„Slučaj Stepinac“ – antihrvatska kampanja traje od ’45.
A odgovor je jedan: Stepinac je osuđivao nacizam, fašizam, komunizam i nečovječno ustaštvo. Tijekom rata pridržavao se samo jedne maksime: stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa, kao što piše Ester Gitman u novoj knjizi o blaženiku.
Piše: Josip Vričko
Očekivano, zagrebačko predstavljanje knjige Esther Gitman Alojzije Stepinac – Pillar of human rights (Kršćanska sadašnjost i Hrvatsko katoličko sveučilište iz Zagreba), izazvalo je golemo zanimanje. Čitatelji, naime, znaju što mogu očekivati od te američke povjesničarke židovskoga podrijetla (i rođene Sarajke!), budući ovo nije prva njezina knjiga o Blaženiku.
Prema osobnome svjedočenju, naročito je inspirira to što je i dalje tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza. Pritom Gitman apostrofira povjesničare iz Izraela, poput Efraima Zuroffa i Godeona Greifa. „Djelo“ ovoga prvog znano je, dakako, i na ovim našim prostorima. Nažalost! Vrlo je, međutim, zanimljivo autoričino zapažanje, koje je uoči promocije podijelila s hrvatskim novinarima, nastalo tijekom istraživanja za posljednju knjigu u kojoj je posebno mjesto posvećeno spašavanju Židova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
I zidovi su imali uši
U ljudima je, kaže, još vrlo veliki strah, iako su već dugo izvan komunističkog sustava. „Ovi su ljudi jednako pažljivo osluškivali sluša li ih netko dok govore o Stepincu jer su tu temu još uvijek doživljavali kao tabu, nešto o čemu se javno ne govori“, kazuje američka povjesničarka. Srećom, uvijek ima onih koji su spremni svjedočiti istinu. Poput, primjerice dr. Stjepana Steinera koji dokumentirano dokazuje da je Stepinac spasio stotine Židova.
Uz sve ino, aktualna knjiga o Stepincu značajna je i zbog toga što govori i o (komunističkoj) anatemi bačenoj na hrvatski narod, baš putem iskonstruiranog „slučaja Stepinac“. Gitman naglašava kako je zagrebački nadbiskup zarana shvatio da nacistička Njemačka ima nadzor nad Pavelićem te podsjetila da je Stepinac vođama NDH-a izrazio svoju zabrinutost zbog nehumane politike protiv Židova i drugih. Gubitak ljudskih života mnogima je u Hrvatskoj bio uznemiravajući i moralno odvratan, pa su Hrvati svojoj novoj vlasti počeli pisati peticije. Gitman je tako u Hrvatskom državnom arhivu otkrila 420 peticija u korist Židova, koje su potpisale tisuće ljudi.
Slijedom čega dolazimo do (već) starog pitanja: Zašto istina o Blaženom Alojziju tako teško izbija na površinu?! I zašto se anatema ustaštva sporo skida s jednog cijelog naroda?! Jasno je zbog čega se beogradski dio arhiva vezan za „slučaj Stepinac“ krije, ali, evo, dokumenti koje je upravo publicirala američka povjesničarka su u Zagrebu… I koliko ih je još na toj adresi?!
Vrlo je, uz rečeno, značajno zapažanje u vezi s radom Mješovite komisije hrvatskih i srpskih stručnjaka koja proučavala život kardinala Stepinca. Gitman drži kako je komisija trebala imati znanstveni pristup. No, svjedoči, Srbi nisu donijeli ni jedan dokument kako bi argumentirali svoje optužbe. „Pisala sam dosta i svaku tvrdnju potkrijepila dokumentima. Iz fusnota u mojim knjigama vidljivo je gdje se ti dokumenti mogu naći. Nadam se i radim sve s nadom da će se naći jedan ili dva studenta koji će proučiti dokumente koji se tiču spašavanja Srba, tražiti u arhivima dokumente o spašenim Srbima, kojih je znatno više nego Židova, prije svega zato što ih je bilo više. Kvalitetan rad na ovom području mogao bi znatno smanjiti probleme između Hrvata i Srba“, vjeruje Gitman.
Korijeni mržnje
No, to neće biti lagan posao. Korijeni „problema“ su, naime, vrlo duboki i sežu do ranokomunističkih, točnije boljševičkih dana u Brozovoj Jugoslaviji. Britanski povjesničar Robin Harris, autor knjige Stepinac – His Life and Times drži kako su se napadi na Stepinca događali jer je bio Hrvat, crkveni velikodostojnik i protivnik komunističke ideologije. „Mislim da je komunistima bilo jako važno napasti Stepinca jer im je bilo jasno da će Crkva predstavljati najveću prepreku njihovu režimu. Dijelom, a ovo je moja hipoteza, komunisti su sigurno željeli ovim lažima pojačati mržnju Srpske pravoslavne Crkve prema katolicima, jer im je tako bilo lakše natjerati ih da prihvate ateistički režim. I to je, nažalost, uspjelo. Srbi pravoslavci su više mrzili Katoličku Crkvu nego što su mrzili komuniste“, svjedoči Harris, uz opasku kako je u to doba – kao i u Rusiji ili Bugarskoj – SPC bila premrežena komunističkim doušnicima.
Aktualna korespondencija, odnosno ton velikodostojnika SPC-a koji za idući tjedan najavljuju odgovor hrvatskim biskupima na njihovo pismo iz studenoga prošle godine, govori kako je ta matrica još živa i da je (i) danas na djelu antihrvatska kampanja. Histerija, takoreći. I baš zato se nikad ne smije odustati od traganja za istinom o Stepincu i njegovu vremenu. Samo tako će pobijediti ono o čemu u knjizi Alojzije Stepinac – Pillar of human rights piše Esther Gitman: Stepinac je osuđivao nacizam, fašizam, komunizam i nečovječno ustaštvo. Tijekom rata pridržavao se samo jedne maksime: stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa.
/Izvor: Nedjelja.ba/
