U rodnom kraju je ipak najljepše

Mnogi naši krajevi u Bosni i Hercegovini su u više navrata doživjeli svoje egzoduse. Jedan od takvih egzodusa dogodio se šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su muškarci odlazili na „privremeni rad“ u Njemačku i Austriju. Kako je tada započeo odlazak iz Jugoslavije trbuhom za kruhom tako nije stao ni u naše vrijeme. Onda su odlazili naši očevi, rijetko obitelji, a u naše vrijeme dvadeset i prvog stoljeća odlaze uglavnom obitelji.

Oni koji odoše šezdesetih i sedamdesetih godina svoju zasluženu mirovinu i ne dočekaše, neki su je pak uživali kratko, a rijetki su godinama uživali u njoj.

U novije vrijeme kada su odlazile cijele obitelji i dočekaše mirovinu vratiše se u svoje rodno mjesti, ali ima i onih koji su ostali tamo u dalekom svijetu.

Srce vuče rodnom kraju

Bugojno je mjesto koje je nekada slovilo kao jedno od najrazvijenijih u bivšoj državi unutar Bosne i Hercegovine, ali i šire. Dogodio se rat. Sve se promjenilo.

Neki Bugojanci već su ranije otišli u Njemačku, Austriju i Švicarsku, a neki su izlaz u ratu i nakon njega potražili u drugim krajevima BiH, Hrvatske i zapadnom svijetu.

Kada se uglavnom odlazi ponovno u taj Zapadni dio Europ ima onih koji se vraćaju u Bugojno, pa makar i u mirovinu. Naša ekipa zaputila se baš u Bugojno kako bismo razgovarali s Hrvatima koji su se vratili i prije zarađne mirovine.

Prvi razgovor napravili smo u mjestu Vrpeć, nedaleko od Bugojna

Marko i Jela Klarić veći dio svog života proveli su radeći u Švicarskoj. Otišli su u ono vrijeme životnog proljeća, u vrijeme kada je čovjek životno najsnažniji. Za njih je to bilo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Najprije je otišao Marko, a zatim i Jela. Nova obitelj u novoj životnoj sredini. Radilo se i u redovno i u dodatno radno vrijeme samo da bi se osigurala neka egzistencija i sugurna budućnost za obitelj.

Tako su prolazile godine i godine. Kući u Vrpeć dolazilo se svakog blagdana, godišnjeg odmora i svako moguće slobodno vrijeme. Srce je uvijek vuklo tamo u dolinu Vrbasa.

Došlo je vrijeme kada se čovjek zasiti tog tuđeg svijeta. Pala je važna odluka.

„Uvijek me vuklo nazad. Ovo mi je očevina i djedovina. Jednostavno sam uvijek imao želju da se vratim i svoj život nastavim ovdje u Vrpeći. Još nisam mirovinu zaradio, ali sam se sa suprugom vratio. Napravio sam kuću. Djeca su još u Švicarskoj, ali vole doći ovdje. Tu sam se našao u svom i na svom. Ovdje mi je naljepše. Ne bih se više mogao obiknuti da živim u nekom drugom podneblju”, kazao je Marko o svom povratku u Bugojno.

Zarađeni novac Klarići su uložili u novu obiteljsku kuću kako bi njihova djeca i unučad imala gdje doći.

„U Švicarskoj imam dva sina i kćer. Na početku smo razgovarali o tome. Stariji sin i kćer su se složili s našom odlukom, dok je mlađi sin priupitao je li to možda dobra investicija u povratak. Ja sam razgovarao s njima, ali sam već bio odlučio da ću se vratiti. Svi vole doći, unučad posebno, ova unuka od pet godina uvijek zove i kaže da će doći u Bugojno. Čak je učiteljici rekla da mora ići na godišnji u Bugojno”, radosno je Marko opisivao svoju odluku o povratku i radosnom dolasku djece i unučadi u svoju Bosnu.

 

Markova supruga Jela je podržala njegovu odluku. To je pokazala ne samo deklarativno, nego konkretno. Kao znak podrške dok smo razgovarali stala je iza svog supruga.

„Marko je to odavno želio. Bile su dvije solucije. Ili ostani i radi dokle možeš ili se vratiti i i uživati u svojoj ovoj ljepoti, ugodno starost provesti. Ne mogu reći nisam nikada požalila što smo se vratili. Ipak smo u Švicarskoj proveli 30 godina, a nedostaju djeca i unučad. Odemo mi tamo, dođu oni ovdje i sve to ide. Ovdje je najljepše. U Švicarskoj je lijepo, ali se puno radi i odmah je sve drugačije. Ljepše je ovdje nego i u Makarskoj jer tamo imamo stan. Tu si na svom i opušten si. Nema nikakvih dvoumljenja što ćeš i kako govoriti i što raditi”, kazala je Jela o povratku i sadašnjem životu u Bugojnu.

U Kandiji je najljepše

U mjestu Kandija kod Bugojna posjetili smo Vladu Markića Đuku koji se sa svojom suprugom vratio 2013. godine.

Vladina životna priča može poslužiti kao dobra osnova nekog pustolovnog romana. Tko će znati, možda to Vlado jednom i uradi. Nemiran je on duh.

Druželjubivi Vlado i Rosa svoje goste dočekuju u konobi, dograđenom objektu pored velike obnovljene kuće koja je u ratu bila uništena. Vlado je konobu nazvao upravo prema svojoj supruzi Rosi te na taj način odajući joj ljubav i poštovanje.  A konoba je pravi raritet, muzej u malome. U njoj su smješteni različiti alati i rukotvorine i to od Švicarske do Bosne. Inače, Vladi i Rosi Bog je dao dvije kćeri i sina koji su ostali u Švicarskoj, ali su rado i često u Kandiji. Već će za Uskrs neki od njih sa svojim obiteljima biti kod roditelja. Hoće li i njih želja povući da se vrate u Kandiju kao njihovi roditelji teško je pretpostaviti. Ako i ne vrat, sigurno će ovo osjećati kao svoj dom, kao svoj izvor.

O svojoj odluci na povratak Vlado je kazao: „U Švicarskoj sam radio 30 godina. Uvijek sam ženi govorio da ću se vratiti kada pređem pedesetu godinu života ili najkasnije šezdesetu. Boga sam molio da mi dadne zdravlje da barem deset godina živim u ovoj svojoj kući. Eto Bog me nagradio. Radio sam tamo dva posla. Imao sam 54. godine i morali smo promijeniti stan zbog renoviranja zgrade. Odlučio sam se vratiti. Supruga je imala lijep posao i mislila je da nećemo moći živjeti ovdje. Ja sam odlučio, a Rosa nije bila baš za. Nakon 15 dana mi reče da neću ići sam ide i ona. Odlučili smo čvrsto i evo nas ovdje. Lijepo nam je i nismo se pokajali.“

Kod njih dvoje se vidi da su zadovoljni i puna srca. Uvijek su ljudi dobro došli, a oni se prema svima odnose domaćinski kako to i jest kod naših ljudi.

Na pitanje o novim povratnicima u Kandiju Vlado reče kako njegov brat Ante također dograđuje svoju kuću i da bi mogao tu stići već za oko mjesec dana. Napunit će 60 godina, ali neće raditi do prave mirovine. Želi još više vremena provoditi u Kandiji.

Kako Vlado navodi ima ih još koji su se vratili, a puno ih je koji to planiraju. Mnogi su obnovili svoje kuće, nisu htjeli puno nigdje drugo ulagati nego u Kandiju. Valja podsjetiti da je Kandija u ratu bila potpuno razrušena, crkva devastirana, a sada skoro sve izgleda kao novo naselje, no, ljudi je sve manje.

„Kandija se polako obnavlja s jedne strane, ali s druge mladi odlaze. Nažalost, oni sada idu našim stopama što smo mi nekada išli. U zadnje vrijeme je otišlo nekih dvadesetak mladih. Neki su otišli, sami, neki s obiteljima odnosno sa ženama i djecom. Kažu da će ostvariti nešto. Odoše i oni stariji koji žele ostvariti neku mirovinu, a djeca će im naučiti njemački ili neki drugi jezik. Jedni odu, a mi stariji se vraćamo. Nije nam žao”, kazao je Vlado.

Kako provode vrijeme u Kandiji Vlado ističe da vole šetati prirodom, brati gljive i šumske plodove. Naučili su puno toga o gljivama. Rosa ima i plastenik i vrt te tu često radi. „Volimo brati vrganje, lisičarke, trube i ima jedno desetak vrsta koje poznajemo. Neke sušimo, a neke konzumiramo odmah. Dobro je što idemo u šumu. Osjetimo tu ljepotu, svježinu i čistoću zraka”, pohvalio se Vlado znanjem o gljivama i uživanjem u prirodi.

Na pitanje bi li preporučio mladima da traže izlaz na Zapadu Vlado je mišljnja kako je na to teško odgovoriti. Ako netko ima posao dobro bi bilo da ostan, a onaj tko ima slab posao i dvoje, troje djece teško će s jednom plaćom živjeti. Djeca danas trebaju puno toga. Život zahtjeva puno više od jedne plaće pogotovu u BiH.

S Vladom i Rosom se može razgovarati danima i uvijek ćete dobiti nove informacije. Još kad se nađete u njihovom ambijentu konobe „Kod Rose“ i domaćinski ambijent najradije ne biste išli nigdje. A njih dvoje će vas zadržavati dokle god mogu i učiniti sve da se ugodno osjećate.

Meni nema nigdje ljepše nego ovdje

Htjeli smo zabilježiti još jedno iskustvo povratka u svoj kraj. Posjetili smo obitelj Mate i Kate Živko također u Kandiji.

Već su bili večernji sati. Mato i njegova supruga Kata uživali su u neobičnom predvečerju. Kiša je prestala pa se pojavila neobična svježina koja je mirisala na snijeg negdje u planinama. Sunce je pozdravljalo ovaj dio našeg planeta svojim zrakama koje su uspjele proviriti tamo iza oblaka prema kupreškom Stožeru.

Mato je skroman u svojim riječima, ali u njima izreče sve što treba. „I da nisam išao u prijevremenu mirovinu mislili smo se već ranije vratiti. Meni nema nigdje ljepše nego ovdje. Tamo samo radi i spavaj. Mi nemamo djece, dogovorili smo se i idemo. Ovdje je život bolji. Tamo se više radi, više se zarađuje. Meni je ovdje život ispunjen. Tamo sam imao sve ograničeno, a ovdje nemam ništa. Ovdje je ljepši život u svakom smislu. Nikome ne bih rekao da ne ide ako želi. Neka svatko ide i proba. Nazad 15 godina u Švicarskoj je sve teže. Doći će vrijeme kada će se vraćati. Ja i žena smo radili, čuvali novac i sada možemo živjeti. Ovdje svoju prijevremenu mirovinu ne mogu potrošit, a tamo mi ne bi mogla biti.“

Mato je u Švicarsku otišao nakon pada Bugojna 1993. i uvijek je u njemu tinjala želja da dočeka taj dan kada će  konačno poći u svoju Kandiju. Bio je strastveni nogomtaš te j prije rata je igrao za Slogu iz Uskoplja, a ljubav prema nogometu je iskazivao i odlaskom u Švicarsku kada je u Zugu bio aktivni član i igrač NK Bugojno.

Od nekih aktivnosti u slobodno vrijeme ističe da se učlanio u planinarsko društvo „Stožer“ iz razloga samo da pomogne kada se nešto radi. Ponekada ide brati gljive s prijateljem Vladom koji ga je inače podučio o gljivama.

Kada danas mladi odlaze u inozemstvo Mato napominje da ne bi nikome rekao ni da ide ni da ne ide.

„Svakome bih preporučio da se vrati tamo gdje je rođen, jer je tu njegov dom. Svakome pričam kako je meni ovdje lijepo. Neki kažu da se ne bi vratili zbog osiguranja, zbog djece, a ja kažem da će umrijeti i u Švicarskoj i ovdje. Meni je ovdje sve dobro. Svi su mi ljudi isti, a najviše se družim s ljudima s kojima sam se družio u svome djetinjstvu i mladosti”, pojasnio je Mato.

Na kraju našeg razgovora zanimljiva je činjnica koju je Mato spomenuo kako se iz Švicarske gdje je on bio najviše vraćaju Hrvati bilo u BiH, bilo u Hrvatsku u odnosu na Srbijance, Albance i druge narode s prostora bivše Jugoslavije i Balkana. Kao primjer smirenog života Mato je istaknuo kako ima šećer i da mu je u Švicarskoj bio i 20, a ovdje ga i ne mjeri.

„Meni je najvažnije da sam zadovljan. Ovdje da popijem čašu vode meni je dosta, a tamo da popijem i gajbu piva nije to to. Dok su mi bili roditelji živi dolazio sam najamanje tri – četiri puta. Uvijek sam volio ovdje. Da mi sada ponude u Bugojno, ja ne bih. Ja jednostavno volim samo ovdje”, zaključio je naš razgovor Mato.

Iz ova tri skromna primjera može se zaključiti kako je vrijedna i istinita ona  poslovica: „Svugdje pođi, a svome domu dođi“. A gdje je Dom. Dom je tamo gdje je srce, a ono uvijek vuče rodnom kraju.