Šćitska crkva dobiva prvotni izgled 1965. godine
Prvo popravljanje crkve na Šćitu sigurno je bio velik uspjeh, ali kako se brzo radilo tako su se potkrale neke pogreške, a posebno je bilo teško izlaziti na kraj s krovom. Fra Marijan Brkić prihvatio je plan o jedinstvenom krovu na sve tri lađe zato što mu je arhitekt fra Pijo Nuić to predstavio kao jeftinije i brže, ali takav je krov bio odveć prostran, na građi koja je postavljana sirova, pa je krov često prokišnjavao. Fra Mladen Lucić je s braćom već o tomu razgovarao i našao je arhitekta iz Sarajeva koji je planirao da se krovu dadne prvotni izgled: nad uzdignutom glavnom lađom crijep, a nad dvije sporedne lim. Mladen je bio također nabavio lim za krov i ostavio fra Eduardu uz ostale poslove da dovrši što treba.
Fra Eduard je sa svojim stalnim suradnikom građevinskim tehničarom Željkom Mirkovićem i zidarom Ivanom Gregovićem iz Beograda nastavio radove oko uređenja pločnika pred crkvom, spoja samostana i crkve i krova crkve. Dana 13. srpnja 1965. godine skinut je krov s crkve, potom je izlivena betonska podloga nad stupovima glavne lađe i na podlogu je nazidano 4,4 m zida glavne lađe od betonskih blokova. U tom zidu napravljeni su polukružni prozori, a iznad njega je stavljena betonska ploča. Dana 10. studenoga stavljena je zadnja ploča eternita na crkveni krov. Od 1. srpnja do 20. studenog 1965. godine pokrivena je crkva i završeni su unutarnji grubi radovi. Tako je ramska crkva opet dobila svoj prvotni vanjski izgled trobrodne bazilike. Bio je to drugi zahvat na već dovršenoj crkvi. Planove je davao samo tehničar, ali gvardijan se savjetovao i s drugim ljudima. Tako je arhitekt Emil Vičić iz Konzervatorskog instituta u Zagrebu spriječio da se provede Mirkovićev plan o sakristijama. Posebno je bilo nužno izolirati temelje crkve, pa je kompletan zid bio presjecan i izoliran u temeljima, ondje gdje prestaje krečnjak, a počinje munjika. Trebalo je također učvrstiti istočni kut crkve, gdje je zbog popustljivosti tla zid bio napukao. Sakristije su izgrađene uz toranj i tako je zgrada crkve uokvirena. Povećani su i crkveni prozori. Napravljen je sasvim novi kor u crkvi. Ovom zgodom prepravljen je i toranj koji je nakon prve obnove izgledao premalen. Sad je gornji dio sužen i podignut na visinu 40,05 m, koliko iznosi udaljenost od tla do vrha križa. Kad su zvona dignuta na viši položaj, narod je govorio da se “duplo bolje” čuju. Radovi na crkvi bili su teški, radilo se na visini pa je 4. rujna 1965. godine radnik Mato Milas pao sa skela. Imao je sreću da ga je u padu spriječila građa i da je na tlu bilo pijeska pa se nije teže ozlijedio.
Kad su završeni radovi, fra Eduard je u crkvi izvijestio puk da ostaje dug od milijun i pol dinara, ali da se on nada kako će mu narod pomoći i spremiti se za nove radove u proljeće na uređenju zvonika, sakristije te oslikavanju crkve i stavljanju oslikanih prozora.
U prosincu iste godine pokrivena je eternitom podružna crkva u Zvirnjači.
Angelo Vicari iz Bugojna oblagao je crkvu iznutra mramorom do visine od 175 cm. Crkveni zid iznad temelja obložen je sarajevskom hrešom do visine cokla. Oko crkve je udaren betonski pločnik. I na samostanu se mnogo radilo, počev od popravljanja kamenja na fasadi koje je bilo oštećeno mecima za vrijeme rata pa do uvođenja električnih i vodovodnih instalacija.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
