Sjećanja iz kojih se crpi pozitivna energija
Sjećanja su tužna i bolna. Na tim sjećanjima raste život. Upravo ta borba za životom i življenjem sjećanja izgrađuju novi život tamo gdje se nekada pokušao ugasiti.
„To vrijeme je uništilo moje djetinjstvo kojeg se tek malo sjećam. Ono ćega se sjećam su moji Jurići, moja obitelj, moji braco i seka s kojima sam čuvao i s kojima sam se igrao. Njih nema, moje djetinjstvo je prošlo, ali život ide dalje. Imam svoju obitelj u kojoj živimo svi zajedno sjećanja na ta tužna i teška vremena“, pripovijeda Mijo Knježević.
To su bile njegove riječi nakon molitve na spomen obilježju njegovom bratu, sestri, drugim stradalima u ratu iz Jurića. Na spomen obilježju su uklesana imena jurićana i drugih koji su poginuli ovdje: Marina Knježević 1979., Josip Knježević 1976., Luka Vidović 1954., Pero Vidović Peša 1970., Robert Marić 1973. i Anica Jurić 1906.
U ovom nesretnom ratu Jurići su bili izravna crta ratnih sukoba HVO-a i Armije BiH. Iz natpisa na spomeniku vidljivo je da su stradali upravo nevini; djeca i starije osobe.
Dugo godina poslije rata Jurići su bili prazno selo. Nigdje i nikakve potpore nije dugo godina bilo kako bi se obnovili objekti i vratio život u ovo selo. Godine su prolazile, ljubav prema svojoj grudi je jačala. Ta ljubav je dovela do toga da danas u Jurićima stalno živi obitelj Jure Jurića koja se bavi stočarstvom i na taj način sebi ostvaruje egzistenciju. Ova obitelj sa svojim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom je priča za sebe.
Već nekoliko godina nekadašnji stanovnici Jurića tijekom ljeta okupljaju se u svom selu. To nije samo okupljanje, nego je to nastojanje da se život vrati u ovo selo. Vidljivi su tragovi njihovog boravka, jer se zamjećuju dvorišta kuća. Bez obzira na još uvijek uništene kuće, bez obzira na opasnost od nekadašnjeg minskog polja, život se ovdje polako ali sigurno vraća.
„Naša kuća je trenutno u lošem stanju. Morali smo se smjestiti u Prozor. Međutim, u Jurićima smo često, ne zbog spomen obilježja, nego zbog brate i sestre i svih onih koji su život dali za Juriće. Oni su nam poticaj da živimo dostojanstveno. Moji brat i sestra su 18. 06. 1993. stradali kao djeca jer nisu htjeli napustiti svoju kuću. Iz te ljubavi prema njima nikada nećemo ostaviti svoje Juriće. Volio bih da su me brat i sestra barem jednom vidjeli kako igram košarku za Ramu“, sa sjetom je to rekao Mijo. On je inače trener mlađim uzrastima KK „Rama“. U svoje vrijeme je bio jedan od najboljih košarkaša saveza Herceg-Bosne.
„Želja mene i moje braće je da obnovimo svoju obiteljsku kuću ovdje pa makar boravili ovdje ponekad. Isto tako misle i svi naši susjedi. To je naše i zaslužujemo da te kuće budu obnovljene“, zaključio je Mijo.
Dodajmo ovome da je općina Prozor-Rama ovih dana odobrila potporu OPG-u „Jurić“ i Etno selu „Remić“ za izgradnju vodovoda za ove gospodarske objekte. Tim projektom bit će obuhvaćena i sela Jurići i Menjik. To je jedana lijepa potpora Jurićima i Menjiku.
Dok je ovakvih pozitnih i upornih osoba selo Jurići ne trebaju brinuti za svoju budućnost.
