Štovatelji lika i djela Josipa Broza Tita bakljama na djecu i roditelje
Gradski derbi koji se igrao na stadionu pod Bijelim Brijegom u 17 sati nije ponudio previše od igre. Završilo je s neuvjerljivim rezultatom 1:0 za Zrinjski iako rezultat nije mjerilo snage domaćih. Zrinjskom je unatoč dominaciji nedostajao kvalitetan završetak akcija koji bi rezultirao pogotkom i većom razlikom. Nije se moglo oteti dojmu da je Zrinjski igrao s pola snage, jer je od početka bilo vidljivo da su „Plemići“ u ovom trenutku stroj za „Rođene“. Nedostajalo je samo malo sportske sreće za veći broj golova na strani Zrinjskog. Igrači Veleža su igrali neobično borbeno i išli glavom kroz zid riskirajući svoje i suparničke ozljede samo kako bi izbjegli težak poraz kakav je većina očekivala prije utakmice. Da su se ovako potrudili na svim utakmicama sezone vjerojatno ne bi bili posljednji, ali s druge strane je Zrinjski! Motiva im zasigurno nije nedostajalo, htjeli su se dostojanstveno oprostiti od Premier lige. Današnjim porazom su se dodatno zakovali na dno ljestvice, dok je Zrinjski ostao prvi s četiri boda prednosti u odnosu na Slobodu. Sama po sebi utakmica je bila pomalo nezanimljiva sa silnim promašajima Zrinjskog i napucavanjima Veleža.
Ono što je danas mnogo više od utakmice došlo u centar pažnje je ponašanje dijela navijača Veleža, odnosno Red Army-a. Dok su na stajanju Ultrasi trošili grlo, dlanove i zapalili poneku baklju u ključnim momentima, protivnički navijači su napravili divljačku manifestaciju koja može poslužiti svim dušobrižnicima kao oruđe za onu poznatu „svi navijači su klošari“. Ovi o kojima ću danas napisati par redaka to i jesu, klošari koji su svjesno ili nesvjesno mogli usmrtiti djecu i njihove roditelje ili ih teško ozlijediti. Za one koji ne znaju, baklja koja se najčešće koristi kao dio navijačke koreografije gori na temperaturi od 1200 – 1500 celzijevih stupnjeva. O scenarijima koji su se mogli odviti dok je kiša baklji padala s tribine za gostujuće navijače neću govoriti jer se srećom nisu dogodili. Dok ovo pišem, postoje neslužbene informacije o ozljeđenima, o njihovom broju i dobi ali izostavit ću taj podatak jer nije potvrđen iz KB Mostar. Nešto što je možda i gore od ponašanja dijela Red Army-a je ponašanje policije. U trenutku dok padaju baklje, roditelji sklanjaju djecu, poveća skupina simpatizera Zrinjskog se pokušava probiti do navijača Veleža ali policija tek tada reagira. Na baklje nisu reagirali sve do trenutka kada su vidjeli da bi stanje moglo eskalirati ukoliko se gledatelji probiju do gostujućih navijača. Nije čuditi takva reakcija bijesnih ljudi koji su mogli goruću baklju dobiti u glavu. Sve oči na stadionu u tom su trenutku bile usmjerene prema gostujućoj tribini.
Gradski derbi koji je uvijek okarakteriziran kao utakmica visokog rizika pokazao se kao upravo to. Veća krivnja u tome leži na policiji koja nije obavila svoj posao. Stotinjak navijača Veleža je očito bez pravovaljane policijske kontrole na stadion unijela baklje koje su iskoristili kao oružje, a ne kao koreografiju. Obzirom na to da se danima na različitim mjestima najavljivalo ovakvo nešto od strane Red Armya, prekid utakmice i nered, ne razumijem kako itko u ovoj zemlji može mirno spavati znajući da policija nije mogla spriječiti skupinu praznoglavaca u njihovom naumu. Kako će onda kontrolirati one s malo više zdravog razuma?
Da su zapaljene baklje ostale u okvirima gostujuće tribine kao dio koreografije pretpostavljam kako im nitko ne bi zamjerio. Ovakvo ponašanje samo je dodatno pojačalo antagonizam prema navijačkom pokretu u cjelini uništavajući i najmanju želju da se ta supkultura upozna. Za ovakve postupke nema opravdanja ali se za njih ne mogu okriviti svi pripadnici skupine Red Army.
Ipak, njihova krivnja je u tome što u svojim redovima nisu izolirali one koji su inicirali i proveli ovo divljaštvo. Navijači Veleža inače su poznati kao veliki antifašisti, ljubitelji i štovatelji lika i djela masovnog ubojice Josipa Broza, štovatelji petokrake, širitelji ljubavi, mira i tolerancije, čuvari Mostara i Staroga Mosta, lovci na fašiste i moralni stup društva u gradu na Neretvi. Možda taj lov na fašiste o kojima toliko govore i o njima pišu priopćenja objašnjava i razlog razbijanja stakla na autobusu. Vjerojatno je kako su u odrazu stakala autobusa prepoznali neke fašiste pa su ih razbili da im ne gledaju mrske face. Iz istog razloga, pretpostavljam, su bacili i baklje na gledatelje, kako bi osvijetlili put do fašista jer ih unatoč pomračenosti uma danas nisu mogli vidjeti.
Ironiju na stranu, bilo bi divno da je danas sve ostalo u okviru navijačkih prepucavanja različitim skandiranjima, pjesmama i transparentima. Baciti baklje na gledatelje dok policija nesposobna spriječiti (a i liječiti) nered mirno promatra i reagira s debelim zakašnjenjem, nije ništa nego barbarizam i odraz frustracije jer su danas poraženi u igri, a na žalost njih i svih „antifašističkih“ medija i u navijanju. Srećom, nisu Ultrasi bili oni koji su začeli nered. Da jesu, već sada bismo imali cjelovečernji program s kamarilom sarajevskih intelektualaca i lovaca na vještice. Simptomatično, u centralnom dnevniku FTV-a o ovome nije bilo riječi. Ipak ono što hrvatski navijači izgovore u njihovim očima radi veću štetu nego nekolicina zapaljenih baklji koje padaju po djeci.
A. Kunth l
