U Bugojnu sam proizvodila municiju, u Bosnu uvozila donji veš, a danas pečem ćevape za Ćiru i Tarika

Zagrebački ljubitelji travničkih ćevapa, bosanskog lonca, bureka, pita zeljanica, krumpiruša i drugih delicija bosanske kuhinje ne propuštaju s vremena na vrijeme posjetiti Kraljice.

Iz tog malenog lokala u Koturaškoj ulici svakog se dana širi miris dobre hrane koji vas mami da uđete i založite nešto. Jedno je sigurno, Dubravka Dragun koju svi zovemo Kraljica svoje goste tretira kao kraljeve i još nije zabilježeno da je netko od tamo otišao nezadovoljan ili gladan, navodi 100%.jutarnji.hr.

Svoje je kraljevstvo bosanske kuhinje Kraljica otvorila prije desetak godina i otada je postalo nezaobilazno mjesto na zagrebačkoj gastronomskoj karti. Kraljice su donedavno bile dvije, no sada je ostala samo jedna jer je Dubravkina kći, kao i mnogi mladi, svoju sreću odlučila potražiti u Europi.

Ova nevjerojatna Bosanka nije samo vješta kuharica i kraljica ćevapa, već uspješna poslovna žena koja je sve što ima u životu postigla sama, svojim rukama, mukotrpnim radom, upornošću i tvrdoglavošću. Razgovor s njom u lokalu dok uživate u hrani prava je riznica mudrosti pa smo odlučili ispričati njezinu priču koja je dijelom komedija, dijelom tragedija, a započinje kao prava bajka.

Iz srca Bosne

U samom srcu Bosne na blagdan Sveta tri kralja rodila se Kraljica. Bilo je to prije 53 godine u Bugojnu, gradu na rijeci Vrbas čijom je ljepotom bio opčinjen i bivši predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito koji je ovdje imao dvije vile i svoja lovišta.

Kada se rodila, priča nam Kraljica, slavio je čitav ‘komšiluk’. U Bugojnu su do rata pripadnici sve tri vjere živjeli u velikom miru, ljubavi i prijateljstvu. Svatko je išao u svoju crkvu ili džamiju, a vjerske se praznike slavilo skupa.

„Slavilo se četiri dana. Na Sveta tri kralja je i pravoslavni Badnjak pa su komšije danima dolazile ka nama. Jelo se meso i pila rakija“, pripovijeda nam Kraljica prisjećajući se svog rodnog grada u kojem je, kaže nam, svatko bio dobrodošao.

„Bugojno mog djetinjstva bio je predivan grad u kojem su cvali ekonomija, industrija, kultura i sport. Svatko je svakome pomagao i svi su bili dobrodošli. Kod nas je održan i šahovski turnir na kojem su nastupili svi šampioni svijeta od Fischera do Kasparaova“, prisjeća se Kraljica svog idiličnog djetinjstva u samom srcu Bosne.

„Igrala sam lastiš i vrtjela hula-hop. Kada je bila zima, grudali smo se do besvijesti. Ljeti se nismo micali s Vrbasa u kojem smo svi naučili plivati. Imala sam i Rogov bicikl, svuda sam išla s njim. Svi smo se bavili sportom, a ja sam trenirala gimnastiku i pjevala u zboru“, prepričava nam ona uspomene sa sjetnim osmijehom na licu.

Na svemu onom što danas zna, najzahvalnija je ocu Josipu i majci Slavki koji su prehranjivali nju, dvije sestre i brata zahvaljujući radu u tvornici Slavko Rodić Bugojno zbog koje se Bugojno pretvorio u jedan od najbogatijih gradova u BiH.

Vojno, kako smo ga zvali je bio gigant. Zapošljavao je oko 10.000 ljudi. Samo moja obitelj u Vonjom ima više od sto godina radnog staža. Otac je tamo radio 45 godina, majka 40, brat 12, a ja sedam godina“, prisjeća se Kraljica koja je u tvornici uz oca radila na proizvodnji municije.

„Normalno je bilo da djeca dugogodišnjih radnika i sama dobiju posao tamo. Počela sam raditi s 19 i otada nisam stala“, živahno će ona.

Strast za kuhanjem

Otac i majka danas su pokojni, no ona još uvijek pamti sve ono što su je naučili, a njihovu mudrost katkad dijeli sa svojim gostima.

„Tata nam je uvijek govorio ‘djeco, samo budite dobri ljudi, sve drugo je manje važno. I nikada se ne odričite sebe da bi se svidjeli drugima’. Toga se i držim. Majka je bila stroga, ali pravedna. Morala je tako s tri kćeri i sinom pa sam vrlo brzo naučila što je to disciplina“, kaže nam Kraljica koja je od majke Slavke naslijedila i strast za kuhanjem.

„Kada bi ona pripremala hranu, čitav kvart bi zamirisao. Još uvijek pamtim taj miris… Ispekla bi buhtle i stavila ih na prozor, a mi djeca bismo ih samo uzeli i podijelili. Sve što znam o kuhanju, naučila sam od nje, a i većina mojih recepata su iz njene riznice“, otkriva nam Kraljica.

Kao tinejdžerica, u 70-ima je baš kao i mnogi nosila trapez hlače i odlazila u disko Iskra, nazvan po istoimenom nogometnom klubu, nekadašnjem jugoslavenskom prvoligašu.

“Hlače nisam šila, mama mi ih je kupovala. Uvijek je znala naći najbolje za mene. Zabavljali smo se kao tinejdžeri, ali smo imali poštovanja prema starijima. Nikada nismo išli u one kafiće gdje znamo da sjede naši profesori. Srednjoškolske dane provodili smo uz gitaru kraj rijeke. Najpopularnije je, naravno bilo Bijelo dugme, ali slušali smo i Abbu, Pink Floyd, Ciglu u zidu. Sve smo imali i mnogi su nam zavidjeli zbog toga“, priča Kraljica o idili koja je u njenom rodnom gradu potrajala sve do rata.

O kobnim zbivanjima koja su nakon raspada Jugoslavije devastirala Bosnu, Kraljica nam nije htjela govoriti.

„Pamtim samo dobro, na zlo se ne obazirem. Koračam kroz život kao kralj, a oni koji me zavole također su kraljevi. Ne gledam one koji odlaze ili dolaze u moj život, gledam samo one koji hrabro ostaju uz mene“, kaže nam Kraljica koja je rodno Bugojno napustila krajem 1991. kada je s mužem i kćeri otišla u Njemačku, najprije u Frankfurt na Majni, a potom u Bad Vilbel gdje je ostala deset godina.

U Njemačkoj je radila sve i svašta, no najdulje se zadržala u akupunkturi koju je s lakoćom svladala.

„Radila sam kod liječinka koji su imali praksu i školu akupunkture u Schillerstrasse. Muž i žena koji su vodili školu prepoznali su moj interes i marljivost, ali i talent pa sam ostala raditi kod njih. Kod njih sam i živjela. Oni su nam bili kao obitelj“, kaže nam Kraljica kojoj je trebalo samo godinu dana da svlada i tečno nauči njemački.

„Kada sam ga učila, mislila sam da ću se udaviti od izgovora, ali morala sam. Najgore mi je bilo kada bih razumjela što me netko pita, a nisam mu znala odgovoriti“, kaže, te dodaje da su je Nijemci oduševili.

„Tamo uopće nitko nije gledao tko smo i otkuda smo, a bili smo prvi stranci koji su se doselili u tu četvrt. Nitko nas nikada nije krivo pogledao. Nijemci uopće nisu kruti, niti zatvoreni, to je predrasuda. Puno krući znaju biti naši ljudi ovdje nego Nijemci. Ovdje da crkneš, nitko se bi ni okrenuo. Pomagali su nam koliko su mogli i jako sam im zahvalna. Ni njima nije baš bilo jasno što se događa s bivšom Jugoslavijom“, iskrena je naša sugovornica.

Kraljevsko donje rublje

Nakon smrti svoje šefice, Kraljica je odlučila da je vrijeme za povratak. Obitelj je iz Njemačke otišla u Livno gdje je živjela obitelj njena bivšeg supruga. Po povratku kući, snalažljiva Kraljica osmislila je novu poslovnu ideju koja će ju pretvoriti u jednog od najvećih poslijeratnih uvoznika donjeg rublja u BiH.

„Otvorila sam butik intimnog donjeg rublja Palmers. I sama sam obožavala to donje rublje, a otkrila mi ga je bivša šefica u Njemačkoj koja je bila prava aristokratkinja, porijeklom Astrijanka. Palmersovo donje rublje je bilo kraljevsko. Moj tim, Nino, Borka, Milena i ja podigli smo Palmers u Bosni na najvišu razinu. Svi su ga nosili. U Poslovno-trgovačkom centru Forum, održavali smo revije. Dolazile su nam čak i manekenke iz Splita. Posao je cvao. Kupila sam si stan i auto, uživala sam. Čovjek kada je zadovoljan, svuda mu je dobro pa i ovdje“, smije se Kraljica koja se ubrzo nakon poslovnog uspjela morala suočiti s novim izazovom.

Njen suprug, naime, postao je ljubomoran zbog njena uspjeha što joj je, kako je vrijeme prolazilo, bilo sve teže podnositi pa se odlučila na radikalan korak.

„Nije se mogao nositi s time da rastem, zarađujem, dok je on novac rasipao kockajući. Kada čovjek više nema što ponuditi ženi osim ljubomore, onda je vrijeme da žena od takvog čovjeka ode što sam i učinila“; pripovijeda Kraljica koja je nakon tri godine poslovnog uspjeha, zatražila razvod, rasprodala imovinu, podijelila ju na pola i zauvijek otišla iz Livna.

Iduća joj je postaja bio Zagreb, no prije toga, priuštila si je raskošno putovanje kako bi se oporavila od stresa koji joj je donio razvod.

„Otišla sam u Dubai. Ajme, kako mi je bilo dobro. Bujur Al-Arab, Jemeira Palm Beach, Ski Dubai, palača Emirates, pustinjski safari… Baš sam uživala i mislim da ću uskoro opet”, prisjetila se svog kraljevskog putovanja.

Od nule do brenda

Kada je tek došla u Zagreb, nije joj bilo nimalo lako. Radila je teške i slabo plaćene poslove.

„Za nas koji smo obišli svijet, Zagreb je idealna sredina. Živjela sam u Tkalči i radila u jednom restoranu u istoj ulici, sve od čišćenja do slastica. Nikada mi ništa nije bilo mrsko raditi. No, brzo sam otišla od tamo jer moji šefovi nisu shvaćali da nije dovoljno samo napraviti pitu, već je moraju znati i prodati. Ugostitelj mora biti i trgovac, drugačije ne ide. Zaboravili su i da kvaliteta mora biti imperativ. Proizvod mora biti prve klase i od dobrih namirnica, inače ti je sve uzalud“, naglašava Kraljica koja je nakon tog lošeg iskustva odlučila otvoriti svoj restoran.

„Kraljice sam otvorila jer na Martinovki nigdje nisam mogla pojesti dobre ćevape. Bila je recesija i svi su mi se smijali jer su mislili da neću uspjeti. Kraljice sam u deset godina uspjela od nule pretvoriti u brend“, ponosno će Kraljica kojoj ostvariti uspjeh u kaotičnim danima recesije nije bilo lako.

Njen lokal smetao je susjedima pa su joj neprestano slali inspekcije, no nije se predala. Borba ju je koštala i zdravlja. Od stresa joj je nastradalo oko pa je morala na čak osam operacija. Ipak, upornost i vrhunska kvaliteta njenih delicija na kraju se isplatila.

Presudan je, smatra, bio njen rad iz ljubavi prama poslu, a ne prema novcu.

„Imam svoje ruke, svog mesara koji me ne vara, pekara koji mi peciva isporučuje na vrijeme i gospođu sa svježim povrćem. Imam i svoje dobre i vjerne goste koji mi stalno dolaze, sve drugo je manje važno“, kaže nam ona.

A popis gostiju koji ne propuštaju obrok kod Kraljice je zbilja impresivan. Fakultetski profesori, direktori, odvjetnici, susjedi, uvijek gladni bauštelci i novinari… Svoje omiljene goste Kraljica je fotografirala, a njihove su fotografije izvješene po zidovima restorana.

Raskoš u Bugojnu

Ima ih znanih i neznanih. Prepoznajemo Tarika Filipovića i njegovu Lejlu, Petra Perežu, Nikšu Bratoša, Đelu Hadžiselimovića, dr. Hodžića, Petra Grašu i pokojnog Olivera Dragojevića.

„Pokojni Oliver je obožavao moj bosanski lonac koji kuham četvrtkom. Stari morski vuk u srcu Zagreba rado je guštao u bosanskom loncu“, smije se Kraljica.

Od svih fotografija gostiju izloženih na zidovima lokala, primjećujemo da je jedini koji je uramljen u zlatnom okviru Ćiro Blažević. Kraljica za to ima objašnjenje.

„Ćiro je iz Travnika, srca Bosne, a ja pečem travničke ćevape jer su najbolji. Neki vole banjalučke pločice, ali one se rade od miješanog mesa i tanke su. Jedino se travnički i sarajevski rade od čiste junetine, ali u sarajevske ide i loj pa se ne mogu jesti hladni. Travnički se ćevap svaki radi pojedinačno i u svaki je utkana ljubav. Na roštilju se oni izljube“, otkriva nam alkemiju savršenog okusa travničkih ćevapa.

Recept za svoje ćevape nije nam otkrila, no mi ju, poštujući gastronomski bon ton i nismo previše nagovarali. Umjesto toga, rado dijeli svoje male kulinarske tajne.

„Higijena je najbitnija stvar u restoranu. Bez toga nema ničega. Roštilj ribam nakon svakog pečenja. Volim kuhati na otvorenom, da gosti vide kako ima se hrana priprema. Goste primam kao da ih primam u svoj dnevni boravak što oni cijene“, rekla nam je Kraljica koja svaki svoj slobodni trenutak iskoristi da ode u svoje rodno Bugojno gdje ima raskošni penthouse pa uzima mobitel i pokazuje nam slike.

„Iz njega vidim čitavo Bugojno. Krevet mi je okrenut tako da gleda na Goricu. Kada se probudim, iz kreveta kad se probudim gledam Titovu vilu”, kaže nam ponosno ona.