Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, odnosno Tijelovo ili kako je u narodu poznato Brašančevo, jedna je od četiriju zapovjedanih svetkovina u Katoličkoj Crkvi.
S obzirom na stupanj slavlja, Tijelovo je na istoj razini kao: Božić, Svi sveti i Velika Gospa – što, uz svetkovanje Uskrsa, predstavlja najviši nivo u Katoličkoj Crkvi. Slavi se u ČETVRTAK nakon nedjelje Presvetoga Trojstva. Razlog zašto je to baš četvrtak, a ne neki drugi dan, valja tražiti u činjenici da je na Veliki četvrtak Isus ustanovio euharistiju.
Slavljenjem Tijelova u središtu pozornosti vjerničkoga promišljanja je tajna svete euharistije, odnosno Tijela i Krvi Kristove. Ova se tajna uprisutnjuje na svakoj svetoj misi kada po izgovaranju riječi pretvorbe „…Ovo je Tijelo moje…“ i „…Ovo je moja krv…“ kruh i vino postaju pravo Tijelo i Krv Isusa Krista. To se događa na čudesan način pri čemu obje materije – i beskvasni kruh i prirodno (čisto) vino – zadržavaju svoje vanjske odlike, ali im se mijenja bit. Premda sve ovo još uvijek ostaje u domenu, čovjeku nespoznatljive, tajne, Sv. Toma Akvinski je pomogao da donekle možemo razumjeti, objasnivši ovo pojmom transsupstancijacije – promjene biti tj. supstancije, dok akcidentalno određenje ostaje.
Povijest nastanka svetkovine
Premda povijest nastanka ove svetkovine može djelovati banalno, ipak njezin sadržaj ostaje netaknuto uzvišen. Naime, početci slavlja Tijelova povezuju se s viđenjem koje je 1209. imala redovnica augustinijanka Julijana iz Lütticha koja se, kako je to Adolf Adam opisao u knjizi Slaviti crkvenu godinu (prijevod Tomo Knežević, VKT, Sarajevo, 2003.) ukazao svijetli mjesečev kolut s tamnim mjestom. To je onda protumačeno kao nedostatak jednoga euharistijskoga blagdana u tijeku liturgijske godine. Tako je na njezin pritisak biskup Robert iz Lütticha 1246. u svojoj biskupiji uveo takav blagdan. Povijest svjedoči da je papa Urban IV. (1261. – 1264.) posljednje godine svoga pontifikata to uzdigao na razinu cijele Crkve. Konačni poticaj svetkovanju Tijelova dali su pape Klement V. na koncilu u Vienni (1311. – 1312.) i Ivan XXII. (1316. – 1334.) u svojoj buli Transiturus.
Ne samo Tijelo nego i Krv Kristova
Hrvatski naziv Tijelovo, pa onda i Brašančevo, jest prijevod njemačkoga „Fronleichnam“. No pod ovom se stvarnošću ne misli samo na Tijelo nego i na Krv Kristovu. Stoga je novi misal donio cjelovitiji naziv: Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Ovdje valja spomenuti kako je tajnu Krvi Kristove na osobit način u blagdanskom smislu istaknuo papa Pio IX. (1846. – 1878.) kada je 1849. nakon povratka iz zatočeništva uveo blagdan Predragocjene Krvi stavivši ga na nadnevak 1. srpnja.
U svakom slučaju, iako se sadržaj svetkovine Tijelova u određenom obliku spominje i uprisutnjuje na Veliki četvrtak, jasno je da je zbog korizmenoga ozračja, a poglavito događaja Velikoga petka, vrijedno zasebnoga slavlja. Tomu na izvanredan način doprinosi Tijelovska procesija koja se u pojedinim mjestima još uvijek organizira kroz cijelo naselje, odnosno grad, a u nekim je slučajevima svedena na obilazak oko ili unutar crkve.
