Suočiti se s bolešću znači pokazati koliko volimo život

Svake godine na svjetskoj razini 11. veljače obilježava se Dan bolesnika. Tom prigodom razgovarali smo s dr. Anom Trogrlić koja obavlja specijalizantski staž na Klinici za radiologiju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

Razgovarala: Tina Matić Ilić, Nedjelja.ba

 

Ana Trogrlić rođena je 1991. i već u osnovnoj školi koju je pohađala u Kiseljaku znala je kako želi postati liječnica. Ne krije kako je medicinski fakultet, kao jedan od najtežih, za nju u početku predstavljao samo izazov i ispitivanje vlastitih mogućnosti, ali da bi ga, danas kao liječnica, ponovno izabrala. Za to zvanje se odlučila jer smatra kako je neprocjenjivo raditi najhumaniji posao i biti u mogućnosti pomoći drugomu.

Gimnaziju je završila u Banjoj Luci gdje je stekla i zvanje doktora medicine. Trenutno obavlja specijalizantski staž na Klinici za radiologiju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. U ovoj godini završava i Zdravstveni menadžment na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Kaže kako je njezina ljubav, uz medicinu, i ples te da je dvostruka državna prvakinja BiH u latinoameričkim i modernim plesovima.

 

U svijetu se 11. veljače obilježava Svjetski dan bolesnika. Iz Vašeg osobnog iskustva kao liječnice, koliko danas društvo u cjelini ima osjećaja za bolesne, za one u potrebi?

 

Danas možemo biti svjedoci zaista velikog, ali ipak nedovoljnog senzibiliteta i empatije prema onima kojima je potrebna pomoć. U prirodi čovjeka jest da se poistovjećuje s drugima te tako svjestan mogućnosti nalaska u istoj situaciji i krenuvši od sebe, daje svoj doprinos. Ipak, moje dosadašnje iskustvo mi govori da velika većina nema u potpunosti razvijenu svijest o potrebama drugih. Oboljele osobe nerijetko odbacujemo, zanemarimo, što uvelike otežava njihovu borbu i put k ozdravljenju. I dalje treba razvijati svijest o potrebama drugih i buditi prave emocije u ljudima. Želim vjerovati da svaki pojedinac pruža istinsku i bezrezervnu ljubav i podršku onima koji su u potrebi.

Koliko je važno suočavanje s bolešću, koliku i kakvu ulogu u tome ima i bolesnikova okolina te kako se zapravo „ispravno“ suočiti s njom?

 

Bolest i sve ono što ona u određenom razdoblju života oduzima ili donosi, prvenstveno treba prihvatiti, a potom se odlučiti za borbu cijelim tijelom i duhom. Od velika je značaja da bolesnik ili, kako više volim reći, pacijent ima potporu obitelji i okoline pri svladavanju najprije psihičkih, a samim tim i fizičkih poteškoća. Pacijent nikako ne bi smio imati u podsvijesti da predstavlja teret drugima. To slabi njegovo psihičko stanje i onemogućava napredak. Suočiti se s bolešću znači pokazati sebi, Bogu i najbližima koliko zapravo volimo život.

 

Što biste Vi iz svojega iskustva liječenja nemoćnih mogli kazati da znači biti bolestan? Kakav je to životni križ?

 

Biti bolestan je stanje, ne samo fizičke, nego i duševne boli, nerijetko i samookrivljenja koje ponekad završava letalno. Za mnoge je bolest jedan od najvećih životnih križeva. U nedostatku adekvatne podrške okoline nekolicina pacijenata izgubi želju za životom i odustaje u svojoj borbi. Bolest mijenja osobu, mijenja njezine stavove, razmišljanja i djelovanja. Djelomice ili u potpunosti remeti svakodnevne aktivnosti. Ipak, kao optimist i netko tko se trudi obraćati pažnju samo na dobro, moram reći da na tom putu ozdravljenja, u većini slučajeva, ne ozdravljaju samo organi, nego ozdravlja i čovjekov duh, jača želja za pravim djelima i vrijednostima.

 

Što bolestan može ponuditi zdravomu? Postoji li nešto čime se onaj koji pomaže bolesnom može „obogatiti“ tijekom procesa njegovanja bolesnika?

 

Živimo u teškom vremenu. Vremenu loših navika, vremenu u kojem se i predmeti i živa bića vrjednuju kroz novac. Umjesto u utrku za pravim vrijednostima, duhovnom, mentalnom i fizičkom zdravlju, život se pretvara u utrku za novcem. Bolestan čovjek, nažalost, to prije spozna od „zdravog“, ali na teži način. Nakon spoznaje počinje cijeniti zdravlje, sebe postavlja na prvo mjesto i manje se izlaže stresorima. Ponovno se rađa ili kreće iz početka u smislu prevencije nastanka ili povratka bolesti poštujući načela zdrava načina i stila života. Postaje zadovoljan malim, ali stvarima od najveće vrijednosti. Postaje dobar prvenstveno sebi, a potom i drugima. Sve ovo što sam navela onaj koji njeguje pacijenta može usvajati i prakticirati. Vjerujem da većeg dara i bogatstva nema.

 

Nekako nam je „normalno“ da su stariji ljudi u bolnici, no kako se Vi kao liječnica osjećate kada vidite dijete u bolničkom krevetu? Kako to najmlađi rezoniraju, a kako njihovi roditelji?

 

Priznajem da posao nosim kući. Svaki „težak slučaj“ živim i proživljavam s pacijentom, naročito kad je riječ o djetetu. Mnogo puta možete čuti kako govore da treba naučiti posao ostavljati na poslu. Smatram da je to jedan od mehanizama vlastite obrane, ali to u praksi nije tako. Bolest nije samo bolest pacijenta, to je bolest obitelji, prijatelja, ali i medicinskog osoblja koje vodi brigu o njemu. Naravno da najveći teret podnosi pacijent, ali podrška svih je od iznimne važnosti. Ukoliko je dijete u pitanju, trudim se ne predati negativnim osjećajima, nego uporabljujem najjači napor kako bi ishod bio prihvatljiv. Dijete koje je bolesno doživljava bolest na teži način od odraslih. Istaknuta je potreba i želja da funkcionira i živi poput druge, zdrave djece. Zbog nezrelosti mentalnog sklopa to i te kako otežava borbu s bolešću.

 

Unatoč tomu što je 21. stoljeće, što medicina iz dana u dan sve više napreduje, u društvu su i dalje prisutne tabu-teme. Tako se ljudi npr. suviše plaše nekih bolesti koje boluju, a koje nisu zarazne ili se pak plaše doniranja organa. Kako to komentirate?

 

Glavni razlog uopće postojanja tabu-tema u zdravstvu, ali i drugim oblastima jest neznanje, tj. nedovoljna informiranost o nekom stanju ili bolesti. Kad je riječ o doniranju organa, ne postoji dovoljno razvijena svijest o benefitima koje ono donosi. Konstantnim podizanjem svijesti o ovim koracima mislim da bi se moglo utjecati na čovječanstvo.

 

Danas je posebno aktualna situacija s pandemijom koronavirusa. Kako se to odrazilo na Vaš rad?

 

Moje dosadašnje iskustvo svakako je obogaćeno trenutnom pandemijom. Organizacija posla je u potpunosti izmijenjena. Pacijenti koji se javljaju sa simptomima COVID-a bivaju pregledani u posebnim odjelima, tj. covid ambulantama. Želim naglasiti da je svakom pacijentu pružena adekvatna zdravstvena zaštita, bez obzira na koronavirus. U početku je postojala određena napetost među kolegama jer je u pitanju nova bolest o kojoj se vrlo malo zna, ali danas to već postaje rutina.

 

Kao liječnica, što možete reći koliko je strah od novog virusa raširen među ljudima i gube li oni (zbog tog istog straha) povjerenje u zdravstveni sustav uopće ili pak „bijele kute“ doživljavaju kao svoje heroje?

 

Strah od koronavirusa je strah od nepoznatog i u određenoj populaciji postoji. Ipak kod velike većine mlađih osoba, iz istog tog razloga, strah je odsutan. Onaj tko se suočio s koronavirusom smatram da vjeruje u zdravstveni sustav. Svi medicinski djelatnici ulažu maksimalan napor u liječenju pacijenata. Izlažu sebe zarazi i u nekom razdoblju ostaju uskraćeni za ljubav svojih obitelji jer izbjegavajući kontakte, smanjuju mogućnost prijenosa infekcije. U proteklih desetak mjeseci mnogo puta sam se uvjerila da vjera i poštovanje prema nama postoji. Većina mojih kolega, bilo da su u ambulantama ili na terenu u patronažnoj službi, daje sebe u potpunosti. To su zaista veliki ljudi i veliki heroji!

 

Godinama smo bili svjedocima da je Sveti Ivan Pavao II. javno nastupao, pa i u težoj bolesti, ne skrivajući svoju bolest, nego hrabro ju podnoseći. Koliko on danas može biti primjer bolesnicima i što zapravo iz njegova primjera možemo svi naučiti?

 

Ne skrivajući se i hrabro podnoseći bolest, Sv. Ivan Pavao II. prihvatio je sebe u stanju kakvom jest i pokazao je i drugima da ga mogu i trebaju prihvatiti. U svojim namjerama štitio je bolesnike i učio okolinu o prihvaćanju. Učio je bolesnike da se suoče s bolešću i prihvate svoj križ. Istrajnost i vjera ključni su čimbenici za zdrav duh. Ja sam naučila da je čovjek velik koliko je ponizan.

 

„Kad nas snađe bolest, postajemo svjesni vlastite ranjivosti i u isti mah osjećamo potrebu za drugim koja nam je urođena. Tada nekako jasnije osjećamo vlastitu krhkost stvorena bića i dublje doživljavamo svoju ovisnost o Bogu“, dio je Papine poruke za Dan bolesnika 2021. Kako Vi, sa stajališta liječnice, komentirate ovu misao?

 

Istrošeno, odnosno bolesno tijelo pokušava slabjeti um, ali mišljenja sam da istodobno oplemenjuje unutrašnjost bića. U stanju kad shvatimo koliko smo ranjivi, istina je da smo bliži Bogu. Smatram da je uspjeh u liječenju zapravo spoj struke i snažne, istinske vjere. Papina poruka je ujedno i pouka da Bogu trebamo biti bliski i u odsustvu bolesti, da bolesne trebamo prihvatiti, a ne zanemariti i da bližnje ljubimo uvijek. Organizam je složena cjelina i jedino može funkcionirati ukoliko je u stanju fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja.

 

Za kraj, možete li nam reći, iz svog iskustva rada s bolesnicima, koliku ulogu u njihovu procesu ozdravljenja imaju vjera i molitva?

 

Istinska, jaka vjera i molitva imaju moć jačati bolesnikovo psihičko stanje i olakšavati njegovu borbu, njegov put k ozdravljenju. Mnogo puta sam bila svjedok tomu. Pacijent koji ima uporište u vjeri, ima snažniju želju da ozdravi, da promijeni način življenja i bude dobar za sebe i okolinu. Mnogi u svojim molitvama zahvaljuju Bogu na novim životnim prilikama. U svakoj našoj borbi vjera je neiscrpan izvor snage i volje, i u većini slučajeva ishod je pozitivan.