Sin se tetovirao u spomen na majku: “Sicala sam se tajno 1937. Htjela sam pripadati svojoj vjeri”
“Sicanje je s vremenom, ponovno postalo zanimljivo ljudima. Tražili su da im pokažem i pričam kako se to radilo, što znače motivi, a neki su htjeli i sami na sebi takve oznake napraviti”, prepričao nam je Branko Babić riječi svoje pokojne majke koja je nosila hrvatske tradicijske tetovaže.
Nabocanje križa, bocanje ili bockanje, znamenovanje, šaranje, tatauiranje i sicanje tradicionalni su hrvatski izrazi za tetoviranje. Tu riječ kao i riječ tradicijska i njezine varijacije, u ovom ćete tekstu više puta pročitati.
Iako je tetoviranje, odnosno trajno ukrašavanje tijela u svim dijelovima svijeta, poznato od pradavnih vremena, na prostorima Bosne i Hercegovine se posebno razvilo za vrijeme osmanlijskih osvajanja, odnosno od 1463. pa sve do 1878. kada je Osmanlijsko carstvo vladalo teritorijem Bosne i Hercegovine.
„Tijekom okupacije Bosne, katoličko stanovništvo bilo je izloženo stalnim osmanlijskim napadima, progonima, pljačkama te otmicama i silovanjima djevojaka i mladih žena te danku u krvi kada je riječ o odvođenju dječaka i mladića u janjičare”, objašnjava dr.sc. Vesna Haluga u svojoj knjizi Znamen na koži – Tradicijska tetovaža žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine te nastavlja:
„Kako bi zaštitili svoju žensku djecu i žene od Osmanlija, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čelo znakom križa. Tetovirane su djevojčice i žene (rjeđe muška djeca) između 6 i 16 godina“.
Ova tradicija polako je počela izumirati nakon Drugog svjetskog rata, a danas ih je još moguće pronaći kod starijih žena na području srednje Bosne, posebice Rame.
Poruka o pripadnosti
Ne budimo lijeni, i mi smo se odlučili baciti u potragu za „ostacima ostataka“ ljudi koji imaju hrvatske tradicijske tetovaže. I srećom, uspjelo nam je. Pronašli smo gospodina Branka Babića. On s velikim ponosom nosi i pokazuje svoje tradicijske tetovaže. Tetovirao se u spomen na svoju pokojnu majku koja je također s ponosom nosila tradicijske tetovaže. Prenio nam je riječi koje je majka izgovorila i koje su mu ostale urezane u pamćenje…
“Sicala sam se 1937. godine u Prozoru, tajno, bez znanja majke. Imala sam osam godina. Ja i moje kolegice, puno nas, to smo napravile nakon škole, kod žene koja je znala bockati. Nisam htjela biti kao ‘oni’. Htjela sam, kao i druge cure, pripadati svojoj vjeri, označiti se da sam drugačija, katolkinja, Hrvatica, svoja. Tako sam poslala svoju poruku o pripadnosti. Iza 1945. godine to je bilo staromodno i primitivno. Ponekad sam bila i ruglo tako da sam svoje ‘šare’ skrivala. Ali, i to je prošlo, hvala Bogu”, prisjeća se Branko Babić što mu je majka govorila o tetoviranju. Stvari su se kasnijih godina ipak malo promijenile pa je bilo lakše nositi tradicijske tetovaže.
“S vremenom, opet je sicanje postalo zanimljivo ljudima. Tražili su da im pokažem i pričam kako se to radilo, što znače motivi, a neki su htjeli i sami na sebi takve oznake napraviti. Sada sam stara. ‘Bocke’ se još dobro vide. To su moji križevi i krugovi, stvarni i simbolični. Križevi su vjera i ponos, a krugovi snaga, beskrajno i savršeno. Mislim da će se i netko od moje djece sicati i bockati, da nastavi naše znakove i vrijednosti koje ja vidljivo još nosim na rukama. Taj, baš naš običaj trebalo bi i dalje njegovati i nastaviti kao stoljetni simboli pripadnosti i otpora”, prenio nam je njene riječi sin Branko Babić koji također na rukama nosi oznake kakve je imala njegova majka.
Je li „sicanje“ – hrvatska tradicijska tetovaža nedovoljno poznata i zanemarena
Tradicijske tetovaže Hrvatica iz BiH imaju 317 osnovnih motiva koje je prije više od stotinu godina zabilježio Ćiro Truhelka. Svim tetovažama je središnji motiv križ, no bilo je i onih kompleksnijih, kolo, ograda, narukvica, grana, jelica, grana, klas, mjesec, sunce…
„Od sredine 15. stoljeća tradicijske tetovaže spašavale su živote žena za vrijeme osmanlijskih osvajanja te je kroz njih ispričana priča o opstanku hrvatskog naroda“, objasnila je nedavno dr.sc. Vesna Haluga na jednom od predstavljanja knjige „Znamen na koži“.
Osim knjige Znamen na koži – Tradicijska tetovaža žena Hrvatica, katolkinja iz Bosne i Hercegovine, izdavačka kuća Dominović izdala je knjižicu Znamen – Hrvatska tradicijska tetovaža koja je dostupna na sedam jezika, uključujući i hrvatski kako bi se ovaj jedinstveni običaj promovirao u cijelome svijetu.
E sada, tetovaže su posljednjih desetljeća postale popularne, ali postavlja se pitanje jesu li ove tetovaže, kao vrijedan dio hrvatske tradicijske kulture, nedovoljno poznate i zanemarene. Razloga za promoviranje i ponos s ovim, u svijetu jedinstvenim fenomenom hrvatske tradicijske baštine ima nebrojeno, pitanje je samo, ima li društvene i institucijske volje. Nadamo se da će, kao na primjer za japansku ili maorsku tetovažu, znati cijeli svijet jer je uistinu jedinstvena – jedina na svijetu koja je originalno imala zaštitnu funkciju, jedina koja je uvelike pridonijela opstanku jednog naroda, jedina čiji su motivi iako nastali prije više od četiri stotine godina i te kako atraktivni i moderni.
Izvor: knjizara-dominovic.he
