Tko je platio dug spahiji Kasumu?
Dajući fratrima zajam od 1.700 groša za popravak crkve i samostana spaljenog 1682. godine, spahija Kasum iz Kasapovića kod današnjeg Novog Travnika, računao je na lijep dobitak, jer je novac pozajmio uz velike kamate. Kad je samostan izgorio, on se držao izreke: “Kad zgrada izgori, dug pobjegne kroz badžu (dimnjak).” Zato je tužio fojničke fratre koji su preuzeli brigu za katolike što su ih dotada služili ramski fratri i tražio svoj novac s ugovorenim kamatama. Biskup Stjepan Blašković u izvješću Papi 1734. godine piše da franjevci fojničkoga samostana služe one župe koje su prije pastorizirali ramski franjevci, tj. Ramu, Duvno, Rakitno, Buško Blato i druge župe.[1] Fojnički je samostan vodio sa spahijom parnicu i dotjerao sve do sultana u Carigradu, gdje je presuđeno da fojnički samostan nije Kasumu ništa dužan. Međutim, prije nego se saznalo za carigradsku odluku domaći muslimani su pronijeli glasine kako je ramski gvardijan dolazio u Fojnicu nagovarati svijet da bježi kao što je prije bježao iz Rame. Da bi izbjegli veće nevolje, fojnički su fratri, ne čekajući rješenje, dali Kasumu 30 oka bakrena posuđa, nekoliko oka sira i masla i nekoliko ovaca, što je ostalo zapisano u fojničkom arhivu.[2]
Iz ovoga se vidi da fojnički fratri nisu imali novaca, pa su davali bakreno posuđe i ostalo kao nadoknadu za novac. Međutim, i nakon carskog rješenja fojnički je samostan morao voditi novu parnicu 1690. godine, kad je došlo do nagodbe s Kasumom, ali ne zadugo. Kasum je opet ostao nezadovoljan, te je tražio još 700 groša. Tužio je fratre mletačkom generalu, koji je predložio fojničkim franjevcima da plate ramski dug, a da kao naknadu preuzmu župe ramskog samostana. To je potvrdilo i starješinstvo provincije. Tako su konačno fojnički fratri 1724. godine isplatili Kasumu i kamate u iznosu od 180.000 jaspri.[3] Fojnički samostan morao je uz to još plaćati porez (džulus) na ruševine crkve i samostana sve do 1836. godine, ali je to bilo i priznanje da je ono zemljište fratarsko. Oranice i livade prigrabili su begovi, te su ih fratri kasnije opet morali kupovati od njih. Kad je 1853. godine Omer‑paša dopustio gradnju crkava i samostana, otimači fratarske zemlje u Rami prestrašili su se da moraju vratiti prisvojeno pa se begovi Kopčići te godine nisu usudili kositi livadu Crnioc, ali, kako piše Vladić: “Turci videći, da ga nitko ne svojata, druge godine nastaviše kositi kao svoj”.[4]
Tako su fratri izgubili sve u Rami i na taj način je ostavio pradjedovska ognjišta. Ipak, ostali su najuporniji, jer se nisu mogli rastati od grobova predaka. Krili su se po šumama i zabitnim predjelima, trpjeli progone, ali su sačuvali vjeru. Ni u drugim dijelovima Bosne nije bilo bolje. Pobjegao je biskup, pobjegao je provincijal fra Mihovil Radnić, za kojega fra Nikola Lašvanin kaže: “Ovi, uz veliki oganj bečkoga rata, ostavi provinciju i učini se smetnja i rasutak provincije“.[5] U Bosni je tada ostalo samo 26 svećenika i tri laika. Ako se tomu doda stalno nastojanje turskih gospodara da se smanji broj katolika i žalosna upornost pravoslavnih patrijarha da bosanske katolike podvrgnu pod svoju vlast i iz njih iscijede zadnji novčić za svoj crkveni porez, onda možemo misliti kakva je situacija bila. Teško je očekivati da je Rama mogla odmah imati svećenika koji bi bio samo za nju određen. Uz tako mali broj svećenika Ramu i druge okolne krajeve služio je netko iz drugih samostana. Značajno je svjedočanstvo fra Stipana Margitića koje prenosi N. Lašvanin u Ljetopisu kad pod godinom 1689. bilježi:
“Poslaše ramski fratri po vojsku u Cetinu, koja, došav, porobi Ramu. I fratri uskočiše i manastir užegoše. Ljudi u to vrime malo uskoči. I kad užegoše crkvu, diže se iz onoga ognja golema svitlost i ode na nebesa. To vidiše mloga čeljad ali malo posli zlom smrtju pomrše i fratri, i harambaše koji je užegoše”.[6]
Fra Filip Lastrić spominje ramski samostan kao “dvanaesti” među porušenima i kaže:
“Njega su braća bila prisiljena ostaviti ne samo zbog preteških turskih nameta nego i zbog čestih razbojničkih napada. Stoga pobjegoše u Dalmaciju pod Sinj, sa čitavim pokućstvom kako običnim tako i crkvenim; njime se još i danas služe. Bilo je to godine 1695.”[7]
Kako je fojnički samostan bio najbliži Rami, nije čudo što je spahija Kasum iz Kasapovića tražio od fojničkih fratara da mu izmire ramski dug. Fojnički samostan je više brige polagao na ramski puk i njegove potrebe, nego na dug ramskog samostana. Već 1690. godine nalazimo u Rami fra Stipana Margitića kako dolazi u Ramu i oprema bolesnike od kuge koja je te godine harala Bosnom. Margitićeve bilješke prepisao je Lašvanin pa za godinu 1690. između ostaloga piše:
“I ove godine pomori kuga i govore ljudi da ništo hođaše noseći strile. I to Turci drže da je istina, ali nije drugo nego vrazi napastuju; i čine Turci nikakve čaratarije. Ali nije druge likarije nego svete mise i postovi. U Rami se svi krstjani pripraviše da prime svete sakramente po ruke moje. Misu bih im govorio na Gmići kod Petrove kuće, u potoku, gdi bi kužnici dohodili ter bi ih ispovidao, al’ se jurve sve bijaše pomišalo, kakonoti, uz kugu, neće jedno drugomu kazat da je kužno”.[8]
Unatoč svemu u provinciji još djeluju fratri iz Rame. Tako je 6. kolovoza 1702. godine za definitora izabran fra Pavao Ramljak[9], a 1743. izabran je za učitelja novaka fra Brno iz Rame.[10] U sutješkom nekrologiju nalaze se imena ovih fratara s oznakom da su “iz Rame”:
- kolovoza 1715. umro je u Mohaču fr. Thadeus a Rama,
- rujna 1715. umro je u Fojnici P. Hieronimus a Rama,
- rujna 1716. u Našicama je umro P. Blasius a Rama,
- rujna 1718. u Fojnici je umro P. Paulus a Rama,
- lipnja 1719. Ramae in Bosna P. Simon Ančić,
- kolovoza 1741. u Velikoj u Slavoniji umro je P. Stephanus a Rama,
- rujna 1750. umro je u istom mjestu fratar s istim imenom, ali ima oznaku R. P. i dodatak “aggr. de munere”.
U Tabuli iz 1786. godine među župama fojničkog samostanskog područja spominje se i “župa sv. Petra u Rami” (Paroch. S. Petri de Rama), a među samostanskom braćom u Fojnici spominje se p. o. Bernardin iz Rame kao propovjednik, teolog, bivši župnik, gvardijan, učitelj novaka i definitor, te Jeronim Milasović, propovjednik, teolog i župnik u Rami.[11]
Dana 2. svibnja 1792. godine u Fojnici je umro P. Bernardinus a Rama. O ovom fra Bernardinu iz Rame kod fra Bone Benića nalazimo podatke da je prilikom odjeljivanja prekosavskih od bosanskih franjevaca igrao čudnu ulogu. On je zajedno s ostalim članovima sutješkog i fojničkog samostana prosvjedovao protiv načina na koji se održava kapitul u Vukovaru 1753. godine, te se našao tamo u doba održavanja kapitula. Kako nije imao pravo sudjelovati na sastanku, otišao je drugamo. Kad su birani gvardijani, bio je pozvan na kapitul i postavljen je za fojničkog gvardijana, ali ga braća nisu htjela priznati jer je izabran mimo sudjelovanja bosanskih fratara na kapitulu. Kad su se skupljali potpisi protiv odluka ovog kapitula i fra Bernardin je potpisao, ali je to kasnije opozvao tvrdeći da je potpis dao pod pritiskom.[12]
Kad se fra Bono Benić 1766. godine odrekao ponuđene časti apostolskog vikara u Bosni, zadarski je biskupski arhivar Giovanni Carsana uz fra Marijana Bogdanovića predložio za ovu službu fra Bernardina Petrovića iz Rame i fra Pavla Drljića iz Duvna.[13]
Iz ovoga se vidi da je i nakon preseljenja na raznim službama i u raznim mjestima u provinciji ostalo nekoliko fratara koji su bili rodom iz Rame.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Usp. B. Pandžić, Izvještaji makarske biskupije u Vatikanskom arhivu, u: Nova et vetera, Sarajevo 1980., str. 171.-172.
[2] Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 84.-85.
[3] Usp. M. V. Batinić, Djelovanje franjevaca, III, str. 15, i M. V. Batinić, Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća 14. do 20., Zagreb 1913., str. 70.
[4] J. Vladić, Uspomene o Rami, str 72.
[5] Usp. N. Lašvanin, nav. dj., str. 216.
[6] Isto, str. 164.
[7] Filip Lastrić, Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo 1977., str. 119.
[8] Usp. N. Lašvanin, nav. dj., str. 165.
[9] Usp. D. Mandić, nav. dj., str. 210.
[10] Usp. N. Lašvanin, nav. dj. str. 184.
[11] Usp. Srećko M. Džaja, Samostani, župe i osoblje Franjevačke provincije Bosne Srebrene, 1786. godine, u: Dobri Pastir, Sarajevo 1970., str.190.-192.
[12] Usp. B. Benić, nav. dj., str. 75.
[13] Usp. Uvod od fra Ignacije Gavran u Ljetopisu kreševskog samostana od fra Marijana Bogdanovića, Sarajevo 1984., str. 20.
