Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini

Iscrtane križeve na koži smatrali su identitetskim znakom po kojem su se oni, kao kršćani, razlikovali od drugih. Poznato je da su Osmanlije u pokorenim krajevima običavali oduzimati djecu od roditelja, u razdoblju od osme do trinaeste godine i odvoditi ih u Carigrad.

Piše: Marko Čuturić

Često mi u sjećanje dođu ruke moje pokojne bake Ane. Dok sam još bio dječak, živo me zanimalo što je to nacrtano na njezinoj desnoj i lijevoj ruci, prstima i nadlaktici. Na staračkim rukama, izmorenim teškim seljačkim poslovima, podizanjem djece i unučadi, skladno su bili poredani i iscrtani sivo-plavi križići, kružnice i grančice. Na moja znatiželjna pitanja: „Što ti je to, baba, po rukama? Zašto si to crtala?” uslijedio bi odgovor: „A, moj sinko, šuti!” Tetovaže koje je nosila na ruci podsjećale su je na bol koju je doživjela u djetinjstvu kada je odlučila bocati (istetovirati) križiće.

Praksa tetoviranja ruku u prošlosti nije bila puki hir pojedinaca, kao što je to danas, nego kolektivna praksa katolika u Bosni. Tetoviranjem katolika u Bosni prvi se bavio dr. Leopold Glück, a oko ovoga pitanja osobito se zalagao poznati arheolog Ćiro Truhelka. Svoj kratki rad o tetoviranju katolika u Bosni i Hercegovini objavio je u Glasniku Zemaljskog muzeja, na njemačkom jeziku, tiskanom u Beču 1896. godine pod nazivom Die Tätowirung bei den Katholiken Bosniens und der Hercegovina.

Identitetski znak

Tetoviranje katolika u Bosni predstavlja nešto specifično i samo njima svojstveno. Oni pojavu ovoga fenomena smještaju u razdoblje osmanske vladavine. Iscrtane križeve na koži smatrali su identitetskim znakom po kojem su se oni, kao kršćani, razlikovali od drugih. Poznato je da su Osmanlije u pokorenim krajevima običavali oduzimati djecu od roditelja, u razdoblju od osme do trinaeste godine i odvoditi ih u Carigrad. Tamo su zatim preodgajana i islamizirana. Mušku djecu bi vojno obučavali i regrutirali u redove janjičara dok bi djevojčice često završavale u sultanovu haremu ili kao sluškinje u kućama osmanskih namjesnika diljem carstva.

Ivo Andrić na prvim stranicama romana Na Drini ćuprija slikovito opisuje praksu provođenja poreza koji je se nazivao „danak u krvi”. Prateći sudbinu velikoga vezira Mehemed paše Sokolovića, otetoga dječaka iz istočne Bosne, prikazuje nevolju i bol roditelja koji su ostajali bez djece. Oni su svim silama otetoj dječici nastojali usaditi sjećanje na kršćansko ime i rodni kraj. U tom kontekstu bi se mogao promatrati fenomen tetoviranja kod katolika u Bosni i Hercegovini.

Koliko im je bilo važno ostati u kršćanskoj vjeri, govori činjenica da su subote preko cijele godine postili od mesa i svega bijeloga (mlijeka i mliječnih proizvoda) kao zahvalu Bogu što nisu prešli na islam. Sjećanja žena koje do danas nose tetovaže na rukama uglavnom su vezana uz sjećanja na osmansko razdoblje.

Manje im je poznata činjenica da tetoviranje u Bosni ima duboke korijene u prošlosti, čak starije i od kršćanstva. Prije dolaska Slavena na Balkan tetoviranjem kože isticala su se ilirska plemena: Japodi, Tračani, Dačani i Agitarci. Tetovaža je označavala pripadnost određenom plemenu. Prihvaćanje ovoga običaja od strane slavenskih doseljenika bilo je moguće samo ondje gdje su bili čvršći dodiri i asimilacija. Ostaje zagonetno kada i zašto su katolici u Bosni prihvatili ovu praksu. Narodna sjećanja vezana su za osmansko razdoblje, a simboli koji se koriste, osim križa, upućuju na nekršćansku tradiciju. Običaj tetoviranja u Bosni može imati četiri karakteristike:

1. Tetoviranje kao inicijacijski obred zbog toga što tetoviranje počinje kod prijelaza iz djetinjstva u zrelu dob (od desete do petnaeste godine)
2. Tetoviranje kao magijsko ili religiozno značenje; znak križa je zaštita od svakoga zla
3. Tetoviranje kojemu je svrha ukrašavanje tijela
4. Tetoviranje kao zaštita od turskih silnika i neizbrisivi znak pripadnosti kršćanskoj vjeri.

Tetoviranje katolika bilo je rašireno u sarajevskom, visočkom, sutješkom, travničkom, jajačkom, bugojanskom, prozorskom i banjalučkom kraju te u nekim dijelovima Posavine i Hercegovine. Ćiro Truhelka navodi kako je najljepše oblike tetoviranja pronašao u dolini Lašve i to u mjestima oko Guče Gore. Tetoviranje koje se u našim krajevima zadržalo do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća bilo je dosta primitivno u odnosu na današnje tetoviranje. Obavljalo bi se uoči blagdana svetoga Josipa, devetnaestoga ožujka ili uoči svetoga Ivana Krstitelja, dvadeset četvrtoga lipnja. Ovi datumi imaju simboliku i u nekršćanskim kulturama (vrijeme proljetnoga ili ljetnoga sunčeva obrata), a u proljeće i ljeto rane brže zarastaju.

Način tetoviranja

Sam postupak tetoviranja kože izgledao bi ovako: najprije bi se u određenoj seoskoj kući skupile djevojke koje su se željele tetovirati. Tetoviranje su obavljale međusobno ili bi to obavljala starija iskusna žena koja je već stekla određenu vještinu tetoviranja. Tetoviranje je obavljano pomoću posebne crne smjese (murećef) koja se pripremala od čađi nastale paljenjem drveta smreke (luči) pod pekom. Čađ se miješala s blagoslovljenom vodom i pljuvačkom (u nekim mjestima medom) te bi tako stajala tjedan dana dok ne bi dobila određenu čvrstoću.

Na kožu bi se najprije smjesom nanosio željeni motiv križića i to više puta kako se ne bi osušio, a potom se običnom šivaćom iglom bockalo po crtežu. Smjesa bi tako ulazila pod kožu. Postupak se ponavljao onoliko puta koliko je bilo moguće fizički izdržati. Unatoč tome djevojke su se s radošću podvrgavale ovoj bolnoj operaciji. Ranu bi potom zamotale svilenim ili voštanim papirom. Drugi dan nakon tetoviranja ranu bi ispirale hladnom vodom i tetoviranje je gotovo. Kod katolika u Bosni ovaj se običaj naziva bocanje ili sicanje križića. Bio je prisutan i kod žena i kod muškaraca. Tetoviranje je obuhvaćalo najčešće ruke, prste i prsa, a ponegdje se znao pronaći i križić na čelu. Žene su tetovirale gornju stranu ruke i to na pregibu, ispod lakta, a često i nad laktom. Prsa su redovito bila tetovirana na grudnoj kosti. Ženske ruke su se odlikovale bogatim i gustim ornamentima dok su se muškarci zadovoljavali jednostavnim ornamentima na kažiprstu i nadlaktici.

Prestankom opasnosti od strane Turaka muškarci prestaju tetovirati križiće dok žene vjerojatno iz estetskih razloga nastavljaju ovu tradiciju. Kako je vrijeme prolazilo ornamenti su bivali sve oskudniji i tetoviralo se samo da bi se zadovoljila forma. Pedesetih godina prošloga stoljeća stoljetna praksa tetoviranja katolika u Bosni pada u zaborav. U novije vrijeme ponovno se javio interes mladih za ovaj fenomen, a neki su tradicijske motive tetovirali današnjim modernim metodama. Ćiro Truhelka u svom radu zabilježio je nekoliko tipova ornamenata: križ koji na četiri kraka ima ravne ili polukružne crtice što podsjeća na jelicu pa ga narod zove jeličin križ, zatim kolo (kružnica unutar koje je smješten križ), ogradica (polukružnica okrenuta od pregiba ruke prema prstima), narukvica, sunce, klas… U nekim krajevima pored ovih motiva tetoviralo se ime i prezime, a samo u Fojnici pronađen je slučaj tetoviranja Kristova monograma (IHS), vjerojatno pod utjecajem franjevaca. Iako tradicija tetoviranja u Bosni seže daleko u pretkršćansku povijest, katolici je uvijek definiraju kao izraz pripadnosti katoličkoj vjeri. Kada je i zašto nastalo to shvaćanje, do danas nije jasno. Ono što se može primijetiti kod starica koje su zadnje žive nositeljice ove tradicije, jest ponos na svoju vjeru i pripadnost. Većina njih, na upit radoznalih, s radošću podižu rukave i prisjećaju se nastanka svojih tetovaža i kao da sa svetim Pavlom govore: „A, ja Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista.” (Gal 6,14).

Izvor: Svjetlo riječi