Ubijanje glađu

Godine  2019. godine, zajedno s novinarom Vitaliem Guțuom iz Kišinjeva, povjesničarka  Mariana S. Taranu, autorica prve i ozbiljne knjige o istrebljenju glađu u Besarabiji, objavljenoj pod nazivom Nepriznati genocid, snimila je iznimno argumentiran i emotivan dokumentarni film „Ubijanje glađu“. Film je premijerno prikazan 4. listopada 2019. godine u Kišinjevu, a noćas, 4. na 5. ožujka 2022. iza ponoći (u porno terminu!, op. a.) objavljen je na Trećem programu Hrvatske televizije.

Piše: Nera Karolina Barbarić, Radio Gornji grad

Dokumentarni film „Ubijanje glađu”  prvo je cjelovito vizualno svjedočanstvo o genocidu, odnosno o organiziranoj gladi u Besarabiji (nedavno su Bugari napravili dokumentarac na istu temu, ali iz svoga kuta gledanja). U velikom nedostatku podataka, ali i sjećanja, ovaj dokumentarac u aktualnom trenutku zvoni kao signal na opreznije promatranje onoga što Putin radi i što Putin želi od zemalja u ruskom okruženju koje je sovjetski teror obilježio. Nakon špekuliranja o mogućem ruskom napadu na Moldaviju, dobro je prisjetiti se sovjetskoga vremena (čiji je sljednik Rusija) i optužbi koje je SSSR u eter puštao o nacionalizmu i neprijateljskim elementima u Moldaviji, kao, uostalom, i u Ukrajini.

Evo što su tri važna moldavska imena, pripadnici triju generacija, stavili posljednih godina  javnosti na uvid, kroz knjige i film o dugo prešućivanom genocidu.  „Kroz dokumentarac smo javnosti predstavili uzroke, svrhu, ali i metode kojima su Besarabi izgladnjivani i načine preživljavanja, uključujući neposredne posljedice ove tragedije“, izjavila je na premijeri filma Mariana Taranu. Film demonstrira metode kojima se brisalo sjećanje o nacionalnoj pripadnosti, baštini i kulturi Besarabije. Uz ovaj kapitalni projekt, Mariana S. Taranu, koja pripada generaciji sedamdesetih (rođena 1974.), osmislila je nedavno i Virtualni muzej gladi u Besarabiji, zajedno s profesorom iz Sibiua, Nicolae-Bogdanom Tămașom.  Pregledavajući dokumente u arhivu u Kišinjevu, specijaliziranu literaturu, razgovarajući s preživjelima sovjetskog okupacijskog režima, ali i radeći na tekstovima za rubriku “Zločini komunizma” u listu “Timpul” u Kišinjevu, Mariana se svaki dan uvjeravala na koji je način sovjetski okupator ubio tisuće Besarabijaca. To ju je potom inspiriralo za Virtualni muzej (www.muzeulfoametei.ro), prvi virtualni muzej posvećen žrtvama gladi u svijetu. I, naravno, za film i knjigu „Nepriznati genocid“.

Ali, što se danas uopće zna o uvjetovanoj gladi u Republici Moldaviji u razdoblju 1946/1967.? U udžbenicima, ta je tragedija sažeta u nekoliko redaka. Na državnoj razini, komunistička vlast nikada nije prepoznavala glad kao društveni fenomen. Od prvih dana druge sovjetske okupacije stalno se promicalo osiromašenje stanovništva, kao i masovna rusifikacija. Promicala se navodna borba protiv nepismenosti, ali de facto je to bila široka, sustavna i skupa politika rusifikacije domaćeg stanovništva. Velika glad u Besarabiji bila je posljednja glad koju je SSSR organizirao na osvojenim područjima, a bome je sovjetska država imala iskustva u tom pogledu (1922., 1932/1933., o čemu sam pisala na https://radiogornjigrad.wordpress.com/2022/02/27/kako-nas-je-putin-ratom-vratio-na-pricu-o-genocidu-nad-ukrajincima/, zbog čega moramo priznati da je politika gladovanja postigla svoje ciljeve: prisilna kolektivizacija Ukrajine, pa Besarabije, ugnjetavanje bilo kojeg oblika otpora, odnosno slamanje starosjedilaca, denacionalizacija i jednostavno pretvaranje naroda u amorfnu masu koja više nije imala orijentire koji bi joj osigurali kontinuitet.

Treba znati da je Republika Moldavija jedino mjesto u Europi gdje se imena sovjetskih i proruskih  mučitelja, suradnika i osnivača štite, brišu iz dosjea. Jasno je to i iz dokumentarca „Ubijanje glađu“, zahvaljujući kojem saznajemo užasnu povijesnu činjenicu da, kolikogod se trudilo, stanovništvo nije imalo izgleda izdržati najgoru humanitarnu krizu u povijesti zemlje. Zadesila ga je ne samo suša, već i pravo organizirano istrebljenje.
U Rumunjskoj je strašna suša iz 1946. imala katastrofalne posljedice. No, s druge strane rijeke Prut, u sovjetskoj Moldaviji, suša je desetke tisuća ljudi odvela u pakao na zemlji. Za Staljina suša je bila idealna prilika za organizaciju istrebljenja cijele jedne nacije. Sovjetska država uvela je tad zabranu korištenja riječi “glad”, zabranu koja se zadržala sve do 1987., kada je Gorbačov ostavio mogućnost da se i o tome govori. Glad se spominjala samo u “Posebnim dosjeima”, pa se borba protiv gladi mogla provoditi samo uz odobrenje Kremlja.

Protagonisti dokumentarca “Ubijanje glađu” preživjeli su glad na sjeveru, u centru i na jugu. U filmu, rijetkom živom dokumentu o sudbini cijele jedne generacije iz vremena kad su ljudi doslovno jeli ljude, proživjeli opisuju svoju patnju navodeći strahote koje su prošli s obiteljima. Svjedočanstva preživjelih dopunjena su starinskim dokumentima i komentarima stručnjaka za to područje. “Kroz ovaj film pokušali smo identificirati uzroke, svrhu, metode kojima su Besarabi izgladnjivali, kako su preživjeli. I pokušali smo još jednom dokazati kojim metodama je izbrisano sjećanje na Besarabiju i zašto smo došli u situaciju da na svakom lokalitetu imamo zajedničke grobnice onih koji su umrli od gladi. A zapravo, najčešće je na njima kamenje, ili ograde, ili je to čak i seoska cesta”, rekla je doktorica povijesti Mariana Țăranu na tu temu.  Ona je također objasnila što je Besarabima, a što Staljinu značilo osnivanje Moldavske Sovjetske Socijalističke Republike (MSSR). Prema njenim riječima, tragična je bila odluka donesena u Moskvi 1940.,  tragična jer su starosjedioci kasnije doživjeli deportacije, progone i glad i lišeni vrijednosti svojih predaka i baštine. Na taj način zaustavljena je prirodna evolucija rumunjskih teritorija koje su okupirali Sovjeti. Dio teritorija bio je uključen u Moldavsku Sovjetsku Socijalističku Republiku, dok je drugi dio ušao u Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku.

Ova povjesničarka također kaže kako se pojam moldavskog naroda, različit od rumunjskog, počeo promovirati tek nakon stvaranja MSSR-a: „Ovaj pojam su izmislili Sovjeti kako bi stvorili stereotip o Moldavcima koji se razlikuju od Rumunja. Na taj je način imperijalna propaganda namjeravala uništiti nacionalnu svijest Besarabijaca, nudeći im u zamjenu sovjetsko obrazovanje, koje je raspirivalo mržnju prema rumunjskom narodu. Štoviše, u Moldaviji je 1. ožujka 1941.  uvedeno slavensko pismo”.  Mariana Taranu poriče pak izjave pristaša sovjetskog režima, koji kažu da je Moldavija dosegla najviši stupanj razvoja u svojoj povijesti tijekom sovjetskog razdoblja. Ona, naime, iznosi činjenice po kojima je narod u tom razdoblju bio podvrgnut progonima, deportacijama i izgladnjivanju te denacionalizaciji i kao posljedica toga Moldavija se nije razvijala na željeni način. “Crkve su rušene, a svećenici proganjani ili deportirani. Strah i teror uništili su osobnost tako da su ljudi postali lako manipulirani i poslušni”.

Valja reći kako većina povjesničara smatra da je stvaranje MSSR-a posljedica Ribbentrop-Molotovljevog pakta poznatog kao Pakt Staljin-Hitler, koji je potpisan 23. kolovoza 1939. Taj sporazum je predviđao aneksiju istočne Rumunjske, istočne Poljske i Baltika države SSSR-u. Crvena armija je 28. lipnja 1940. prešla Nistru i zauzela Besarbiju, Sjevernu Bukovinu i Hercu. Posljedično, 2. kolovoza 1940. šest besarabijskih okruga i šest od 13 okruga Moldavske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike priključeno je MSSR-u. Rumunjska područja, Sjeverna Bukovina, regija Hertsa, te sjeverna i južna Besarabija uključeni su u Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Deportacija domorodaca u Sibir i Kazahstan bila je jedna od metoda terora nametnutog na okupiranim područjima kako bi se održao sovjetski režim. Prije 71 godinu, u noći s 12. na 13. lipnja 1941., dogodio se prvi val deportacija u udaljene krajeve Ruske Federacije i Kazahstana.  Politički biro u Kremlju bio je odgovoran  za organizaciju deportacija. Protjerani su poslani na prisilni rad u oblasti Altaja, Kirova, Krasnojarska, Novosibirska, Omska, Kazahstana i Komija. Kao pravni temelj za njihovo uhićenje i protjerivanje poslužila su ” Pravila o primjeni deportacije na određene kategorije kriminalaca “. Na osnovi toga je  komunistički režim više od 22.000 Besarabijaca smatrao kriminalcima ( od kojih su 2/3 bile žene i djeca). Ti ljudi ukrcani su u 1315 vagona, formirana u  33 kompozicije vlakova.

Nacionalni arhiv Republike Moldavije, saznali smo iz dokumentarnog filma, čuva niz pisama prognanika, djece prognanika, napisanih kasnih šezdesetih godina 20. stoljeća i upućenih višim sudovima tadašnjeg sovjetskog vodstva. Iz njihova sadržaja razvidni su razlozi na koje su se pozivale komunističke vlasti i smatrale ih pravnim osnovom za preseljenje i otuđenje njihove imovine, a to su: pripadnici buržoaskih stranaka, državni službenici za vrijeme rumunjske uprave – gradonačelnici, žandari, itd.; osobe koje su se preselile iz SSSR-a u Rumunjsku tijekom 1918. -1940.; bivši vojnici carske vojske; crkvena lica; ljudi optuženi za antisovjetsku propagandu; zemljoposjednici; trgovci. Na stotine tisuća pisama nikada nitko nije dobio odgovor.

Godine 1941., deportirana su djeca najobrazovanijih obitelji u Besarabiji koja 1940. nisu željela ili nisu uspjela prijeći Prut. Roditelji su davali sve od sebe da svoju djecu navedu na školovanje. Komunistički satrapi, svjesni toga, stvorili su im određene uvjete. Tako su djeca prognanika pohađala rusku gimnaziju, kasnije su mnogi napredovali u raznim specijaliziranim srednjim ustanovama, ali samo u tehničkom smislu, a manje na sveučilištima. Nakon diplomiranja, kao mladi stručnjaci raspoređivani su u razne gradove u SSSR-u, ali im nije dopušten povratak u domovinu.

Međutim, tisuće obitelji koje su deportirane, kada su se vratile kući, ustanovili su da je njihovo bogatstvo nacionalizirano, režim je od njih uspio stvoriti imidž narodnog neprijatelja. Nije im odobravana  boravišna viza, nisu mogli biti zaposleni i nisu imali izbora nego se vrati u mjesta zatočenja ili u druge republike. Tek krajem zdesetih, neki od deportiranih, najčešće njihova djeca, imali su hrabrosti početi pisati pisma…

U filmu se, uz ostale preživjele velike gladi, pojavljuje svjedok genocida, Marin Petru Bulai iz mjesta Caplana, dirigent, izvođač i učitelj, koji je 1946. imao šest godina i koji je napisao knjigu u kojoj je skupio svjedočanstva o razdoblju deportacija i strašne gladi. Učinio je to, kako je rekao u dokumentarcu, po želji svoje majke, koja ga je zamolila, učeći ga pisanju, da jednoga dana svu tu tugu zapiše. Obećanje majci održao je tek nedavno i napisao „Jedna od tri ili antologija patnje, sjećanja, zagonetke“, knjigu u kojoj  opisuje događaje kojih se sjeća iz razdoblja organizirane gladi. Potresno svjedočeći u kameru, i sam se slomio od bure emocija. A u knjizi, između ostaloga, kaže: „Kolektivizacija je obavljena sa suzama, došli su i uzeli što smo još imali od domaćinstva: dvije ovce, kokošinjac i tele. Uzeli su nam i ono što smo imali oko kuće: plug, lopatu, vjetrenjaču. Ako ste se pobunili, onda su vas seljaci odmah pitali: Što, hoćeš li u Sibir?“ 

—-

„Godine 1956. crkva je zatvorena. Predsjednik partijske organizacije u selu Egorov odnio je kući ikone iz crkve i napravio kaldrmu do zahoda, posložio je oko 20 ikona. Premalo se ikona moglo spremiti…

Majka je odnijela sav dječji miraz, tepihe, pa čak i dječju odjeću u Ukrajinu, odnijela ih je u Zakarpatsku Ukrajinu, zvanu Poljska, da donese nešto krumpira ili raženi kruh. Moja je majka išla za kruhom 11 puta. Obično su se organizirale seoske skupine i išli su zajedno.“

——

„Kada su me 1947. godine trebali pojesti neki susjedi koji su umirali od gladi, majka me odvela u Bukovinu, gdje sam ostao cijelu zimu. U proljeće, nakon Kosiginova posjeta školama ili seoskim sovjetima, otvorene su dječje menze“.

—– 

„U proljeće 1947. godine većina zemlje ostala je neobrađena. Zemlja se obrađivala kravama umjesto konjima ili volovima.

Sva su djeca bila distrofična. I ja sam bio distrofičan, nisam mogao hodati,  pa me mama nosila na rukama iako sam već imao šest godina. U početku nisam bio uvršten na popise hrane, ali se majka obratila šogoru moga oca, koji je bio predsjednik seoskog Sovjeta,  Ionu Slesariju, i on me uvrstio na popise. Dobijali smo malo geandra (juhe kuhane s malo graha i piletine,op. a. ), komad kruha velik kao kutija šibica i tri suhe šljive. Prije toga bih prošao pored drugog kotlića u kojem je bilo staro, smrdljivo staro riblje ulje iz kojeg sam morao uzeti žličicu. 

 Nakon što bi primila porciju, mama bi me stavila u hlad na deku i čekala da svi s popisa dobiju porciju hrane. Ako je nešto ostalo u kotliću, dobila bi i ona nešto hrane, a ako ne bi ostalo, vraćala se kući gladna. Ljudi su hodali pogrbljeni, umorni, obučeni u krpe, gotovo bosi, spuštenih očiju, stidjeli su se pogledati jedni druge zbog situacije u koju su došli.“

—-

„U zimu 1946. jeli smo meso nađeno na tavanu, koje su prije toga grizli miševi, mama ga je prala i kuhala, ali to je bila najbolja hrana. Jeli smo i vrapce. Ljudi bi rušili zidove iza kuće i iznosili ovce ili krave. Krava nam je stradala i pojeli smo je s kožom, ništa nismo bacili. Naši susjedi pojeli su našeg psa. Štakora i miševa nije bilo u selima.“

—-

„U proljeće se pojavio korov koji nam je bio hrana: divlji češnjak, bagremov cvijet, loza, lješnjaci – jelo se sve što je bilo jestivo. Ljudi su išli i donosili korijenje rogoza, manje ribe.

Svaki put kad bismo sjeli za stol, moja se majka sjetila dvoje djece koja su umrla za vrijeme gladi.“ 

 

Politika gladovanja, koja je kulminirala glađu i sušom 1946.-1947., jedna je od najtužnijih stranica u nacionalnoj povijesti Besarabijskih Rumunja tijekom sovjetskog razdoblja. Ova politika predstavljala je oblike terora koji se promicao na svim teritorijama okupiranim od SSSR-a, sa ciljem uništenja okosnice naroda, a posebno uništavanja svakog oblika otpora.

Petru Bulai  govori nam i o poniženjima kojima je njegova obitelj bila podvrgnuta od jeseni 1946. do zime 1947. godine: “Tijekom zimskih praznika naša je obitelj imala dvostruku žalost: umrli su moj djed Simion i njegov brat Vasilică – najslabiji, koji je uvijek plakao i držao se za svoj natečeni trbuh. Pokopan je bez svećenika, koji je toga dana imao nekoliko mrtvih. Majka ga je sama odvezla na saonicama na groblje, gdje još nije bio pokriven djedov grob i ostavila ga. Moja majka je došla sa sprovoda uplakana, smrznuta i iscrpljena, nije mogla govoriti. 

Dva tjedna kasnije, Victoria, natečena i začepljena od palente napravljene uglavnom od brašna kukuruznog klipa i sjemenki grožđa mljevenih u mlinu, zatvorila je svoje velike oči, pune razumijevanja.“   

—

“Moja dva brata pronađena su pokopana, stotine drugih ostavljeno je ispod ograde groblja. Upravo su u proljeće njihove kosti, razbacane od vrana i pasa lutalica koje nisu pojeli vlasnici, pokopane u zajedničku grobnicu”.

“Sjećam se”, piše još, „majka je sjedila plačući kraj mog krevetića. Oprosti mi, dragi moj, jer sam te rodila, rekla je i zapalila svijeću… Kasnije je došao njezin stariji brat Constantin koji je zamotao mene u deku i odveo me kod sebe kući. Kod ujaka je situacija bila relativno bolja i izvukao me iz zime.”

Treći javni svjedok genocida, koji se uz druge protagoniste pojavljuje u filmu „Ubijanje glađu“ je Larisa Turea. Rođena je 29. veljače 1952. u mjestu Călineştii Făleştilor, na obali Pruta, u obitelji učitelja, Nestora i Olivie Plesca. Novinarka po obrazovanju, specijalizirala se u Francuskoj i SAD-u, a poticaj novim moldavskim vlastima da progovore o genocidu dala je vrlo argumentiranim djelom – Knjiga gladi, koja je dosad doživjela tri izdanja.

„Riječ glad bila je apsolutno zabranjena u javnom prostoru“, navodi ova moldavska autorica, „to sam čula sam u kući mog djeda i bake, u selu na obali Pruta“. „Zapravo, priča je duža“, reći će u jednom intervjuu i ponoviti priču u filmu, „moje djetinjstvo obilježio je lik mršave, grbave žene koja je u to vrijeme izgledala staro kao planina. Uvijek me pratila, pokušavala me zagrliti, ubacivala mi je slatkiše. Nitko mi nije htio reći tko je ona. Tek kad sam imala oko 7 godina i krenula u školu, rekli su mi da je to problematično stvorenje pojelo svoje jedino dijete tijekom gladi: jednogodišnju djevojčicu. Moji roditelji, učitelji, koji su se stalno selili iz sela u selo, kao nomadi (da se ne bi ukorijenili), tražili su dadilju za mene, dotad sam ih već imala barem 50, pa su prihvatili njene usluge. Naravno, netko im je ubrzo ispričao cijelu priču, a ja sam ostala bez dadilje, ali za vrijeme dok se ona brinula o meni, pomalo se vezala uz mene… Moja majka ju je pitala kako se to dogodilo, a žena je priznala da je djevojčica već bila mrtva  kada ju je  skuhala i pojela… Kosti je složila u kutiju od svojih vjenčanih cipela i zakopala je u crkvenom dvorištu.“  U kutiju od svojih vjenčanih cipela…

Komunistički režimi nisu se mogli odvojiti od fenomena gladi, koji je iznimno učinkovito sredstvo za manipulaciju i dehumanizaciju. Čimbenici koji su uzrokovali katastrofu su brojni, uključujući sušu. Međutim, glad do danas u kolektivnoj svijesti zauzima marginalno mjesto, kao bolest o kojoj se ne govori. O tomu kako su prva svjedočanstva djelovala na ljude, ustvari na treću generaciju, indikativno kazuje i Larisina priča o njenoj  daktilografkinji, gospođi koja je plakala  nad svakim svjedočanstvom dok je skidala izjave s diktafona. “U redu, ne mogu, traži drugu daktilografkinju,”  navodno je govorila. Ali onda bi nastavila tipkati, plakati, pa tipkati, pa opet plakati…

Ali, što novinarka Larisa Turea otkriva u Knjizi gladi? Prije svega, tvrdi ona, cijela je Besarabija bila opkoljeni teritorij – mostovi su pometeni, sve rezerve su rekvirirane, jelo se sve što se moglo progutati: bilje, koru, sjemenke grožđa, kokosove koštice, žir, vrapce i vrane, pse i mačke. U selima je vladala neprirodna, grobna tišina. Broj mrtvih 8 do 10 ljudi na dan procijenjen je na kraju na više od 250 tisuća mrtvih, uz nepoznati broj nestalih, uz tisuće zaposlenica poslanih u opasne, jezive rudnike u Donbasu, uz ekstremno velik broj mladih žena deportiranih u tekstilne  tvornice u velikim gradovima. Broj žena koje su sklonjene iz Moldavije nikada nije evidentiran, ali je primijećena golema koncentracija ženske populacije na pojedinim lokacijama: nikada nisu smjele putovati, mijenjati mjesto boravka i nikada nisu dobile šansu zasnovati obitelj…

Tim ljudima, žrtvama organizirane gladi, čak i onima koji su službeno proglašeni kanibalima (potvrđeno je sudskim putem prema izjavama počinitelja 20 žrtava kanibalizma i 13 onih koji su ubijali i jeli svoju djecu, supružnike ili tuđu djecu!), prvi spomenik sa 600 leja svoje mirovine podigla je umirovljena učiteljica Vera Stratulat, koja je te 1946. imala 19 godina i dijelila sudbinu ostalih u godinu i pol organizirane gladi…

I, na kraju, što su i jesu li nešto nove generacije naslijedile od ove potamanjene? Možda to može objasniti besarabijska legenda koja odgovara na pitanje što je petogodišnje dijete naslijedilo od izgladnjelog oca: “ Sve što imam od svog oca je – pjesma. Neki ni to nemaju!“