Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Mali Vareš nije mogao to izdržati. Bio je to veliki pritisak na njegove ograničene mogućnosti u prehrani i smještaju, a najviše zbog činjenice da su Varešani već tada gladovali. Izgladnijeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih muslimanskih napada i mučenja, izbjegli Hrvati u Vareš odlučuju se na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19.lipnja 1993.godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i nejviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj “obećanoj“ zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma.

Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli uvjerili su se da su pogriješili i vratili se u Vareš. Od tada u vareškoj općini živi oko 37 tisuća Hrvata u srpskom i muslimanskom okruženju. Mali broj se vraća na svoja ognjišta, ali tamo nailazi na progone, pljačku i ubojstva pa nove izbjeglice pristižu s kaknjskog i sutjeskog područja. Stalno u strahu od nasilja postrojbi Armije BiH, krajem kolovoza 1993.godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1600 osoba, u Čapljini 235, u Trebižatu 247 itd…

…Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993.godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe 7. muslimanske brigade zauzimaju hrvatsko selo Kopljari, kojeg potpuno opljačkaju i potom spaljuju. Poginulo je više vojnika HVO-a, ali zapovjednik napadne postrojbe Armije BiH ne dopušta da se nbjihovi leševi izvuku i dostojno pokopaju. Jedan vod UNPROFOR-a je spriječen da uđe u Kopljare, izvjestili su vojni promatrači UN-a. Možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni Do prije Stupnog Dola.
…
Sada je otvoren put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu i u Stupnom Dolu se koncetriraju postrojbe Armije BiH. Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Valja napomenuti da su postrojbe Armije BiH krenule u opći i konačni napad na Vareš istog dana, 18.listopada 1993.godine, kada se 5 700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVOa. U Stupnom Dolu je bilo mnogo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.

I tada se dogodio ratni zločin u Stupnom Dolu, kojega su počinile postrojbe HVO-a, ali ne iz Vareša.
Hrvatska javnost je osudila zločin u Stupnom Dolu nad tamošnjim muslimanskim civilima. Taj zločin je počinjen 23. listopada 1993. godine…

Agresija postrojbi Armije BiH II tuzlanskog korpusa, III zeničkog i VI visočkog počela je, kako smo naveli 18.listopada 1993.godine, a nju Alija Izetbegović opravdava počinjenim zločinima u Stupnom Dolu, koji se dogodio pet dana kasnije. Po riječima Alije Izetbegovića napad Armije BiH na Vareš bio je “preventivna mjera da nam se ne bi ponovno dogodio Stupni Do, gdje je kao što znate, izvršen jedan podmukao napad na selo, izvršen genocid i mi nismo mogli dozvoliti da nam se to ponovi. Jer postojala je prijetnja da se to uradi sa selom Daštansko. Te prijetnje bile su vrlo realne. Nažalost ja tvrdim da će Armija tamo izvršiti svoj posao na jedan ispravan način, da će zaštititi svo stanovništvo bez razlike što treba da se uradi.“ To je bilo uvjerenje javnosti da je napad bio potreban, a koliko su Alijine riječi o zaštiti svih bile poštovane, govore slijedeći reci i činjenice:

U jutarnjim satima 30.listopada 1993.godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II tuzlanski korpus, III zenički korpus, i VI visočki korpus Armije BiH. Brigada HVO-a Bobovac u Varešu broji 1650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i muslimanske vojske. Postrojbe Armije BiH su daleko brojnije i sa većim naoružanjem i pred njihovim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.

Taj dan pala je Duboštica, opljačkana je i popaljena…popaljena su vareška sela Pogar, Tribija, Vijaka, Ivančevo. Svijet prati tragediju vareških Hrvata, kolone izbjeglica, zapaljene zgrade, pljačkanje hrvatskih kuća i imovine. Sve to ne silazi s televizijskih ekrana, ali nitko ne pomaže, nitko ne prosvjeduje, nitko ne poziva Aliju Izetbegovića da zaustavi divljaštvo i krvoproliće nad civilima…

Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene hrvatskim zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. U noći3.studenog 1993.kolona vareških Hrvata kreće na svoj “križni put“ s kojega se još nisu svi vratili. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočarenja. Srpski vojnici traže novac od hrvatskih izbjeglica i sve vrijedno što imaju. Prolaz kroz “srpski“ teritorij valja platiti.

U srpskim Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema Armiji BiH. Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1500 izbjeglih Varešana nakon četri sata stiže u Sokolac. Oko 6000 ih je na Alijinom Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su prevezeni u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gormiljaku smješteno je oko 7500 vareških Hrvata. S njima je i vareški župnik fra Mato Topić. U samom Varešu ostalo je tek oko 650 vareških Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima. U ratnom sukobu poginulo je oko 100 vojnika HVO-a, stradalo je više civila. Počinjeni su ratni zločini i nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti i nad zarobljenim vojnicima HVO-a, paljene su kuće i gospodarske zgrade. Padom Vareša došlo je do neviđene pljačke, koja se zorno vidjela na televizijskim ekranima. Sve hrvatske kuće i stanovi su danima pljačkani. Bilo je tragikomično vidjeti pripadnike UNPROFOR-a kako i sami sudjeluju u pljački. Pljačkaši su dolazili iz Breze, Visokog, Kaknja i čak Zenice.

U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.
(izvor: Ivica Mlinovčić, Zločin s pečatom, drugo i prošireno i popravljeno izdanje, vlastita naklada, Mostar 2001. Str 261.-263.)

Zanima me, je li se ikad bar jedan čovjek iz Hrvatske, osim mene, zapitao kako je bilo ovim ljudima iz Travnika i Kaknja? U lipnju 1993. napadnu ih mudžahedini i oni jedva izvuku glavu ispod mudžahedinskog noža i to tako da se predaju Srbima, koji ih preko srpskog sprovedu do Vareša. Onda krajem listopada padne i Vareš, i sva ta sila ljudi opet mora ponoviti postupak, predati se Srbima koji ih preko srpskog sprovode do Kiseljaka. A onda mudžosi iz svih snaga napadaju Kiseljak, i sad zamislite biti u koži nekog takvog koji se dva puta od mudžahedinskog noža spašavao bjegom prema Srbima kako proživljava i treći napad, koji ako mudžosima uspije opet će ih natjerati da spas traže u bijegu prema Srbima. I nakon svega toga najogavnija raca, mudžahedini optuže Hrvate da je upravo to dokaz njihove sprege sa Srbima “protiv bosne”.

/Izvor: Kamenjar.com/