UDBA – ima li (joj) kraja?!

Od Vardara pa do Triglava, o lustraciji se danas uglavnom govori samo kao o propuštenoj šansi. Ona je, međutim, nužna jer bez nje nema katarze i suočavanja s baštinom jugokomunizma i njegovih posljedica s kojima, evo, živimo.

Piše: Josip Vričko

Priča o Upravi za državnu bezbjednost, zloglasnoj UDBA-i, aktualizirana je – i ne samo u Hrvatskoj – nakon ispada Kreše Beljaka, otprije znanog po brojnim verbalnim ispadima. Nedavno je, naime, Renato Rančić posvjedočio kako je njegova obitelj, iako je živjela u  New Yorku, bila metom atentatora, te da je u inozemstvu od 1945. do 1990. UDBA počinila više od 100 političkih atentata u hrvatskim zajednicama (SAD, Njemačka, Kanada i Australija), na što je lider Hrvatske seljačke stranke uzvratio: „Više od 100? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sr… i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su, nažalost, pobjegli UDBA-i.“

Vrlo efektno mu je uzvratio odvjetnik Luka Mišetić koji je u Haagu branio generala Antu Gotovinu: „Ono što očito ne shvaća jest da su većinu ratnih zločina osuđenih od Haaškog tribunala počinili bivši pripadnici Jugoslavenske narodne armije ili Jugoslavenske komunističke partije. Dakle, ako Beljak misli da je UDBA trebala ubiti više ljudi prije 1991. godine kako bi spriječila kasnije zločine, trebao bi žaliti što UDBA nije ubila više pripadnika JNA i Jugoslavenske komunističke partije.“

Puniša Račić – udbaš prije UDBA-e

Osim što je skandalozna sama po sebi, izjava je naročito uvrijedila brojne članove HSS-a koji, evo, sada traže da Beljak abdicira. Haesesovce, naime, predsjednikovo prizivanje (tajnih…) komunističkih egzekutora podsjeća na Punišu Račića – udbaša prije UDBA-e, takoreći. Na zasjedanju Narodne skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928. Račić je ubio narodne zastupnike HSS-a Đuru Basarička i Pavla Radića, ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu, a smrtno ranio lidera Stjepana Radića.

Osim što je bio pripadnik Vojno-terorističke organizacije Crna ruka, taj je Crnogorac bio jedan od najpovjerljivijih suradnika kralja Aleksandra i kao član (tajne) dvorske organizacije Bele ruke obavljao je tajne misije po kraljevskom nalogu. Crne/bele, a, u biti, uvijek krvave ruke.

Možda je, međutim, znakovito i to što je Beljak suzu za nedovoljno učinkovitim komunističkim crnorukašima pustio neposredno nakon što je njegov favorit na predsjedničkim izborima Zoran Milanović izabran za predsjednika Hrvatske. Jer Milanović je kao premijer činio sve kako Hrvatska ne bi Njemačkoj izručila čelnike hrvatskih tajnih službi iz 80-ih Zdravka Mustača i Josipa Perkovića. Slijedom čega je tadašnja vlast izglasovala, sad već, glasoviti Lex Perković koji je u europskom pravosuđu ocijenjen najvećom hrvatskom sramotom. Jer radilo se o onemogućavanju primjene europskog uhidbenog naloga zbog zaštite osumnjičenih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi. Slijedom čega su odnosi Njemačke i Hrvatske naglo zahladnjeli.

Iz toga vremena ostaje upamćeno kako je cijeli državni vrh, premijer Milanović, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović te šefica diplomacije Vesna Pusić, išao u London tražiti podršku Velike Britanije oko zaštite Perkovića. A sve je to pozadinski napravljeno, ocijenili su hrvatski analitičari, radi zaštite starih komunističkih kadrova koji su u poslijeratovskom razdoblju postali “gospodarski eksperti” koji upravljaju gotovo cijelim gospodarstvom, bankama te drugim financijskim tržištima kroz provedenu pretvorbenu privatizaciju.

Udbaški dernek

Srećom, toj dvojici starih udbaša suđeno je u Njemačkoj gdje su za ubojstvo Stjepana Đurekovića osuđeni na doživotnu robiju, da bi im potom, potkraj travnja prošle godine, obojici kazna preinačena – Perkoviću u 30-godišnju, a Mustaču u 40-godišnju robiju koju odslužuju u hrvatskim zatvorima. No, još dok je suđenje trajalo, zagrebački je sudac Ivan Turudić obranu ex-jugoslavenskih obavještajaca nazvao udbaškim dernekom, što je imalo osobit prizvuk budući da je taj udbaški tandem branio Anto Nobilo, odvjetnik, zapravo kontroverzni tužitelj još iz komunističkoga doba, ali i udbaški sin.

Zato valjda i jest 1986. kao tužitelj imao više uspjeha u zagrebačkom procesu Andriji Artukoviću negoli 1991. kada je, također u Zagrebu, sudio udbaškom egzekutoru i kasnijem ratnom zločinci Željku Ražnatoviću Arkanu te Goranu Hadžiću.

Slučaj Đureković je, međutim, aktualiziran potkraj listopada 2019. kada je Gradsko vijeće Koprivnice počasnim građaninom toga grada proglasilo Pavla Gažija, glasovitog direktora Podravke te bivšeg ministra unutarnjih poslova Hrvatske, kojega se povezivalo s Đurekovićevim ubojstvom. No, on je u jednom intervjuu kao glavnog organizatora toga bestijalnog (sjekirom, suptilno udbaški) zločina imenovao Miku Špiljka, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ-a. A još davno prije Špiljak se svojoj Partiji dokazao otpravljajući informbirovce na Goli otok, te tako što je osobno dao razmontirati Jelačićev spomenik na glavnom zagrebačkom trgu.

Potkraj prošle godine, pak, u Zagrebu je promovirana knjiga Mika Špiljak – revolucionar i državnik koju je napisao povjesničar Hrvoje Klasić koji je na brojne kritike na svoj uradak, u kojemu je notorni Mika prikazan kao veliki revolucionar koji je gdjekad, doduše, znao i pogriješiti, priznao da mu je Špiljak rod. Pa onda se od njega, valjda, nije moglo očekivati da napiše kako je nekoliko svjedoka na suđenju u Njemačkoj tvrdilo da je Đurekovićevo ubojstvo naručio „Hrvojev teča“ osobno, kako bi zaštitio svog sina Vanju, tadašnjeg utjecajnog direktora INA-e. Naročito je pritom važan svjedok Vinko Sindičić, jedan od agenata UDBA-e, koji je nedvojbeno znao mnogo o metodama rada te zloglasne službe. I, dakako, zapovjednom lancu.

Udbaš za katedrom

Slijedom čega treba podsjetiti i da je zagrebački poduzetnik i bivši politički zatvorenik Marko Grubišić u travnju 2015. iznio fascinantan, zapravo zastrašujući, podatak: od 851 predratnog udbaša – 754 su prešla u službe Republike Hrvatske. Nakon čega se konstatacija kako je UDBA i dalje u svim porama hrvatskoga društva ne čini pretjeranom. Baš kao ni ona stara – UDBA je naša sudba…

Međutim, možda čak i više od toga o aktualnoj Hrvatskoj govori slučaj iz proljeća 2017., također u svezi s Grubišićem. Bivši je predsjednik GDZ-a, ali i prvi čovjek sigurnosnih službi Hrvatske Tomislav Karamarko tužio nekadašnjeg „prvog policajaca Hrvata“ i nešto ranije UDBA-e Josipa Manolića koji ga je prokazao kao suradnika komunističkih crnih mundira. A na suđenju je svjedok Ante Barišić izjavio kako je Manolić u pravu. Kad tko (ti) je Barišić?! E, to je hrvatska (a i šira) javnost doznala tek kada ga je prepoznao Grubišić koji je nevin odležao nekoliko godina zatvora.

Njega je tijekom petomjesečnoga istražnog postupka 1983. udbaš Barišić zlostavljao, vezao za radijator lisičinama, prislanjao mu pištolj na sljepoočnicu, prijetio izbacivanjem s trećeg kata, tukao… A u vrijeme kada je bio Manolićev krunski svjedok u slučaju Karamarko, Barišić je uredno predavao na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jasno, bivši je lider HDZ-a proglašen nevinim, pa su, eto, dva stara udbaša Manolić & Barišić ostali kratkih rukava. Pa ako se nekima čini(lo) pretjeranim kada je o tim olovnim vremenima Franjo Tuđman – i sam, dakako, udbaška žrtva – govorio o „komunističkom paklu“, možda napokon progledaju.

Mentalni komunizam

Uostalom, nedavno je i engleski povjesničar Robin Harris kazao da se „Europska unija mora pridružiti borbi protiv novoga komunizma u Hrvatskoj“. Jer, u biti, slučaj Beljakove UDBA-e priča je o mentalnim komunistima kakav je, primjerice, SDP-ov saborski zastupnik Nenad Stazić koji je hrvatsku javnost skandalizirao u svibnju 2018. kada je na svome Facebook profilu napisao: „Jeste li za to da pri odlasku u Irsku hrvatski branitelji imaju prednost?“

Ovaj je status izazvao salvu komentara, a nekima od njih Stazić je odgovorio na sljedeći način: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ Iako je većini bilo razvidno da priziva – po prijekom partizanskom modelu – likvidaciju političkih protivnika, on je to nijekao. Ipak, baš kao i Beljak nedavno, izbrisao je ovu brljotinu. Ali – mentalni sklop (mu) je ostao nepromijenjen.

A o vitalnosti mentalnog komunizma svjedoči ozračje nastalo nakon Milanovićeva izbornog trijumfa. Ini su se javili tražeći da izabrani predsjednik na Pantovčak vrati Brozovu bistu koju je prije pet godina iz Predsjedničkih dvora deložirala Kolinda Grabar Kitarović. Što je bila neprilika da iznova slijeva slušamo da je „ljubičica bijela“ najznačajnija politička ličnost u hrvatskoj povijesti. Iako je, dakako, bjelodano kako trostruki narodni heroj, osim što je (a tko, više, zna i je li doista) rođen u Kumrovcu, nema ništa sa suvremenom Hrvatskom.

Kada govorimo o toj Hrvatskoj, makar onoj XX. i XXI. stoljeća, najznačajnija politička ličnost u njezinoj povijesti je također Zagorac. Ali onaj iz Velikog Trgovišća. Srećom, Milanović je kazao kako ga ta tema ne zanima, pa će osoba visoko pozicionirana na popisu najvećih zločinaca u povijesti ostati u kumrovečkom muzeju.

Udbaška deložacija

Vratimo se, međutim, još malo UDBA-i. Prije gotovo deset godina, u ranu jesen 2010., sarajevski Općinski sud donio je odluku po kojoj se vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić mora iseliti iz dijela svoje rezidencije, te da će taj prostor biti vraćen obitelji Fadila Smajovića. Jasno, Vrhbosanska nadbiskupija je prigovorila na odluku, no sutkinja Alisa Numić naredila je da se stan na drugom katu mora isprazniti do 17. studenoga te ključ predati u ruke obitelji Smajović.

Glavu te obitelji, rečenoga Fadila, komunističke su vlasti kao UDBA-ina agenta prisilno uselile, preciznije instalirale, na adresu Kaptol 7 kako bi prisluškivao nadbiskupa. Smajović je inače bio uposlen u Službi državne sigurnosti, a njegova se supruga dragovoljno javila da „druka“ za Službu… sin im je bio (još) mali.

Početkom ’92. Smajovići su utekli u Beograd gdje je stari udbaš i preminuo. Po završetku rata ostali su članovi obitelji tražili povrat stana, iako im odjel Sarajevostana, a niti općinske vlasti nikada nisu priznale stanarsko pravo. Pa kako je onda sud donio ovu skandaloznu odluku?! (Koja je, istina, kasnije poništena, ali je, ipak, udbaška obitelj namirena stanom na drugoj lokaciji.)

Odgovor se krije u „hrvatskom slučaju“. Ako je u Hrvatskoj od 851 predratnog udbaša – njih 754 nastavilo raditi u državnoj službi, ni u Bosni i Hercegovini nije ništa bolje. Uostalom, tijekom „slučaja rezidencija“ neki su razmjerno ugledni sarajevski profesori javno, u svojim novinskim kolumnama, davali potporu sutkinji Numić. A jedan od njih je onaj s Filozofskog fakulteta, s vrlo kontroverznim (pred)ratnim životopisom. Sličnost sa slučajem zagrebačkog prof. Barišića ovdje je, dakako, bjelodana.

Sve u svemu, svi s ovog ex-Yu prostora možemo samo zavidjeti Češkoj koja je s lustracijom započela 1991., proces je trajao do 2000., a cilj – koji je i ostvaren – bio je da niti jedan od dužnosnika Komunističke partije ne može aplicirati na posao u javnoj službi.

Od Vardara pa do Triglava, o lustraciji se danas uglavnom govori samo kao o propuštenoj šansi. Ona je, međutim, nužna jer bez nje nema katarze i suočavanja s baštinom jugokomunizma i njegovih posljedica s kojima, evo, živimo.

/Izvor: Nedjelja.ba/