• Tradicija koju Corona ne smije pobijediti
  • Tradicija koju Corona ne smije pobijediti
  • Tradicija koju Corona ne smije pobijediti
  • Tradicija koju Corona ne smije pobijediti
  • Tradicija koju Corona ne smije pobijediti
  • Tradicija koju Corona ne smije pobijediti
  • Tradicija koju Corona ne smije pobijediti

Tradicija koju Corona ne smije pobijediti

Cvjetnica  ili Nedjelje muke Gospodnje uvod je u Veliki tjedan. Događaj koji se spominje jest ulazak Isusa u Jeruzalem, ali i muka koja je nakon toga uslijedila. Opisano razdoblje prepuno je simbolike, a pojedini motivi iz davnih vremena tradicionalno su se zadržali do danas. Tako je Isus umjesto konja odabrao magarca, što bi isključilo bilo kakvu asocijaciju na rat ili sukob, dakle upravo suprotno, magarac je bio simbol miroljubljivosti. Dočekan je mašući palminim i maslinovim grančicama, a mnogi su rasprostirali haljine putem kojim je prolazio. Upravo je to motiv koji je i dan danas zastupljen kod katolika. Prije mise koja je posvećena kasnijim tragičnim događajima Isusovog života, obavlja se procesija s blagoslovljenim grančicama masline ili palme, ljudi u sjevernijim krajevima bi koristili zamjenu grančicama jelke ili tisovine. Te iste grančice nakon toga bi svoj put pronašle do domova ili polja vjernika. Grančice bi se redovno zadijevale uz križ, nosile u štale i pojate, vinograde i voćnjake, zapravo sva mjesta koja su obiteljima bila važna. Čuvanje grančice poput kakve svetinje predstavlja podsjetnik vjernosti Isusu do sljedeće Cvjetnice.
Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.
Međutim, jedan drugi običaj  se također održao sve do danas. Nije zahtjevan ili kompleksan poput nošenja mlade jelke u crkvu, nego upravo suprotno. Stariji bi poslali djecu da svojim mladim i nevinim ručicama uberu najljepše cvijeće u vrtovima ili po livadama imanja. Iako je raznog mladog proljetnog cvijeća, ljubičice su bile obavezne i najčešće brane. Cvijeće bi u kakvoj posudi prenoćilo u intimi doma, da bi se ujutro na Cvjetnicu svi ukućani umivali mirisnom vodom prepunom cvijeća. U čudno vrijeme koje nas je zateklo i događaje koji nas zadržavaju doma, ovo je zaista jedna tradicija koju Corona ne smije pobijediti. Prošetati vrtom i po livadama s najmilijima i ubrati cvijeće za sutrašnje umivanje nije nešto čime se krše bilo kakve odredbe. Samo ćemo jedan prekrasan običaj održati na životu, jednu malu sitnicu, koja kao i mnoge druge u svojoj ljepoti i jednostavnosti, ipak krije vrijednost koju često zaboravljamo.
Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar