‘Sluđeni narodi sve više se mrze, a nacionalne vođe dijele plijen’

Iako izgleda kao dosadna fraza, očito je da će predizborno vrijeme bh političari iskoristiti kako bi međunacionalne tenzije doveli do usijanja. Zapaljiva retorika, eskalacija jezika mržnje, nacionalističko huškanje ‘začinjeno’ ratnom retorikom, vrlo toksično je okruženje u kojem je nemoguće iznaći bilo kakav dogovor oko Izbronog zakona koji je postao pitanje nad pitanjima, čak i iznad kvalitete života građana-birača, poskupljenja, prijetećeg upozorenja nestašice i poskupljenja energenata itd.

Piše: V. S Herceg, Dnevni.ba

Histerični patriotizam i bunt protiv OHR-a

BH književnik, književni kritičar, prevoditelj, urednik i publicist Željko Ivanković, u kolumni ‘Histerični patriotizam’, u kontekstu novih političkih kriza, između ostaloga, piše i o bundtu protiv OHR-a.

– Svakodnevno sarajevsko plačljivo prizivanje visokog predstavnika da riješi ovo ili ono, završilo je u histeričnom političkom i medijskom demonstriranju patriotizma, prebrojavanju, prijetnjama i (ratno)huškanju upravo zbog najavljene intervencije tog istog visokog predstavnika. Da ne bi ni sad pred izbore izbio godinama očekivani bunt građana protiv bezočne pljačke, korupcije, nerada i blokade svih institucija BiH od strane svih triju političkih nacionalističkih nomenklatura, proizveden je bunt protiv OHR-a, jedine instance koja uopće nešto u ovoj zemlji radi. I neka se konačno barem nešto dogodilo! No taj je bunt, zajedno s medijskom i stranačko-političkom manipulacijom pokazao sav jad i bijedu tzv. građanskog bunta, događanja naroda, jer je u Sarajevu vrhunio u prijetnjama i uvredama visokom predstavniku i Hrvatima koji svi mogu stati u dva vagona. A zašto? Jer bi ti neki Hrvati htjeli prava i vlasti kao da su oni većina, a zna se tko je tu većinski i zašto smo to ”mi” sad i najednom za Miloševićev koncept ‘jedan čovjek – jedan glas’, kao i to zašto do jučer za to nismo mogli biti. Tresla se brda – rodilo se niš! Osim što je svaka zvijer ostavila svoj trag, piše on. Ivanković ističe kako su ‘na prebrojavanje pristali i muslimani i graDŽani’, te se osvrće na ‘patriotizam kao zadnje utočište za mnoge hulje’, ali i na, kako kaže, histeričnu političku i medijsku kampanju.

– Od 1992., do sada, do 2022., nisam čuo strašniju i histeričniju političku i medijsku kampanju protiv svega hrvatskog u Sarajevu i BiH, pa čak i protiv onih koji nikad nijednom riječju nisu stali uz Čovićev politički koncept. Tipični srpski sindrom, mislim se, koji nam je demonstrirao tada, jednako kao i danas, Šešelj i njegovi sljedbenici. A pripreman je i ranije kad je Tito etiketiran kao ustaša, pa za njim Stipe Šuvar, i sve je preko noći postalo bjelodanim. A ovi, pak? Sve što su mogli prepisati od srpskih velikonacionalista, prepisali su.

Ne samo protiv Hrvata nego i svoje vlastite opozicije koju su vučićevski ili dodikovski je manipulirajući po tko zna koji put, doveli u poziciju da se od te nje ozbiljno distancira i svaki stvarni i potencijalni opozicionar, a naročito oni koji mogu stati u dva vagona. Dva vagona za kamo?, kritike su Ivankovića. No, on je izgleda razočaran i medijima, pa čak i onima koji sebe, kako kaže, ‘samohvalisavo smatraju neovisnim’.

– Da, i oni što ih plaćaju stranci. Kod njih je to čak vidljivije. Stranac, istina, može platiti medij da bude ‘tobože nezavisan’, ali ne i novinara patriota da u svom nacionalizmu ne bude histeričan do šovinizma’, njegova je kritika. Na koncu, uz pitanje, Ivanković zaključuje: ‘Zaista im treba vjerovati da bi dali prava Sejdiću i Finciju kojih nema ni za jedan vagon kad ne daju onima kojih ima za dva?’.

Komšićeva bezobzirna bitka za političko preživljavanje

Ivica Đikić u komentaru za Novosti, glasila Srpskog narodnog vijeća u susjednoj Hrvatskoj, između ostalog piše i o političkom djelovanju Željka Komšića člana Predsjedništva BiH i predsjednik DF za kojeg smatra kako je najzaslužniji za činjenicu da su bošnjačko-hrvatski odnosi danas zatrovani tek nešto manje nego ratne 1993. godine.

– Vođen isključivo svojim osobnim interesima i jasnom kalkulacijom da mu politička sudbina ovisi o bošnjačkim glasovima, Komšić u svoja tri dosadašnja mandata u Predsjedništvu BiH nije radio doslovno ništa nego pronalazio razloge za konfrontiranje s velikom većinom bh. Hrvata, koje bi kako-tako trebao zastupati jer je u Predsjedništvo ušao po liniji svoje hrvatske etničke pripadnosti, kao i s Republikom Hrvatskom čija je politika prema BiH u posljednjih petnaest-dvadeset godina bila svakakva, ali ne i zloćudna. Nije učinio ništa da se barem za pedalj približi hrvatskom biračkom tijelu u BiH, da dobije poneki glas među Hrvatima u Posušju ili u Kupresu: poduzimao je sve, i sad – dva mjeseca uoči izbora – naročito poduzima sve da te ljude odvrati od eventualne ideje da glasaju za njega, jer zna da je njegova jedina šansa u glasovima onih Bošnjaka koji ne vide ništa problematično i nelogično u tome da Bošnjaci imaju dva od tri člana Predsjedništva BiH, a Hrvati ni jednog, onih Bošnjaka koji u toj vrsti političke obespravljenosti Hrvata vide svoj trijumf ili svoju osvetu za ratna vremena, piše Đikić. On zaključuje kako je ‘Komšić kod Bošnjaka probudio poriv za uspostavom političke dominacije kao jedinog prihvatljivog ili zamislivog oblika političkog poretka’.

– A Hrvati su trenutno jedini nad kojima Bošnjaci mogu uspostaviti efektivnu dominaciju: Republika Srpska u tom je pogledu nedodirljiva, osim verbalno, a i to sve rjeđe i sve mlitavije. Komšića, međutim, nije nimalo briga za posljedice koje ostavlja njegova bezobzirna bitka za političko preživljavanje, posljedice koje će se na duboko štetan način i na duže staze usjeći u tkivo BiH, niti se osvrće na unutarnje kontradikcije svoje pozicije i svojih postupaka. On je ušao u Predsjedništvo BiH kao konstitutivni Hrvat, ali ga ne zanimaju birači hrvatske nacionalnosti i svoju politiku zasniva na ukidanju koncepta konstitutivnosti tri naroda neovisno o ishodu rata i mirovnom sporazumu, e da bi politički zavladao najbrojniji narod; on je protiv toga da Hrvati izaberu svoje političke predstavnike u najvišim tijelima federalne i državne vlasti, ali je pozvao na prosvjede zbog najave da Hrvati neće imati delegate u federalnom Domu naroda iz onih županija u kojima ih manje od tri posto u odnosu na ukupan broj Hrvata u Federaciji BiH, jer on smatra da je dobro da i ti hrvatski delegati budu izabrani glasovima Bošnjaka, navodi Đikić. Ali on se pri tom osvrće i na bošnjačke političare i intelektualce za koje navodi kako gotovo nikog ne zanima razobličavanje takve ‘lažne borbe za BiH’, ali mišljenje zaključuje dvojbom.

– A, ustvari, borbu za funkciju, za nastavak destruktivnog političkog parazitiranja, za produžetak prodaje opasnih iluzija bez ijednog konkretnog pozitivnog pomaka za bilo kojeg bosanskohercegovačkog građanina, izuzev Komšićevog kruga. Kao da je sva bošnjačka pamet unazad četiri godine propala u kolektivnu paniku od optužbi Komšića i njegovih jastrebova za izdaju BiH, za pomanjkanje patriotizma, za nedovoljan otpor ‘fašizmu’. Bakir Izetbegović zadnji je koji bi imao integriteta te političke samosvojnosti i hrabrosti da se tome suprotstavi, pogotovo dva mjeseca prije izbora, a on je, nažalost, jedini čije bi suprotstavljanje moglo u osjetnoj mjeri zaustaviti daljnji pad u bezumlje, zaključuje Đikić.

Četvorka Dodik-Čović-Komšić-Izetbegović

Politička analitičarka iz Sarajeva, Ivana Marić osvrće se eskalaciju političke krize u Bih u predizborno vrijeme i to posebno na ‘kampanje’ nacionalnih tenzija i zveckanja oružja te oporbu koja se u svojoj nemoći i bezidejnosti pridružila ovakvom diskursu.

– U državi razvijene demokracije vladajuće stranke bi koristile za predstavljanje onoga što su sve uradili za građane posljednje četiri godine. Oporba bi kritiziral vlast, iznosila argumente, govorila što su mogli bolje uraditi i ukazivala na njihove propuste. Istovremeno bi predstavljala svoj program rada i uvjeravala građane da će se bolje brinuti za njih od aktualne vlasti. U BiH je situacija potpuno drukčija. Vladajuće stranke nemaju nikakve rezultate pa će izbore, i ovaj put, pokušati dobiti širenjem straha i mržnje prema drugim narodima, podizanjem nacionalnih tenzija, prebrojavanjem i zveckanjem oružja. Oporba nema programe pa se pridružila podizanju nacionalnih tenzija i sa vladajućim strankama se takmiči tko će ispasti veći Hrvat, Srbin ili Bošnjak, smatra Marić. U kratkoj analizi koju je napisala na svom službenom facebook statusu, Marić se osvrće na ‘četvorku’ – Dodik-Komšić-Čović-Izetbegović.

– Dodik odavno koristi podizanje nacionalnih tenzija za održavanje na vlasti i čuvanje moći. To mu je jedina garancija da neće odgovarati za korupciju koju mu spočitavaju. Ove godine i ne mora toliko puno raditi, već pušta Izetbegovića da mu odrađuje kampanju. Čović je u znatno povoljnijoj situaciji. Zahvaljujući Komšiću, ne mora brinuti za gubitak moći, kao ni da će odgovarati za korupciju za koju ga mnogi vežu. Dovoljno mu je povremeno okupiti poslušnike iz HNS-a i u medijima objavizi bombastičan naslov na koji će se svi uloviti, dok u dokumentu ništa od toga, zapravo, i ne piše, kako ih ne bi kaznili zbog protuustavnog djelovanja. Komšić se ne boji pravosuđa, koliko se boji života “običnog građanina” nakon udobne i dobro plaćene fotelje, tapšanja po ramenu i radne obveze njegovih uposlenika da mu prave društvo po ugostiteljskim objektima. Kako slabi podrška građana, tako se njegova retorika dodatno zaoštrava. Više se i ne pretvara da se bori za Bosance, već se sa Izetbegovićem nadmeće za ekskluzivnog zaštitnika Bošnjaka. Izetbegović ih je ove godine sve nadmašio. Toliko se zanio u podizanju tenzija da bi i se on uskoro mogao naći na raznim crnim listama, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima, Čovićem i Dodikom, a sve češće ga poistovjećuju s Dodikom. Ne znamo vrijeđa li ga to ili mu imponira, ocijenila je Marić. Ona zaključuje kako će svi nakon izbora ‘zakopati ratne sjekire i baciti se na podjelu plijena sa dojučerašnjim ljutim neprijateljima, kao da jedni drugima nisu prijetili ratom, robotima i dronovima’.

– A sluđeni narodi će se još više zamrziti i udaljiti jer sve veći broj nasjeda na laži i propagandu korumpiranih nacionalnih vođa i ne shvaćaju da njima nije stalo ni do građana, ni do naroda već samo do osobnog interesa i ostanka na slobodi. Za to su spremni i vas i vašu djecu prebrojati i ponovo poslati u rat, dok bi se oni dobro sakrili i još bolje profitirali, ističe na kraju ova politička analitičarka uz izjavu kako je zbog svega jako tužan zbog sve veće mržnje, straha i prijetnji gdje, kako kaže, ‘sva tri naroda žele svoju državu unutar BiH, u kojoj nema mjesta za druge narode, a ponajmanje za Bosance i Hercegovce kojima je država važnija od nacije’.