Što je sreća – zna redovnik s otočića Visovca

“Sreća je kad posadiš tikve koje su se u cvatu križale i druge godine njihove sjemenke daju nove vrste dobrih i ukusnih tikava”, kaže fra Stojan Damjanović koji je u svom životu dobio mnogo više nego je mogao i poželjeti. Nikad sebe nije vidio kao svećenika, a danas je sretan kada susretne ljude koji vole razgovarati o Bogu, njegovim stvorenjima i zakonima po kojima sve savršeno radi.

 

Piše: Vesna Živko (HKM)

 

Otočić Visovac sred jezera u Nacionalnom parku “Krka”, zelena je oaza u kojoj povučeno i radosno živi fra Stojan Damjanović, domagistar i odgojitelj novaka u franjevačkom samostanu. Davnih dana, kao mladić pred ženidbom, doživio je saobraćajku nakon koje je osjetio Božji poziv. Bog ga vodi u Afriku gdje je kao misionar proveo trinaest godina.

Danas je posvećen ne samo novacima nego i obrađivanju samostanskog vrta u kojem uzgaja voće i povrće, brine za paunove, labudove i divlje patke. Prikuplja i sadi ljekovito bilje od kojih pravi ljekarušu. Piše i objavljuje pjesme nadahnute prirodom i Božjim stvorenjima. Sretan je, kaže, jer mu vjera daje smisao života. “Bez vjere u Boga sve je besmisleno, naš život i sve što se oko nas događa nema smisla.

Ne mogu shvatiti ljude koji su završili škole i pročitali mnogo knjiga, poznaju i vide Božje savršeno djelo i kažu: „Nema Boga. On ne postoji.” Kako ne mogu vidjeti u tim zakonima ogromnu moć Onoga koji je to sve programirao? Ja takvima skidam kapu, da mogu biti mirni i ne vidjeti smisao života, ” kazao je fra Stojan Damjanović za Hrvatsku katoličku mrežu.

 

Bog mi je namjestio “zamku“ u koju me uhvatio

 

“Svi upoznamo Boga na različite način. Mogao bih reći da mi je Bog namjestio “zamku“ u koju me uhvatio. Uhvaćen u njegovoj zamci pružio mi je mogućnost da ga upoznam, osjetim i budem siguran da On želi da se promijenim i da krenem njegovim stopama. Putem koji je za mene priredio.

Kada sam se uvjerio da me poziva krenuo sam njegovim stopama, prihvatio sam i nikada do danas nisam posumnjao u njegovu ljubav. Zar može biti veća sreća nego poslušati Boga? Nitko mi ne može željeti veće dobro i nitko me ne može više voljeti od Boga. Nitko me bolje ne pozna od Njega. Bog nas uistinu voli. Ljubi nas ovakve kakvi zaista jesmo. Znajući sve ovo, sretan sam.”

 

Bog mi je sve moje avanture i želje ispunio na drugi način, mnogo bolje

 

“Nisam sebe nikada vidio kao svećenika, redovnika niti da budem blizu oltara. Bog mi je sve moje avanture i želje ispunio na drugi način, mnogo bolje, korisnije pa i uzbudljivije, pozvavši me da budem franjevac misionar u Africi. U Africi sam bio spreman na sva iznenađenja.

Predao sam se u Božje ruke te nisam imao straha,” govori nekadašnji misionar koji je petnaest puta imao malariju, pet godina je proveo u ratnom području gdje je stalno bio u opasnosti od podivljalih naoružanih vojnika i pljačkaša. “Bog je htio da sve to preživim i podnesem bez velikih posljedica. Bogu sam silno zahvalan što mi je dao hrabrost i pouzdanje te me čuvao na životnom putu. Znam da On ima svoje planove sa mnom kada mu se prepustim.

Čega onda da se bojim?” pita se naš sugovornik. Kada je stigao u Afriku promatrao je ljude, njihove probleme, neimaštinu, bolesti, njihovu kulturu, običaje, tradiciju, vjerovanja i plemenske razlike. Sve mu je to bilo zanimljivo i obogaćivalo ga. Najviše ga je iznenadila njihova radost.

 

Afričkom čovjeku malo treba za radost, uvijek nađu povod da pjevaju, plešu i radosno vrište

 

“Vole život i životu se vesele. Ponosni su na svoju djecu i vole ih imati što više. Čak im to u sredini i u društvu donosi ugled i priznanje. Nigdje do sada nisam vidio takvu međusobnu solidarnost kao u Africi. Sve su spremni među sobom podijeliti. Jedan primjer kod djece: dadneš djeci neke bonbone, dobro paze da to pravedno podijele. Dadneš jednome jedan bonbon, svojim zubima sječe bonbon i daje svima.

Afričkom čovjeku malo treba za radost. Znaju radosno uz kliktanje dočekati i počastiti gosta i to im je čast pa si ih tako svojim dolaskom i počastio. Nisu nervozni, depresivni i nema samoubojstva. Ljudi u Africi se vesele malim stvarima, a mi u Evropi se ne znamo veseliti ni velikim stvarima. Kada se u Evropi ljudi vesele radost im traje jako kratko i ponovo se vraćaju u svoje nezadovoljstvo. Zašto je to tako? Nismo skromni, ne znamo biti zadovoljni onim što imamo.

Želimo što više imati, nikada nam dosta. Bog ne treba naše nezadovoljstvo i naše brige, strahove za sadašnjost i budućnost. Razmislimo malo, Bog se brine za sva svoja stvorenja, a čovjek je kruna njegova stvaralaštva. Stvorio je čovjeka slična sebi, on je jedino razumno biće koje zna postaviti pitanja i na njih odgovarati. S Bogom budimo povezani, pouzdajmo se u Njega i biti ćemo sretni,” ističe fra Stojan.

 

Volim sve životinje, lovim rukama zmije i radoznalo ih promatram

 

“Znam da se Bog ne može prevariti, što je stvorio nebrojene vrste životinja i biljaka. Ne razumijem ljude koji sebi daju za pravo da neodgovorno uništavaju prirodu i Božja stvorenja. Ako bilo što od toga bude ugroženo ili nestane, zar to nije velika šteta? Također i grijeh. Zašto grijeh? Pa miješaš se i stavljaš iznad Stvoritelja. Ima ljudi koji ne vole zmije i paukove. Njih se boje, a neki žive i u strahu dok šeću po prirodi. Ta stvorenja imaju važnu ulogu u prirodi. Moramo se osloboditi nepotrebnog straha.

Ako ti razum kaže da u Hrvatskoj postoje samo dvije zmije koje su otrovne, zašto se drugih bojiš? Zašto ih ubijaš? Unatoč tome što ih i zakon štiti, a da ne spominjem Boga koji ih je stvorio. Bog se ne vara kad nešto radi,” ističe fra Stojan koji je u mladosti maštao o avanturama po šumama i planinama u kojima ima mnogo životinja, iznenađenja, uzbudljivosti i opasnosti.

Želio je biti istraživač u dalekim krajevima našeg planeta. Još dok je bio dječak volio je ići u šumu, sve promatrati i o svemu razmišljati. Zadržavao se pored mrava i promatrao ih kako organizirano rade. To ga je, kaže, fasciniralo i poticalo na razmišljanje.

“Priroda ja puna poticajnih stvari koje te upućuju na Boga. Kuća mi je bila na rubu šume pa sam to nekako znao iskoristiti za svoje šetnje. Majci bih uvijek rekao da neću ići daleko. Da se ne brine, morao sam joj tako reći. Upozoravala me da se čuvam zmija i da ih ne diram rukama. Priznajem, nisam je u tom slušao. Ja, naime, lovim rukama sve zmije i radoznalo ih promatram. Uvijek ih štitim i druge uvjeravam da ih ne ubijaju.”

 

Kada sijeva, grmi i kada vjetrovi vijore kroz granje, kada snjegovi lepršaju, padaju, to promatram s velikom radošću

 

“Sretan sam kada mogu biti kreator, kada u vrtu posijem razne sjemenke i pratim ih kako rastu, razvijaju se, donose cvjetove, formiraju plodove. Divim se tome svemu i razmišljam kako je to sve Bog učinio. Mislim da je Bogu posebno drago kada mi sadimo, pratimo i razmišljamo o Njegovu daru i zakonima po kojima možemo sebi pripremiti hranu za naš život.

Mi trebamo biti Njegovi suradnici u otkrivanju ranih životnih mogućnosti,” kaže fra Stojan. Na Visovcu uređuje vrt u kojem sadi atraktivno povrće i voće, ima i egzotičnog voća. Voli uzgajati i ljekovite trave koje pronalazi u prirodi. Praviti razne vrste čajeva, likera i travarica koje zove ljekaruša.

“Imam jedno životno iskustvo, posadio sam razne vrste tikava koje su se u cvatu križale i druge godine njihove sjemenke su dale nove vrste dobrih i ukusnih tikava. To je radost. To je sreća. Sretan sam kad čujem ptice, kako pjevaju, kako se u šumi razne životinje glasaju, svaka sa svojim prepoznatljivim glasom. Kada sijeva, grmi i kada vjetrovi vijore kroz granje.

Kada snjegovi lepršaju, padaju, to promatram sa velikom radošću. Kada se divim Božjim čudesima na svemiru i ovdje na Zemlji, znam kako to sve savršeno radi. Dok o tome razmišljam, diveći se Stvoritelju i Kreatoru, ispunjen sam srećom i zahvalnošću što Ga u svemu mogu vidjeti. Kad pogledam oko sebe, vidim Njegovu veličinu i moć.”

Mi franjevci trebamo voljeti na poseban način sve životinje i sva stvorenja Božja

 

“Volim pomagati patkama na Visovcu kad rade gnijezda koja treba zaštititi od galebova koji pokupe jaja. A kad se izlegu pačići kradu im mlade. Životinje steknu povjerenje u osobu koja je dobronamjeran. Zato sada na Visovcu ima mnogo divljih pataka, lisaka, labudova i drugih vrsta ptica. Sve te razne ptice na vodi i po stablima čine jedan mozaik raznolikosti i zanimljivosti.

Mi franjevci trebamo voljeti na poseban način sve životinje i sva stvorenja Božja jer to od nas očekuje naš utemeljitelj sveti Franjo. Svi mi imamo razloge biti sretni na ovoj zemlji. Bog nas je sve stvorio i ima s nama svoje planove koji su za naše dobro. Bog hoće samo našu suradnju i volju da činimo ono što On od nas traži i očekuje.

Neće nam On na silu ništa nametnuti. Surađivati s Bogom se može na jednostavan način: molitvom i razgovorom kao s najboljim prijateljem. Ne možemo kod Boga “naručiti“ što mi hoćemo i što mi želimo. Budimo strpljivi i kad mislimo da nas On ne čuje.

On zna bolje od nas što nam treba i kada nam treba, a ne kada mi to poželimo. Bog nas neće i ne može razočarati, to nije u Njegovoj naravi. Kada sve ovo znamo, zar nam ovo nije dovoljno da budemo sretni?”

Što će ti svi tvoji talenti, ugledi, sve stečeno ako sve završava smrću na zemlji?

 

“Po završetku ovog zemaljskog života ne možemo ponijeti ništa sa sobom osim svojih dobrih djela. To je najveća pravda koja se može čovjeku dogoditi. Nitko ne može sa sobom ponijeti ni svoju ljepotu, svoj ugled, svoj položaj u društvu, svoje sposobnosti ni znanja na Zemlji koja je naučio, bogatstva zemaljska koja je gomilao bez obzira kako je do njih došao.

Sve će to ostaviti. Zašto svatko od nas o tome ne razmišlja?” – pita se naš sugovornik i nastavlja: “Mislim da nam fali mudrosti, a bez mudrosti pamet puno ne vrijedi. Ni jedan čovjek ne može reći da je mudar ako u ovom zemaljskom životu ne vodi računa i o onom koji dolazi poslije smrti. Ima puno ljudi koji su pametni za školu, talentirani i sposobni živjeti na ovoj našoj zemlji, ali nisu mudri. Sposobni su steći blago zemaljsko, ali nisu mudri.

Zašto? Zato što ne vjeruju u Boga, niti Ga traže, niti ih to zanima. Da su mudri razmišljali bi i o završetku svog života na zemlji i o smislu svog postojanja. Sad se rađa pitanje: što će ti svi tvoji talenti, ugledi, sve stečeno ako sve završava sa smrću na zemlji? Samo mudri razmišljaju o svom smislu postojanja i o svom Stvoritelju.

Bolje je biti mudar u Bogu, nego pametan, sposoban, moćan s blagom zemaljskim. Bolje je stavljati svoja dobra djela u duhovnu banku na nebu, nego eure u zemaljsku banku.”

 

Zato čovječe, budi sretan i ne opterećuj se nepotrebnim stvarima!

 

“Da bi naša sreća trajala, treba joj dati duhovno gorivo, molitvom, dobronamjernim razmišljanjem i dobrim djelima. To nas ispunja i čini nas sretnim. Sretan je onaj tko usrećuje druge. Sretan je onaj koji s Bogom u svemu surađuje i koji se u svemu u Njega pouzdaje.

Znamo kako majka ljubi svoje dijete. Bog nas ljubi više i On nas zna ljubiti ovakve kakvi smo zaista, s našim manama i vrlinama. Došao je na Zemlju da s nama podnese i iskusi sve naše teškoće te je dao svoj život da nas spasi. Ova povijesna istina mora nas činiti sretnim i zahvalnim što imamo tako dobrog Boga.

Zato čovječe, budi sretan i ne opterećuj se nepotrebnim stvarima! Ovaj život na Zemlji brzo prolazi. Traži Boga i naći ćeš Ga, kada ga nađeš On će ti dati sigurnost življenja i biti ćeš sretan na zemlji”, poručuje fra Stojan Damjanović.