Tragovima prošlosti Donje Rame (II. dio)

Kapela u Triješćanima  bila je na skrovitom mjestu, no, ipak se morala čuvati nju kao i „misišće“. Turska vlast je već oslabila i sve se priprema za dolazak Austro-ugarske monarhije. Kada se to konačno dogodilo, a župa je postajala sve veća, pojavila se potreba za izlazak iz skrovitosti i  izgradnja nove župne crkve.

Fratri su započeli sa traženjem dozvola za gradnju crkve  od Provincije, Ordinarijata i Zemaljske vlade. Prvi prijedlog za izgradnju je bio Ustirama, jer se nalazi u središtu župe Triješćani. Tu se pojavio problem oko vlasništva zemljišta pa je Ordinarijat tu lokaciju osporio. Stoga župnik fra Andrija Juričević 7. rujna 1885. Nadbiskupskom ordinarijatu predlaže gradnju na Ustirami ili Gračacu i zbog praktičnih razloga gradnje preporučuje izbor za Gračac. Tri godine od početka traženja dozvola nadbiskup Josip Stadler donosi odluku nakon vizitacije da mjesto gradnje bude Gračac. To je bila veoma važna odluka ne samo za gradnju buduće crkve nego za cijelu Donju Ramu.

Započelo se sa pripremama za gradnju. Župljani su odmah započeli sa vađenjem kamena za gradnju. Tadašnji župnik  je ishodio potrebne dozvole, a nadziratelj rdova fra Bono Milišić je 1888. Godine dokupio za 50 funti zemljište od Omera i Muje Sefera na kojem će se graditi crkva.

Mjesto gdje je nekada bila crkva

Godine 1892., 21. travnja,  Na Gračac dolazi novi župnik fra Andrija Tomić koji zapče sa župljanima graditi crkvu i župnu kuću. Imao je dosta problema sa šumarima i kotarskim vlastima za dobivanje drvene građe. Ipak je nevjerojatnom brzinom uspio sazidati crkvu i župnu kuću. Crkva i župna kuća su sazdidane već 16. listopada 1892. godine. Narod župe Triješćani je nakon 55 godina od osnutka župe prvi put mogao slaviti misu u crkvi.

Fra Andrija umire 1. Svibnja 1849. Godine u 49. Godini života. Uređenje crkve nastavlja fra Jeronim Vladić koji 1897. podiže zvonik, a 1898. nabavlja zvono. Krov i veliko tar dovšio je fra Jeronim Pavelić 1900. godine. Nadbiskup Josip Stadler crkvu je posvetio 21. travnja 1901. godine. Za zaštitnika je izabran sv. Antun Padovanski. Tada je u župi bilo nešto više 600 vjernika.

Gradnjom crkve na Gračacu ješeila su se dva pitanja: sjedište žue u novim društvenopolitičkim  okolnostima i molitveni prostor za župljane. Međutim, to je samo bilo izgradnje Hidroakumulacije na Neretvi i stvaranja Jablaničkog jezera.

Izgradnja HE Jablanica i potapanje rijeke Rame

O izgrdnji hidroakumulacije Jablaničko jezero govori knjiga koju  je izdala „Narodna fronta Bosne i Hercegovine“ i izvršni organ ove fronte „Oslobođenje“ godine 1950.  Glavni dio se odnosi na izgradnju brane na Neretvi i planovima za Ramu. Tekstove potpisuju inž. Danilo Protić, direktor „Hidrogradnje“ Jablanica, Mirko Vujačić, K. Stepanović, Vlajko Ilić, Mesud Jamaković, geodet „Hidroelektroprojekta“ Jablanica, Razija Salihamidžić, Saida Marinović, Sida Marjanović,

Izgradnja ovih brana slovila je kao ponos i dika Jugoslavije i svih njezinih naroda i narodnosti. Kada su Partija i Vlada odlučili gradnja je počela.

Tom odlukom rijeka Rama je nestala i ostala je samo u povijesnim kartama. Započelo se sa izgradnjom pristupnih putova, premještanjem pruge, iseljavanje stotina obitelji što je bilo najbolnije.

Strani novinari, pisci i avanturisti su pozivani da vide kako se radi, da se pokaže kako Jugoslavija napreduje. Tada se već nagovještavalo: „Hercegovina koja je do sada smatrana kao pasivna oblast, a odakle su naši ljudi, idući za kruhom, selili u druge krajeve, prelazili čak i okeane da bi zaradili onaj minimum koji je bio potreban za život, imala je i dosada sve uslove da postane naša napredna oblast, ponos svih naših naroda, a poslije izgradnje ovih objekata Hercegovina će i biti takva.“

Zbog informbirovskih  sukoba izostaje podrška u strojevima koji su trebali stići za radove u Jablanici. Zato je narod „pregao“!  Ovu riječ  “pregalački” prevest ćemo kao izvršavanje radne obaveze „radnom narodu“. Taj radni narod su činili pomno birani domaći ljudi koji su bili prisiljeni ići na tu „pregalačku obavezu“.