Sela ispod Zec planine nisu zaboravljena, a to potvrđuje obnovljena kapelica na Bilića groblju u župi Solakova Kula
Neretvica kao i cijela Bosna i Hercegovina zemlja je ponosa, patnje, znoja, krvi, nepoznatih i znanih grobova i grobalja. Sve ono što su naši preci pamtili i prenijeli na ove zadnje generacije ostaje. A sudeći prema onome što oni čine prenosit će se i dalje s koljena na koljeno. Da svoje ne zaboravljaju, da ne zaboravljaju svoje ognjište, svoj kućni prag, svoju župu Solakova Kula, svoje livade i svoje planine, unatoč tim teškim životima, pokazali su nekadašnji stanovnici naselja ispod vrha Zec planine; Crni vrh, Sreće, Plavuzi, Unčići, Ravne…
U subotu, 8. kolovoza okupili su se na njihovom povijesnom Bilića groblju kako bi molili na grobovima svojih predaka i sudjelovali na misnom slavlju tijekom kojeg je blagoslovljena novoizgrađena kapelica.
Misno slavlje i blagoslov kapelice na Bilića groblju predvodio je dr. monsinjor Slađan Ćosić , generalni vikar Vrhbosnanske nadbisukupije uz sumisništvo župnika don Marina Marića, don Luka Brković, bivši župnik, don Drago Škarica, domaći svećenik, don Slavko Rajić također iz župe Solakova.
Uz nazočnost oko tristo nekadašnjih stanovnika ovog područja i njihovih potomaka i prijatelja nazočio je i Ilija Kočarić, predsjednik Gradskog vijeća Konjica.
Povijesni korijeni i arheološki značaj
Povijest ovog kraja seže duboko u prošlost, što potvrđuju temelji bazilike iz 6. stoljeća, a možda i starijeg razdoblja. Ovi nalazi svjedoče o prisutnosti rimskih kršćana koji su ovdje živjeli unutar logističkih okvira Rimskog Carstva. Iako mnogi detalji iz kasnijih razdoblja nisu znanstveno potvrđeni, arheološki ostaci potiču radoznalost o bogatstvu i težini života naroda koji su se kretali ovim prostorima.
Domaći svećenik don Drago Škarica dao je je povijesni prikaz ovog kraja u Neretvici ispod Zec planine i groblja na kojem su se vjernici okupili.
„U prvom valu kuge u osamnaestom stoljeću, koja je trajala trideset mjeseci, a druga, ona za koju je vezano ovo mjesto kako je nestalo, to je ona tisuću osamsto trinaesta, petnaesta godina kada je ta kuga trajala pet godina. Što je ta kuga bila? To su bile vrste čireva za koje su mislili da se liječi ako uzvare ili ugriju luk i poliju ga da će nestati, međutim, nije. Koliko je ta bolest izazvala tragedija među obiteljima psihološkog i vjerničkoga nemira i posljedica? Najteže je bilo obiteljima koje su znali ako dijete oboli u kući, svi su bježali iz kuće, bježali su na Zec planinu u takozvane luft zone da bi preživjeli ostavljajući vlastitu djecu kojoj nisu mogli pomoći.“
Franjevci iz samostana u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, poput fra Marina Benića, ostavili su dragocjene zapise o ovim teškim vremenima. Mnogi su fratri svjesno riskirali živote ispovijedajući bolesnike na “kužištima” – improviziranim grobljima koja su nicala izvan naselja. Unatoč pokušajima zaštite, poput korištenja limenih cijevi premazanih octom, mnogi su i sami podlegli bolesti. Danas u našim krajevima postoje brojna takva neobilježena groblja (poput Anušinog groblja) koja svjedoče o vremenu kada su preživjeli, nakon pošasti, često umirali od gladi.
„Ljudi su tu kugu nazivali i Božji bič kao kaznu za grijehe.Fratri su se trudili objašnjavati da to nije. A inače je nosila nadimak bijela žena koja po noći hoda po groblju. To je legenda. Mi se malo sjećamo tih nekakvih zastrašujućih priča kako se treba poštivati groblje kad se prolazi tursko i katoličko. Da ne idemo u detalje, franjevci su sami pokušali tom narodu biti blizu i vjernički, jer to je bilo jako teško. I mnogi su franjevci umirali od te kuge jer su ispovijedali te ljude ispraćali na kužišta“, kazao je don Drago Škaric u povijesnom prikazu.
Dr. monsinjor Slađan Ćosić je tijekom propovijedi istaknuo: “Ovaj današnji red blagoslova kapelice, kao što ste mogli malo i primijetiti, posjeća da je ovo sveto mjesto, određeno za slavlje svetih otajstava i za navještanje Božje riječi, ali i mjesto na kojemo osjećamo Božu ljubav i Božu blizinu, i mjesto na kojemo danas na osobit način molimo Božji blagoslov. Stoga središnji dio današnjega dana upravo je blagoslov kapelice, koja je blagoslovljena na slavu Božju i na vaše posjećenje i na vaše spasenje. I vjerujem da ćete se ovoga dana uvijek sjećati upravo po blagoslovu.
Duhovna baština i osobni mir
Bilića groblje za Radu Bilića predstavlja mjesto dubokog sjećanja na djetinjstvo, kada je s majkama i bakama dolazio na zavjete i svete mise. Osigurao je sredstva za obnovu kapelice.
„Došli smo tu kod Bilića groblja, gdje smo nekad sa svojim bakama išli na zavjet i sretni se vraćali poslije svete mise. Glavni cilj obnove kapelice je uspostavljanje nove tradicije okupljanja. Rade izražava nadu da će se vjernici svake godine okupljati u velikom broju, čime bi se osigurao kontinuitet života i molitve na ovom povijesnom mjestu. To je meni neko sjećanje na mise, na zavjete koje smo mi tu dolazili sa svojim majkama, bakama, na te krunice koje smo molili oko tog groblja i poslije smo imali neki poseban mir, zadovoljstvo kao nigdje. To me povuklo da obnovimo kapelicu i hvala Bogu došli smo velikom broju i odsad svake godine dolazimo. Dolazak ovdje se ne može zaboraviti. Nažalost, nema cesta. Prvo cesta nema, dalje ljudi nema.“
Zvonko Jozinović, rodom iz zaselka Ravne u Crnom Vrhu, trenutno živi i radi u Njemačkoj, ali svake godine pronalazi put do svog rodnog kraja.
„Živim i radim u Njemačkoj. Dolazim svake godine u svoje rodno mjesto. To mi ispunjava srce, pun sam, napunim energije, snage… Sretan sam, sretnem ljude koje nisam dugo viđao. Sinoć sam bio u Požegi na svadbi, jutros sam rano došao. Nisam mogao propustiti, jednostavno, to je tako u čovjeku. To je nešto posebno. To groblje smo mi čistili kad sam bio dijete i uvijek je bila misa za duhovski ponedjeljak. Bio bi dernek, lopte se igralo, kolo bi igralo… Užine bi bile po naš starinski način.“
Razgovor s Jozinovićem osvjetljava neraskidivu vezu između pojedinca i zavičaja. Okupljanja u Crnom Vrhu služe kao most između prošlosti i sadašnjosti, čuvajući lokalni identitet i običaje od zaborava, čak i za one koji su svoj život izgradili u inozemstvu.
Obnova kapelice na Bilića groblju nije samo građevinski pothvat, već čin ljubavi i odanosti korijenima. Rade Bilić svojim primjerom pokazuje kako osobna inicijativa može postati temelj za očuvanje identiteta i zajedništva, čak i u krajevima koji se suočavaju s ozbiljnim infrastrukturnim i demografskim izazovima.
