kaže u razgovoru – za mlađe svećenike, kojih danas u našoj Crkvi hvala Bogu ne nedostaje”, a danas se brine za višeetničke “Škole za mir”, KŠC-ove koje je osnovao 1993. godine, tijekom opsade, a koji su rasprostranjeni po cijeloj Bosni i Hercegovini.
“Unatoč sukobima u Sloveniji i ratu u Hrvatskoj – kaže za Vatican News – uvijek smo se nadali da se to neće dogoditi u Sarajevu”, ali nakon onog napada na platou Parlamenta, “u strahu i neizvjesnosti pokušali smo se organizirati. Već smo imali izbjeglice u podrumu Bogoslovije “a priključivali bi se i drugi iz obližnjih stambenih zgrada”, “ljudi koji se više nisu osjećali sigurno kod kuće”.
Mustafa Cerić, reis-ul-ulema IZ u BiH od 1993. do 2012.
Mustafa Cerić, 70-godišnjak, nekadašnji reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH, od 1993. do 2012. godine, danas predsjednik Centra za dijalog “Al-Wasatiyya” u Sarajevu, za vrijeme rata nije bio u opkoljenom gradu.
Zajedno s najvišim predstavnicima druge dvije glavne vjerske zajednice u zemlji, pravoslavcima i katolicima, te s Hebrejskom zajednicom, osnovao je 1997., dvije godine nakon rata, Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine. 2008. godine vodio je islamsko izaslanstvo na prvi Katoličko-islamski forum u Vatikanu.
Uzaludna nada da će grad biti pošteđen
U razgovoru kaže da je kao imam zagrebački od 1987. razumio da će uslijediti “skori raspad Jugoslavije”, ali da je u bosanskohercegovačkoj islamskoj zajednici, posebice u Sarajevu, umjesto toga postojao “snažan osjećaj da će Bosna biti pošteđena bilo kakvog sukoba”.
“Bilo je teško razumjeti – kaže – ovaj prividni mir u Sarajevu usred jugoslavenskih nemira”. A iz Malezije, gdje je bio u travnju 1992. godine, kao predavač islamske misli i civilizacije u Kuala Lumpuru, uspio je organizirati pomoć lokalne islamske zajednice građanima Sarajeva pod opsadom. Bilo je to prije povratka u BiH 1993., kao reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH.
Sukob koji, nakon ultimatuma, nitko nije uspio izbjeći
U opsežnim intervjuima koje objavljujemo, dvojica svjedoka opsade Sarajeva slažu se oko nemogućnosti izbjegavanja sukoba 1992. godine pred ultimatumom bosanskih Srba: morali su biti ili ujedinjeni sa Srbijom u smanjenoj Jugoslaviji ili pristati da se razbije Republika BiH, zbog čega su potom Muslimani i Hrvati bili prisiljeni bježati sa svojih teritorija na kojima su živjeli.
Potvrđuju multietničku i multireligijsku dušu grada i cijele Bosne i Hercegovine. “Nema alternative”, uvjerava Cerić. “Ne možemo se podijeliti bez ponovnog prolijevanja krvi – ponavlja Sudar – ne vrijedi.
Rat od prije trideset godina, kao i svi ratovi, bio je beskoristan. Trebamo državu koja funkcionira, koja prepoznaje razlike, ali cijeni suživot i daje mladima životnu perspektivu”.
Sarajevo 1992., kao i Kijev 2022.
Obojica prepoznaju dramatične analogije s ratom u Ukrajini i pogrešnu logiku – prema mišljenju biskupa Sudara – države, naroda, koji se osjeća ugroženim ili glumi, i misli da se može zaštititi napadom. I gledaju u Europsku uniju.
Nekadašnji reis-ul-ulema traži od Bruxellesa da “ne ostavlja Bosnu pred vratima da čeka”, već da je prihvati kao članicu Europske unije, kao što se već trebalo dogoditi, da time “iskupi grijeh suučesništva u genocidu”.
Riječ je o genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine i svim masakrima civila u “etničkom čišćenju” koje su organizirale milicije Karadžića i generala Mladića u mnogim selima na Drini.
Sudar: EU mora pomoći BiH da postane normalna država
Sarajevskom pomoćnom biskupu u miru manje se žuri, uvjeren da, ako bi danas, “zbog prijetnje iz Rusije, požurili pustiti Bosnu i Hercegovinu u Europsku uniju”, da to neće automatski riješiti probleme.
Prvo, pojašnjava, “Europska unija mora pomoći mojoj zemlji da postane normalna država”, rješavanjem proturječja stvorenih Daytonskim sporazumom. Evo njegovog svjedočanstva:
Monsinjore Pero Sudar, gdje ste bili 6. travnja 1992. godine, kada su bosanski Srbi iz Holiday Inna pucali na prosvjednike ispred bosanskohercegovačkog parlamenta i kada je počela opsada Sarajeva? Čega se sjećate tih prvih dana rata?
Bio sam u Bogosloviji, u centru Sarajeva, nekoliko stotina metara od katedrale, gdje sam bio rektor. Dobro se sjećam vrlo uznemirenog raspoloženja ljudi, mješavine straha i neizvjesnosti. Iako smo mogli vidjeti što se dogodilo prvo malo u Sloveniji, a onda ozbiljnije u Hrvatskoj, uvijek smo se nadali da se to neće dogoditi u Sarajevu.
Kad su počele borbe, ljudi više nisu znali kamo ići, što da rade. Dolazili bi i kod nas tražiti pomoć, savjet, pa i Bogoslovija je bila malo zbunjena, jer su neki studenti i profesori otišli za uskrsne blagdane i nisu se mogli vratiti.
Nastala je totalna konfuzija, ali kad se počelo pucati shvatili smo. Ali protiv te situacije nije se moglo puno učiniti. No pokušali smo se organizirati: izbjeglice smo već udomljavali u podrumima zgrade Bogoslovije i morali smo se brinuti o njima. Ramazan je počeo dva dana ranije i za njih, koji su većinom bili muslimani, smo organizirali slavlje…
Zatim tisuću dana opsade… Koje je Vaše najjače sjećanje na te tri i pol godine straha, kobnih snajpera, pokolja i s brda ispaljenih granata na nenaoružane građane?
Ono što mi vrlo često dolazi u sjećanje je napad skupine privatnih vojnika u naše podrume, gdje su maltretirali i tukli izbjeglice, posebno muškarce, koji su se tamo sklonili.
Mnogi ljudi koji su se sklonili kod nas došli su iz obližnjih stambenih kuća: bojali su se ostati u svojim domovima. Ali vojnici su bili ljuti jer su mnogi, prema njima, morali biti na frontu kako bi se borili.
Tukli su ih, a onda je netko nazvao Vikića i njegovu specijalnu policijsku skupinu i ušli su unutra, ugasili svjetlo i bio je to zaista dramatičan trenutak. Kao i situacija za vrijeme mog biskupskog ređenja, na dan (6. siječnja 1994., ur.) kada je policija zabranila ljudima da napuštaju svoje domove jer je to bio dan najžešćih bombardiranja cijele opsade Sarajeva.
Imao sam unutarnju tjeskobu da bi se ljudima moglo dogoditi nešto loše jer je katedrala bila puna. Možda su ta dva trenutka bila najdelikatnija, u kojima sam imao veliki strah ne samo za sebe, nego prije svega za ljude za koje sam imao neku odgovornost.
A kakvo Vam je sjećanje na generala Jovana Divjaka, srpskog branitelja Sarajeva koji je nakon rata pomogao mnogim malenim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da rastu u miru?
Sjećam ga se kao jako dobrog lika, vrlo otvorenog, vrlo iskrenog i također vrlo humanog. O njemu smo saznali tijekom rata, posebno u vrlo delikatnom trenutku, kada je došlo do sukoba između vojnika Jugoslavenske armije i branitelja Sarajeva, u čemu je imao vrlo pozitivnu ulogu.
Poslije rata posvetio se, kako podsjećate, obrazovanju najmlađih jer je bio uvjeren, kao i mnogi drugi, da se naša budućnost može poboljšati, promijeniti, samo tako da pomognemo novim generacijama da rastu, znajući koju vrijednost i koju cijenu stvarno ima pravi mir.
To je sposobnost različitih da žive zajedno, da zajedno obnove ovu zemlju. Posvetio se upravo tome: prenijeti ono u što je vjerovao novim naraštajima i ostao vrlo poštovana i cijenjena osoba.
I dalje na temu obrazovanja… Pod granatama i snajperima, promovirali ste stvaranje male škole za katoličku djecu, koja je tada bila otvorena za sve vjere, prvo sjeme budućih međuetničkih škola za Europu. No ta djeca, koja su postala odrasli ljudi, mijenjaju li ili hoće li moći promijeniti Sarajevo i državu?
Teško je reći, jer su naši đaci prije svega u malom broju, u Sarajevu ih sada ima 1500, tako da su u odnosu na sve ostale mal broj. A onda, nažalost, nije moguće prenijeti pozitivne vrijednosti drugačije od onih koje se doživljavaju u društvu, pogotovo u obiteljima iz kojih ta djeca dolaze.
Često mi dođe u pamet rečenica koju mi je jedan naš student jednom rekao: “Vi nas ovdje obrazujete kao u staklenoj sobi, jer logika koju nam prenosite ne može se živjeti izvan ove institucije”.
Vidimo, stoga, da je ova poruka suživota, tolerancije, mira, koju smo pokušali prenijeti novim naraštajima – i ne sami, jer i državne škole, po mom mišljenju, sve više nastoje odgajati iste vrijednosti – jako teška. Jer naša državna i društvena struktura je suprotstavljena, sklona je podjelama, sklona zatvaranju, sklona je vidjeti u drugome prijetnju, a ne priliku.
I teško je očekivati da će ova mala skupina prihvatiti sve što predlažemo. Osim toga, nažalost, većina naših bivših đaka više nije ni u Sarajevu ni u Bosni i Hercegovini, već su u inozemstvu.
Na primjer, kad smo slavili 10 godina škole u Zenici, mislili smo pogledati gdje su danas “Učenici generacije”, one koje svake godine nagrađujemo kao najbolje. Od njih 15, samo je jedan ostao u Bosni i Hercegovini, a to je ujedno i postotak naših mladih koji su ostali ovdje. I, nažalost, nije za očekivati da će toliko utjecati.
Vratimo li se u te dane prije 30 godina, vjerujete li da je strana bosanskih Hrvata učinila sve da izbjegne sukob koji je tada izazvao tolike žrtve?
Naš je samo dio naroda sastavljenog od tri naroda: čak i da su Hrvati katolici Bosne i Hercegovine imali ne znam kakvu dobru volju, sami ne bi mogli ništa.
Jer ovdje je bio ultimatum: Bosna i Hercegovina mora ostati ujedinjena sa Srbijom u Jugoslaviji ili Srbi izlaze, proglašavajući svoju Republiku u Bosni i Hercegovini. Nikakav kompromis nije bio moguć.
Potom je u ovom ratu između bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka-Muslimana izbio rat između Hrvata i Bošnjaka, rat u ratu. Uvjeren sam da se ovo drugo trebalo i moglo izbjeći, a prvo ne znam. Jer alternative su bile: “Ili ćemo svi ostati u Jugoslaviji, nakon što su iz nje izašle Slovenija i Hrvatska, ili mi Srbi napuštamo” BiH.
A onda su Srbi htjeli protjerati Bošnjake i Hrvate s njihovog teritorija. Tako da u ovom slučaju ne znam koliko se moglo izbjeći rat. Sami Hrvati, iako ja ne mogu reći da nisu imali neke krivnje, nisu mogli ništa učiniti, kao ni Bošnjaci i Srbi.
Ovdje svi ratuju i svi sklapaju mir. Nažalost, ovdje netko sam ne može ni miriti ni ratovati. Nadalje, ovdje su svi imali svoje ultimatume koji su spriječili dogovor da se izbjegne ovaj sukob koji je sve skupo koštao. A svi oni koji to razumno analiziraju, sada vide da je to bio stvarno beskoristan rat, nije služio ničemu, kao što se to inače događa. Rat je beskoristan za bilo što pozitivno, ima samo negativne učinke.
Možda je prva mogla intervenirati međunarodna zajednica, prije svega su Sjedinjene Američke Države mogle intervenirati, da su to stvarno željele, da zaustave napad na Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, uz pravovremenost koju su tada imale 1999. godine za obranu Kosova?
Nažalost, oni su i prerano intervenirali, ne da bi zaustavili rat, nego da bi spriječili sporazum. Danas je poznato da su u to vrijeme Sjedinjene Američke Države bojkotirale sve pokušaje tadašnje Europske zajednice, barem dva ili tri. I izvršili su svoje planove, podijelili Bosnu i Hercegovinu na dva dijela, uzeli Kosovo kao teritorij za svoje vojne baze.
Tijekom godina opsade Europa nije učinila gotovo ništa da zaustavi oružje i “etničko čišćenje”. A sada je velika nada za Bosnu i Hercegovinu ulazak u Europsku uniju. Što se promijenilo u ovih 30 godina?
Po mom mišljenju, Europska unija je pokušala učiniti što je mogla. Ona je imenovala dva-tri stručnjaka koji su predlagali mirovne planove, a naše strane su ih prihvatile, posebno u slučaju Lisabonskog sporazuma. Tada su Amerikanci rekli Bošnjacima: “Ne prihvaćajte, mi imamo nešto bolje za vas”. Dakle, Europska unija je imala dobre namjere, ali nije imala snage i danas ne znam je li naša država spremna, kako je uređena, podijeljena na dva dijela, s tri naroda koji ne pristaju ni na što. Svatko ima svoje apetite, kao i prije rata, koji nisu kompatibilni. Ne znam kojom će ih silom netko uspjeti spojiti i uvesti u Europsku uniju. Rješavati naš najveći problem, onaj da profunkcionira ova država, koja je nažalost sama po sebi loše zamišljena. Republika Srpska je organizirana kao vrlo centralistički entitet gdje se odlučuje o svemu, dok je Federacija Hrvata i Bošnjaka organizirana u deset kantona od kojih je svaki gotovo država, a koji se međusobno ni o čemu ne usuglašavaju. Tako da ne znam tko bi ih mogao uvjeriti da se stvarno okupe kako bi ova država funkcionirala kao jedinstvena država, u kojoj se prepoznaju razlike. To je naš problem: jedni poriču razlike, drugi previše inzistiraju na razlikama. Pa čak kad bi se, zbog prijetnje iz Rusije, i požurili pustiti Bosnu i Hercegovinu u Europsku uniju, ne znam hoće li to automatski riješiti naše probleme.
Prema tome, kako vidite budućnost svog grada i Bosne i Hercegovine? Može li opet biti multietnička, kao nekad, ili je bolje pomiriti se s podjelom na dvije ili možda tri različite etničke države kako bi htjeli oni koji su uvjereni da su razlike među ljudima razlog netolerancije i ratova?
Ne mislim da dijeleći se, cijepajući se s duhom neprijateljâ, možemo riješiti bilo koji problem. Naša budućnost bit će moguća u državi koja funkcionira, normalnoj, koja prepoznaje razlike i daje određeno teritorijalno jamstvo. Naša država se ne može podijeliti bez ponovnog prolijevanja krvi, po mom mišljenju, i toga se bojim. To, dakle, nije vrijedno, trebamo zadržati ovu tampon državu, koja stoljećima poznaje suživot. To svakako nije uvijek bio miran suživot, ali ljudi su naučili prihvaćati različitosti. Bitno je da političari, Europska unija, pomognu, da potaknu taj duh koji je, po meni, perspektiva cijelog svijeta, jer danas nema zemlje u kojoj nema različitih kultura i etničkih skupina. Svijet će naučiti živjeti zajedno, odnosno prihvatiti svoje različitosti ili će uvijek živjeti u sukobu. I naše škole su željele biti laboratorij, primjer da je suživot nešto pozitivno. Jer Bog nas je stvorio drugačijima. Ako, dakle, On želi da budemo drugačiji, pa i kao etničke skupine, kao religije, kao karakteri, to je bogatstvo! Samo tako, po mom mišljenju, možemo riješiti svoje probleme, možemo ovu zemlju učiniti zemljom u kojoj mladi vide perspektivu života i budućnosti. Inače opet ćemo se dijeliti krvoprolićem, a to za čovjeka koji se želi zvati čovjekom, po meni, nije dostojno i to nije perspektiva.
Govorili ste o religijama. Što mislite o riječima pape Franje u Sarajevu, 2015. godine, na međureligijskom susretu, kada je rekao da su “vjerski lideri prvi čuvari mira u Bosni i Hercegovini”? Rat u Bosni nije bio vjerski rat?
Ne znam jesu li oni ovdje stvarno prvi čuvari, ali trebali bi biti prema vjeri koju ispovijedaju, prema onome kakva bi religija trebala biti. Rat u Bosni i Hercegovini svakako nije bio vjerski rat, budući da su se svi političari i generali koji su vodili rat u vrijeme komunizma izjašnjavali kao ateisti. Kako ateisti mogu voditi vjerski rat? No to ne znači da naš rat nije iskorištavao religije. Nažalost, to se dogodilo, kao što se gotovo uvijek događa. Po mom mišljenju, da postoji istinski, iskreni mir među religijama, u ovom našem lijepom svijetu bilo bi vrlo malo ratova. Jer se kaže da, čak i u svijetu koji se proglašava toliko ateističkim, danas 90 posto svjetske populacije vjeruje u nešto. Ako vjerujete u nešto nadnaravno, onda se morate osjećati obveznim. Međutim, nažalost, religije do sada nisu pronašle način da istinski, iskreno surađuju. Bez da, kako uvijek ističe papa Franjo, pokušavaju preobratiti druge. Ako tko vjeruje u Boga na drugi način, u kojega vjeruješ i ti, neka vjeruje kako hoće! Ali zajedno moramo surađivati, opredijeliti se za dobrobit čovjeka. Jer za sve religije konačni cilj je dobro i spas čovjeka. I ne može se spasiti duša bez spašavanja života, no rat je izravno usmjeren na uništavanje života. Po mom mišljenju, dakle, vjerski poglavari bi se trebali, prvo među sobom, ponašati iskreno, te druge gledati kao sestre i braću i zato mislim da bi religije mogle dati dobar doprinos dobru ovoga svijeta, posebno za mir.
Zapravo, Fratelli tutti je posljednja enciklika pape Franje. Ali Srpska pravoslavna Crkva je više puta izjavljivala da je kršćanstvo u Sarajevu ugroženo. Misli li tako i Katolička Crkva? No je li obrambeni pristup nečijeg identiteta ispravan u situaciji u kojoj živite?
Spominjete nekoga tko zaboravlja da je veliki dio Sarajeva istočno, odnosno srpsko pravoslavno Sarajevo. Kako se onda može reći da se u Sarajevu prijeti kršćanima? Svakako je, recimo povijesno Sarajevo, naseljeno s više od 95 posto muslimanima. Ako je to prijetnja, onda da… ali ja to ne vidim kao prijetnju. Prijetnja je prije netrpeljivost koja je, nažalost, ušla u sve sfere života, ne samo u Sarajevu, nego i u Banjoj Luci, i u Mostaru. Ne mogu, nažalost, kriviti samo jednu skupinu. Možda bi na ovaj način bilo lakše riješiti problem. Svakako se može razmišljati o etiketama, u ovom povijesnom trenutku, u kojem islam u svijetu pomalo prijeti. Istina je da naši muslimanski Bošnjaci nisu ono što su bili prije rata, jer su proživjeli rat, kao i svi mi, te su izvukli svoje zaključke. Ali siguran sam da, da je zaista postojala dobra volja kršćana, katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini, ispružena, iskrena ruka za suradnju i trud svih zajedno, mislim da naši muslimani nikome ne bi bili prijetnja. Što se tiče identiteta: on je svakako dio ljudske osobe i naroda i mora se čuvati, mora se o njemu brinuti. Ali ne zatvarati se za druge. Ovdje uvijek naglašavam: možemo voljeti svoj narod, činiti dobro svom narodu, samo čineći dobro drugim narodima. Jer ako to ne činimo, ako se zalažemo samo za očuvanje svog identiteta, ne obazirući se na ono što se događa u odnosima između našeg naroda, naše Crkve i drugih, ne možemo činiti dobro naše Crkve. Identitet, stoga, da, ali otvoreni identitet, spreman na suradnju, identitet koji pomaže i drugima. Jer pomažući drugima, može se pomoći i pomaže i sebi samome.
Što nam još možete reći o budućnosti mladih u Bosni i Sarajevu?
Danas naši mladi masovno odlaze, jer ovdje, nažalost, osim ovog siromaštva i nedostatka posla, vlada atmosfera koja se mladima ne sviđa, jer je to atmosfera nesigurnosti. Jedan od njih mi je rekao: “Želim živjeti danas, a ne želim se nadati za sutra”… današnji mladi ljudi žele ostvariti svoj život i odlaze tamo gdje vjeruju da je za njih najbolje, to je njihovo mišljenje. U Bosni bi se sigurno mogli zaustaviti, da postoje nade u budućnost, koja je prije svega bolja, a potom sigurnija, koje za sada nažalost nema.
Posljednje pitanje, monsinjore Sudar. U Europi postoji još jedna prijestolnica pod opsadom, trideset godina nakon Sarajeva, to je Kijiv. Netko uspoređuje ruski napad na Ukrajinu sa srpskim napadom na Bosnu prije trideset godina, a čini se da posljednja izvješća o masakrima civila opravdavaju tu povezanost. Što Vi mislite?
Svakako da ima mnogo sličnih stvari. Država, narod, koji se osjeća ugroženo ili se pretvara, misli da se može zaštititi napadom. A to je pogrešna logika: ne štitimo se i ne branimo se napadajući druge. Srpski narod se osjećao ugroženo od nas jer se Jugoslavija raspala, a danas se Rusi osjećaju ugroženo i napadnuto. Ovo je isto. Pitam se onda: zašto ne razumijemo da Europa neće živjeti u miru i blagostanju ako se ne pomiri sama sa sobom? Rusija je dio Europe, ne Europske unije, ali je Europa. Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao situaciju, govorio je o tome: “Moramo disati – rekao je – s oba plućna krila”.
Ali Vi koji ste oduvijek govorili da ste proeuropski nastrojeni i koji ste svoje međuetničke škole nazvali “Škole za Europu”, imate li nade da će se ova Europa promijeniti u budućnosti?
Svim srcem i dušom sam proeuropljanin, jer Europa je veličanstven kontinent. Također, na neki način, u ovom trenutku ima daleko iskrenije vladajuće od ostatka svijeta. Potom, ona je kontinent koji je oduvijek znao sačuvati i ujedinjavati, počevši od Grka i Rimljana, kako svoj duhovni tako i materijalni i ekonomski dio. No Europa se mora ujediniti, mora se dogovoriti. Ruski narod, Rusija je velika kao jedan kontinent, zašto onda izolirati Rusiju? Europa će imati budućnost, i nadam se da će to biti istinski prosperitetna budućnost, da će ponovno procvjetati, ne znam kako i kada, ali nadam se da će to biti, i da će to biti kontinent koji će znati pomoći druge, u pozitivnim stvarima. Stoga se jako nadam da će Bosna i Hercegovina jednoga dana, što je prije moguće, biti dio Europske unije. Ali i da će EU, prije ovoga, pomoći mojoj zemlji da postane normalna država.
Cerić: užas masakra na tržnici, na moj rođendan
U očima i u sjećanju nekadašnjeg reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH, Mustafe Cerića, i dalje je neizbrisiv masakr na pijaci Markale, u srcu Sarajeva, 5. veljače 1994. godine, kada je poginulo 68 civila, a 144 ih je bilo ranjeno. “Ne samo zato što mi je 5. veljače rođendan – objašnjava u intervjuu koji objavljujemo u nastavku – već i zato što su Srbi pred Haaškim sudom izjavili da je masakr samopočinjeni čin ubijanja nedužnih građana Sarajeva, radi izazivanja intervencija NATO-a da bi se time zaustavio rat”. Zvuči slično, za Cerića, onome što ovih dana slušamo o Kijivu i drugim gradovima u Ukrajini, “gdje Rusi kažu da Ukrajinci sami sebe bombardiraju”.
Gdje ste bili 6. travnja 1992. i čega se sjećate tih prvih ratnih dana?
Bio sam u Kuala Lumpuru u Maleziji. Budući da sam bio imam u zagrebačkoj džamiji u Hrvatskoj, nakon mog povratka iz Chicaga kasnih 1980-ih, mogao sam jasnije od svojih kolega u Sarajevu predvidjeti neizbježan dolazak raspada Jugoslavije. No, tada su moji kolege snažno osjećali da će Bosna biti pošteđena bilo kakvog sukoba, pa i vojnog, kakav je već zabilježen u Sloveniji, a uz očitu vojnu iritaciju i u Hrvatskoj. Kada sam se preselio iz Zagreba u Sarajevo kako bih predavao na islamskom teološkom fakultetu – Fakultetu islamskih nauka – primijetio sam u Sarajevu zabrinutost zbog vijesti iz Slovenije i Hrvatske, ali ne previše uznemirujuću da bi zahtijevala akciju. Sarajevo je nekako vjerovalo u svoju nevinost i razboritost. Bilo je teško razumjeti ovaj prividni mir u Sarajevu usred jugoslavenskih nemira. U međuvremenu sam prihvatio mjesto profesora na Međunarodnom institutu za islamsku misao i civilizaciju u Kuala Lumpuru, u Maleziji. Nije bilo predviđeno, ali to je bila najbolja odluka koju sam donio. Kada je stigla prva vijest o opsadi grada Sarajeva, odmah sam krenuo svojim studentima i malezijskom narodu objašnjavati što je Bosna u Europi i zašto su opsjeli glavni grad Bosne. Zaista, Malezija je otvorila svoje srce i pružila ruku uzorne pomoći Bosni, koja je bila ključna u održavanju morala Sarajlija da izdrže više od tisuću dana i noći opsade, što je bila najdugotrajnija opsada grada u povijesti, dugotrajnija od opsade Staljingrada.
Mislite li da su bosanski muslimani učinili sve da izbjegnu sukob koji je odnio toliko žrtava?
Isprva nam nije bilo jasno, ali kasnije smo shvatili da smo učinili bilo što da umirimo srpski apetit za Bosnom, da to ne bi uspjelo. Imali su na umu zatrti Bosnu kao narod i državu u korist Velike Srbije. Gledajući sada unatrag, mislim da, i da smo prihvatili nekakvo ropstvo, srpska politika ne bi bila zadovoljna. Način na koji su masakrirali ljude na rijeci Drini, palili kuće u selima, rušili džamije, pa čak i crkve, svaki dan bombardirali grad Sarajevo, gdje su ubijali građane koji su pokušavali pronaći pitku vodu, te način na koji su spaljivali biblioteke i arhive, sva ta zvjerstva i zločini protiv čovječnosti bili su s predumišljajem. Isti narativ poricanja nacije i države koji danas slušamo od Rusa o Ukrajini. Ni mi ni narod i država Ukrajina, stoga, nismo mogli učiniti bolje da spriječimo Srbiju i Rusiju da opsjednu Sarajevo i Kijiv.
Koje je Vaše najjače sjećanje na tih više od tisuću dana opsade, na masakre od granata ispaljenih s brda na nenaoružane građane?
Najgnusniji čin zločina protiv čovječnosti koji nikada neću zaboraviti bio je pokolj na tržnici Markale 5. veljače 1994. godine, kada je ubijeno 68 ljudi, a 144 ranjeno. Ne samo zato što je 5. veljače moj rođendan, već i zato što su Srbi pred Haškim tribunalom izjavili da je pokolj na Markalama samopočinjeni čin ubijanja nedužnih Sarajlija, kako bi se izazvala intervencija NATO-a za zaustavljanje rata. Zvuči slično onome što danas čujemo o Kijivu, gdje Rusi kažu da Ukrajinci sami sebe bombardiraju.
Trideset godina kasnije i dalje ste uvjereni da su međunarodna zajednica, a posebno Sjedinjene Američke Države, mogle ranije intervenirati, da su to stvarno željele, da zaustave napad na Sarajevo i Bosnu, s pravovremenosti koju su imali 1999. za obranu Kosova?
Da, zaista, da su htjeli, mogli su spriječiti i agresiju na nezavisnu i međunarodno priznatu bosansku državu i genocid nad bosanskim narodom. Mogli su barem ukinuti embargo na pravo Bosne da se brani da su htjeli. Ali oni to nisu htjeli učiniti dok nisu vidjeli da se dogodio genocid. Ukrajina ima sreće barem zato što je naoružana za svoju samoobranu. Znam, ovo nije dovoljno. Zapad mora zaustaviti agresiju na Ukrajinu. Odmah. Ono što vidimo u Ukrajini je nepodnošljivo jer ubijanje jednog nevinog je kao ubijanje cijelog čovječanstva.
Ima li mnogo sličnosti između ruskog napada na Ukrajinu i srpskog napada na Bosnu prije trideset godina?
Ne samo da je slično, već je i rusko poricanje nacije i države Ukrajine, kao i optužba Moskve da ukrajinska vojska bombardira vlastiti narod i svoje gradove identična onome što je Srbija rekla svijetu, kada je tvrdila da je bosanska vojska bila ta koja je bombardirala Sarajevo. Zato mi u Bosni živimo dane Ukrajine kao svoje, jer znamo kroz što ukrajinski narod danas prolazi. Fizički gubici i rane su bolni, ali su rane od laži i prijevare nanesene ljudskoj duši daleko bolnije.
Mislite li da će budućnost Sarajeva i Bosne i dalje biti multietnička?
Postoji li negdje alternativa multietničkom društvu? Ne, nema je! Konkretno, nema alternative u Bosni, čiji je temeljni i povijesni identitet multietnički i multireligijski. U biti, jedan od ciljeva srpske agresije i genocida protiv Bosne bio je zatiranje multisocijalne prirode povijesne Bosne. Ponosan sam što se moj bosanski narod borio i ginuo za obranu vrijednosti bosanskog multietničkog društva protiv Karadžićevog aparthejda. Moj narod se još uvijek bori protiv europskog nerazumijevanja i krive prosudbe o pravom europskom duhu jedinstva u bosanskoj različitosti i njezinom istinskom duhu europskog pomirenja. Ne mogu razumjeti zašto se Europska unija ponaša tako da Bosna čeka pred vratima, a vrata su otvorena Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i Hrvatskoj, kojoj je presuđeno za udruženi zločinački pothvat (kao i Srbiji). Smatram da je Bosna trebala biti prva zemlja primljena u članstvo Europske unije, ispred bilo koje od ovih istočnoeuropskih zemalja. Ovo bi bilo iskreno iskupljenje grijeha suučesništva u genocidu nad bosanskim narodom.
Što mislite o riječima pape Franje u Sarajevu, 2015. godine, na međureligijskom susretu, kada je rekao da su “vjerski lideri prvi čuvari mira u Bosni i Hercegovini”? Rat u Bosni nije bio vjerski rat?
Ne, u Bosni nikada nije bilo vjerskog rata. Ni tada, ni sada, niti će ga biti u budućnosti. Od svog nastanka kao nacije i države, Bosna je njegovala vjerski pluralizam i raznolikost. Istina, Bosna je oduvijek bila svojevrsna “zemlja heretika”, ali ta je etiketa iskovana vani, a ne unutar Bosne. U stvari, Bosna je minijatura Europe u svom jedinstvu raznolikosti etničke, vjerske i kulturne pripadnosti. Ovdje u Bosni i nigdje drugdje nemate u isto vrijeme glas onih koji pozivaju na muslimansku molitvu u podne i zvuk zvona koje poziva u katoličku katedralu. Da, papa Franjo je u pravu: “Vjerski lideri su prvi čuvari mira u Bosni i Hercegovini”. Papin posjet Sarajevu s porukom “Mir vama” bio je povijesni i nezaboravan. Papa Franjo ne samo da propovijeda, on provodi ono što propovijeda. To je ono čemu se divim u papi Franji.
Mladi ljudi, koji su budućnost Sarajeva i Bosne, i dalje se iseljavaju. Kako se može zaustaviti ovaj bijeg iz vaše zemlje?
Više je pažnje posvećeno mladima koji odlaze iz Bosne nego onima koji ostaju ovdje. Uvijek je postojao protok mladih koji traže nešto novo i drugačije od mjesta u kojem su rođeni. No, Vi ste u pravu. Budući da bosanskohercegovački političari ne rade dobro svoj posao, neki mladi ljudi ne vide svoju budućnost ovdje. Stoga odlaze negdje drugdje u potrazi za boljim prilikama. Trenutno ne vidim kako zaustaviti ovaj trend. Bosni je potrebno jamstvo njezine sigurnosti od mogućnosti novog genocida.
(Vatican News – ab – bj)
