Što mu je Bakir dao, a da Dragan nije mogao?

Sve prave ljubavi su tužne, a sve koalicije su smiješne, jer kako rekoše svi od navedenih aktera, oni su osuđeni jedni na druge, baš kao što smo i mi osuđeni na njih. Stvar je samo što oni svojim koalicijskim partnerima ostvare ponuđeno za kafanskim stolicama, a svojim glasačkim tijelima, tjelesima, zobijima i mrtvacima ne ostvare ništa zagalamljeno s predizbornih govornica.

Što Čović nije mogao dati Dodiku, a što mu je dao Izetbegović, vidjet ćemo u nekoj od sljedećih epizoda usmrđene sapunice s dotrajalim likovima.

Sve donedavno tvrdilo se kako je prejaka veza Dodika i Čovića i da oni zacrtavanje svojih političkih ciljeva planiraju planiravši i bezuvjetnu podršku za njih. A onda se po dobrom starom pravilu bh koalicijske ljubavi sve srušilo. Milorad Dodik stisnuo je ruku, možda zažmirivši, Bakiru Izetbegoviću.

Dodik je sve donedavno tvrdio kako neće sjesti s Izetbegovićem tek tako. A onda je sjeo nakon što je Izetbegović, možda zažmiriivši, došao na Dodikov teritorij i potpisao sporazu, kojim je zario nož u Čovićeva leđa. A ta leđa je Čović podmetao pred Izetbegovića gurajući SNSD u vlast poslije izbora poručivši nekoliko puta kako mu je žao što za službenog partnera neće imati predsjednika Srpske.

No, pokazalo se kako i to prijatljestvo, kojeg su se bašnjačke stranke pribojavale, ima svoj kraj i da snaga nepotpisane koalicije ima svoju slabu točku. A to je serviranje ponude koja se ne odbija. Ovog puta servirao je Izetbegović i okrenuo parneru leđa s koim se u zadnje vrijeme slabo što uspije dogovoriti. Nož nije potezao računavši na to kako će Dodikova oštrica boljeti više.

Tužan kraj ima i velika ljubav na koju seu se kleli lideri SDA i HDZ-a BiH, nakonkoje su odmah počeli mrcvariti svoja biračka tijela, tjelesa, zombije i leševe. Natezanje oko svakog pitanja, nadmurivanja nad jednostavnim pitanjima, jednostavni odgovori na zamršene stvari, uz svakodnevno instaliranje svojih ljudi na strateška mjesta, dala su naslutiti da mogu kako hoće, ali ne i do kad netko od njih hoće.

Čoviću je nepotpisani prijatelj oduzeo nadležnosti županijam a u mehanimu koordinacije, sigurno da njegovu Srpsku u tom slučaju nitko ne može dirnuti. Izetbegović je navodno ponudio dogovor SNSD-u oko rtv-sustava o omogućio da se ne dirne ni taj dio zapetljane bh priče. A tv-kanal na hrvatskom jeziku ionako je više puta prežvakana i ispljunuta priča, koju su i oni najviše zagriženi, počeli smatrati neispunjivim predizbornim mahanjem.

Izetbegović je okrenuo leđa Čoviću. Iako se tvrdilo da je njihova koalicija osnova svih budućih koaliranja, pokazalo se kako će postati osnova svih budućih problema. Kao što je i bila do sada. Samo što je ovog puta Izetbegović održao Čoviću i lekciju ne bojeći se čak ni omalovažiti njegovu aplikaciju za EU, koju je svo vrijeme (šuteći) branio.

Dakle, ne postoji u BiH stisak ruke ako prije njega nije napravljne ustupak. To je svima jasno. Što Čović nije mogao dati Dodiku, a što mu je dao Izetbegović, vidje tćemo u nekoj od sljedećih epizoda usmrđene sapunice s dotrajalim likovima.

Osim što je tužno da smo opet na novom popetku. Tužno je što se ponovno igra s pameću birača, baš kao da su zombiji i leševi. Čovićeva osuda „kafanskog sastanka“ legla bi svima da i on sam nije imao kafanskih i tajnih sastanaka na koje je i on nosio političke darove za koje njegovi birači nisu znali. Valja se sjetti samo tajnog sastanka s ljudim protivnikom Željkom Komšićem za kojeg se dugo tajilo gdje se održava i što u se nosilo. Valja se sjetiti i ganjanja novinara koji su pohrlili na povijesne sastanke u središnjica stranki, a oni su se održavali za uštirkanim stolovima, jednako kafanski kao da su bez štirke. I onda je došao još jedan povijesni sastanak i povijesni dogovor.