U susret velikom jubileju

Proslava 500. godišnjice početka Reformacije (31. listopada 1517.) više je od jubilarne proslave: pogled iz Zagreba donosi sociolog religije prof. dr. Ivan Markešić
ako smo svakodnevno suočeni s inflacijom pojmova kao što su jubileji, obljetnice, godišnjice, dani ovoga ili onoga, sjećanje na ovo ili ono, na onoga ili onu, itd., ipak proslava 500. godišnjice početka Reformacije (31. listopada 1517.) više je od jubilarne proslave. Razloga ima jako puno. I ovdje ću navesti samo neke.

Što smo dobili Reformacijom? Kao prvo, neprijeporno je da je Reformacija jedan od “najznačajnijih događaja u teološkoj, kulturnoj i političkoj povijesti Europe”, da je promijenila kako religijsku, kulturnu, političku tako i gospodarstvenu sliku Europe, da se nejednakim intenzitetom očitovala sve do 1630-ih (S. Jambrek) i da njezine učinke zapažamo i danas. Drugo, Reformacija nije važna samo za kršćane protestantske baštine nego i za cijeli moderni svijet, za njegov napredak. Baštineći ideje renesanse i humanizma, kao i poticaje drugih reformatora prije toga vremena, posebno Jana Husa, Reformacija će, zajedno s prosvjetiteljstvom i kritikom religije, omogućiti da kršćanstvo kao religija nađe svoje mjesto u moderni, da bude ukorak s modernim svijetom koji se sve više globalizira i da se može suočiti sa znanstvenim istinama. Treće, promatrajući iz današnje perspektive vrijeme i okolnosti u kojima je nastajala Reformacija, sa sigurnošću se može reći da je zahvaljujući upravo njoj, na europskome području zapuhao ‘svježi dašak slobode’ i da bi bez nje stoga i danas teško bilo govoriti o slobodi savjesti i slobodi vjerovanja, o odgovornosti pojedinca, o dostojanstvu ljudske osobe, o temeljnim ljudskim pravima, o radnoj etici, o moralnosti kapitalizma, o kulturnoj povijesti itd. Četvrto, prijevodom Biblije na jezike naroda, što su činili reformatori u zemljama iz kojih su potjecali, i pojavom knjigotiska, bit će omogućeno ne samo da svaki pojedinac može čitati Bibliju ‘na svome jeziku’ individualno i bez ‘stručnog (teološkog)’ nadzora tumačiti njezin sadržaj nego da će doći do standardizacije nacionalnih jezika, do pojave domaće nacionalne književnosti i umjetnosti. Peto, kad je riječ npr. o hrvatskim zemljama, reformna gibanja zahvatit će hrvatske zemlje u 1520-ima i snažno utjecati „na hrvatsku političku elitu, rimokatoličko svećenstvo, intelektualce i običan puk i postati sredstvo za postignuće različitih političkih, kulturnih i gospodarstvenih ciljeva, djelomice sredstvo za duhovnu obnovu postojećih rimokatoličkih župa te djelomice temelj za uspostavljanje novih protestantskih crkvenih općina, Mletačkoj Republici, Kranjskoj, Štajerskoj i Ugarskom Kraljevstvu.

Šesto, hrvatski reformatori kako oni koji su djelovali na Istarsko-kranjsko-hrvatskome i Međimursko-prekomursko-ugarskome tako i oni koji su djelovali na Baranjsko-slavonskome području objavili su više od četiristo djela “na hrvatskome (glagoljicom, latinicom i ćirilicom), latinskom, njemačkom, mađarskom, engleskom, slovenskom i talijanskom jeziku te se aktivno uključili u europsku reformaciju”. (S. Jambrek) Osim toga, postoji i neutvrđeni broj reformnih djela hrvatskih humanista protestantske provenijencije, primjerice Matije Vlačića (preko 250 autorskih i uredničkih djela), Andrije Dudića, Markantuna de Dominisa, Matije Grbića i Pavla Skalića. Sedmo, u hrvatskoj javnosti veoma malo se govori o Reformaciji, hrvatski građani jako malo znaju o njoj i njezinim pobornicima, o njezinim odjecima u Europi, a posebno u hrvatskim zemljama toga vremena, o velikome doprinosu Reformacije očuvanju i izgradnji hrvatskog identiteta, ponajprije u pitanjima hrvatskoga jezika. (D. Kovačević) Naime, hrvatski reformatori činili su sve kako bi Bibliju preveli na narodni, hrvatski jezik, pa je tako prvo tiskano izdanje Novoga zavjeta na hrvatskome jeziku iz 1563. godine plod upravo protestantske reformacije, odnosno Biblijskoga zavoda u Urachu. U stvaranju toga prijevoda sudjelovali su Ivan Ungnad, Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin. Ne zaboravimo da su se upravo protestanti (R. Trako) pobrinuli da se pojavio prijevod Biblije na bosanski jezik (TDP, Sarajevo 2013), o čemu sam u Oslobođenju već pisao (Pogledi, 19. 10. 2013., str. 38-39). Uz napomenu da još uvijek, ne uzimajući u obzir prijevod Biblije Đure Daničića i Vuka Karadžića iz 1868., nemamo prijevoda Biblije na srpski jezik koji bi bio urađen temeljem izvornih tekstova.
Sedmo, kao što se u povijesti često događalo, (na)dolazak novih religija ili masovnih vjerskih pokreta za domicilnu religiju predstavljao je uvijek posebnu opasnost protiv koje se trebalo boriti, koju je trebalo spriječiti. Tako je bilo i s pojavom protestantizma u katoličkome okruženju. Drukčije nije ni u pravoslavnome, kao ni u islamskome okruženju. A kako su religije u svome ovosvjetskom očitovanju veoma često ideologije koje u ime svojih vjernika traže prostor, teritorij s kojeg žele potisnuti one drukčijevjerujuće, ne čudi stoga da će s Reformacijom doći do vjerskih ratova, progona, protjerivanja, promjene državnih granica, ali i političkih struktura. Od mnoštva tih promjena, najbolnija za kršćanstvo bila je ona koja je dovela do njegova cijepanja.

Što nam ostaje danas? Mnogi u Katoličkoj crkvi, posebno među kardinalima, biskupima, svećenicima i teolozima, ali i među ‘običnim vjernicima’, mišljenja su da mi danas, unatoč gore navedenim činjenicama nemamo zapravo što slaviti. Prema njihovu mišljenju, 31. listopada trebao bi biti dan žalosti, jer su s Reformacijom došli ratovi, progoni, istrebljivanja, ubijanja, novi crkveni raskol. Zapravo, taj događaj kršćanskoj Europi nije donio ništa dobra. Ne čudi stoga da se dugo vremena protestante smatralo hereticima, otpadnicima od prave katoličke vjere, bogohulnicima i onima koji su skrivili crkveni raskol u XVI. st.
Ipak, unatoč tim mnogobrojnim glasnim iskazima, ima u Katoličkoj crkvi i pojedinaca koji, kao npr. papa Franjo, smatraju da je Dan Reformacije, 31. listopada – kairos (pravo, Božje vrijeme), koji može doprinijeti međusobnome približavanju razjedinjenih kršćana. Svjestan da nije moguće riješiti sve razlike u pitanjima vjere i etike koje postoje između katolika i protestanata, one (razlike), smatra on, trebaju ostati izazovi na putu k vidljivome jedinstvu prema kojemu teže i protestanti i katolici. Papa je pun hvale za najnovije ekumenske protestantsko-katoličke susrete, što je do izražaja došlo posebno prigodom razgovora s najvišim predstavnicima Evangeličke crkve početkom veljače 2017. u Rimu. Tom prigodom je rekao da nam ova godina sjećanja na Reformaciju daje mogućnost da u ekumeni učinimo korak naprijed, a ne da bijesni i ljutiti gledamo u prošlost, pa bi se slijedom toga i protestanti i katolici trebali još više (po)truditi kako bi prevladali postojeće nesporazume. Govoreći tom prigodom o Lutheru, rekao je da ondašnji reformatori svojim zahtjevima, svojim württemberškim tezama, nisu željeli ništa loše Katoličkoj crkvi. Željeli su samo i isključivo njezinu temeljitu obnovu. Međutim, nakon 31. listopada 1517., stvari su krenule u neželjenome smjeru, što je dovelo do odcjepljenja evangelika od katolika, tako da su, kaže on, ranija braća u vjeri postali protivnici i suparnici. Bit će stoga ovogodišnja, u odnosu na proslave jubileja Reformacije u ranijim stoljećima, prvi put da u proslavi ovoga jubileja ima više ekumenskih naglasaka, negoli međusobnih sporenja.

A to već dugi niz godina dokazuju i vjerske zajednice protestantske baštine u Republici Hrvatskoj. One su, posebno u novije vrijeme, u modernoj Hrvatskoj, dale nemjerljiv doprinos religijskoj i kulturnoj raznolikosti, ekumenskom i međureligijskom dijalogu, stvaranju mira, razvoju i obrani demokratskih vrijednosti te medijskim slobodama. Te zajednice će svojim djelovanjem, a tome svjedočimo svakodnevno, postati veoma važni akteri društvenih i religijskih promjena u našemu društvu.

Između ostaloga, svojim djelovanjem u bitnome su doprinijele radu Udruge za vjersku slobodu u RH koja nastoji “širiti načela vjerske slobode, djelovati edukativno, braniti i čuvati ljudska prava i slobode svih osoba, neovisno o vjerskom uvjerenju ili izostanku istog,… poticati slobodu izbora uvjerenja, slobodu savjesti i vjeroispovijedi, što uključuje i djelovanje u skladu s vjerskim uvjerenjima, a pritom poštujući ista prava drugih osoba i vjerskih zajednica,… podupirati pravo vjerskih zajednica da djeluju slobodno i osnivaju humanitarne i odgojno-obrazovne ustanove, kao i da organiziraju predavanja i kongrese”.

Slijedeći misli pape Franje, poruka ovoga blagdana bila bi sljedeća: ne tumačimo našu svakodnevnu zbilju iz prošlosti, nego učinimo da ta prošlost kao izvorište raskola bude polog stvaranja jednoga novog, slobodnijeg i demokratskijeg društva negoli su to današnja europska društva, a time naravno i hrvatsko i bosanskohercegovačko.

Prof. dr. Ivan Markešić,