VIDEO I FOTO Proslava Ilindana na Solakovoj Kuli: Svjedočanstva o korijenima i povratku

Župa Solakova Kula smještena je iznad kanjona Neretvice. Planinska naselja koja čine ovu župu razbacana su uglavnom na teritoriju grada Konjica i jednim dijelom na područu općine Prozor-Rama.

Posvećena je svetom Iliji Proroku koji se slavi 20. srpnja.  Prije rata u ovoj župi je živjelo više od tisuću vjernika. Danas je to svega dvadesetak i to uglavnom starijih. Unatoč raseljenosti nekadašnji žitelji i njihovi potomci dolaze u svoj kraj kako bi se molili, družili se i svakako zapjevali.

Iz praktičnih razloga patron Ilindan obilježava se uglavnom najbližom nedjeljom 20. srpnju. Ove godine se to dogodilo 19. srpnja. Misu je predvodio župnik don Marin Marić. Okupili su se i stariji i mladi. Posebno je bilo vidjeti dječju radost koja su došla sa svojim djedovima, bakama i roditeljima. To je ona najvažnija ohrabrujuća činjenica.

Bila je to ujedno prigoda razgovarati s ljudima koji su došli u svoju župu, ali i s drugima koji su se zavjetovali ili su došli na misu kako bi podržali ove ljude.

Kroz razgovore se prožimaju teme povratka iz inozemstva, obnove domova te duboke emocionalne i duhovne povezanosti s rodnim krajem Neretvice.

Iskustva povratnika i izazovi obnove

Povratak u rodni kraj često je motiviran brigom o obitelji i ljubavlju prema djedovini. Nikola Sudar vratio se 2012. godine iz Velike Gorice.

“2012. sam se vratio tu sa suprugom. Tu me dočekala i stara majka koja je još uvijek živa sa devedeset i jednom godinom. I tako. Uglavnom živim od poljoprivrede. U mirovini sam. Vratio sam se iz Zagreba, iz Velike Gorice. Dolaze mi djeca i dolaze ljudi povremeno kad mogu. Prvenstveno ću reći za svoje selo koje je obnovljeno devedeset posto. Međutim, ljudi još su u radnim odnosima. Dolaze kad god koji minut ugrabe da mogu doći, mada su vremena nezgodna za neke velike dolaske, ali Bože moj.“

Iskustvo Nikole Sudara potvrđuje da je povratak u Neretvicu prvenstveno motiviran ljubavlju prema zavičaju. Iako su demografski izazovi prisutni, obnova infrastrukture i osobno zadovoljstvo povratnika pružaju nadu za očuvanje života u ovim krajevima.

„Za povratak je uvijek teško se odlučiti u ove krajeve gdje nema nikoga, gdje nas u cijeloj župi ima desetak. Nezgodno je, ali ljudi, tko god može nek se vrati na svoje, ništa ljepše nema od svog kraja, od svog… Ništa ljepše na svijetu“, zaključio je Nikola Sudar

Hodočašća i duhovni značaj Ilindana

Proslava patrona privlači i hodočasnike iz udaljenih krajeva, poput bračnog para iz župe Zovik kod Brčkog. Njihov put prema Međugorju, koji traje devet dana, uključio je i zaustavljanje na Solakovoj Kuli kako bi sudjelovali u svetoj misi.

„Moja supruga Božica i ja sam Piljo Zečević i dolazimo iz župe Zovik kod Brčkog. Danas je naš deveti dan pješačenja iz župe Zovik prema Međugorju. I evo, prošli smo Tuzlu, Živinice, Kreševo, Deževice, Bare i evo danas na našem putu se našlo i ovo mjesto Kula Solakova gdje se obilježava patron župe svetog Ilije,  pa smo ovaj svratili ovdje da zajedno s njima slavimo svetu misu.“

Osobne povijesti i nostalgija

Sjećanja starijih mještana obuhvaćaju razdoblja prije odlaska u inozemstvo, poput Njemačke, gdje su proveli radni vijek. Zanimljive su obiteljske anegdote o podrijetlu nadimaka Renjo i povijesti obitelji Rajić. Janjko Renjo se prisjeća djetinjstva, školovanja u specifičnim okolnostima te uloge u crkvenim običajima, poput pomaganja svećeniku pri blagoslovu kuća. Bez obzira na to gdje danas žive, poput Mostara ili inozemstva, osjećaj pripadnosti Solakovoj Kuli ostaje trajan motiv za redovite dolaske.

“Rođen sam u Gornjoj Vratnoj Gori. Godište sam pedeset treće. Otišao sam sedamdeset druge u Njemačku. Vratio sam se nazad. Otac mi je bio Rajić, selo Rajić i Gornja Vratna Gora, ali djed je imao dvanaest braće i potukli se sa Kruščicom. Osvojili smo polja i šume gore naše sve to sada neko drugi koristi, ali jedan je bio od mog djeda ljutko ko renj i zato se zovemo Renje. Nalazim se u Mostaru. U mirovini sam. Sve imam, zdravlje je dobro. Ovdje sam se krstio i bio dosta puta kum. Pokojnom župniku Marijanu Pešiću vodio konja gdje je išao blagosivati kuće i to. Dolazim svake godine za Ilinda na Solokovu Kulu gdje sam se rodio i gdje sam i u školu išao. Bio sam sam od Hrvata, bilo nas sedmero iz Rajića. Svu su djecu ispisali. Ja sam morao ići u školu. Bilo je muslimanske djece trista. Ja sam bio sam. Krio bi se u ćošak. Nisam znao ništa pisati. U Njemačkoj sam se školovao, vozio i autobus i sve živo postigao. Zdravlje imam dobro. Ovo ovdje je sve naše  i ja dok mogu dolaziti, ja ću dolaziti.“

Trenutno stanje i snaga zajednice

Župna zajednica trenutno broji oko dvadesetak stalnih vjernika, od kojih su većina osobe starije životne dobi. Unatoč malobrojnosti, ljudi iz ovih krajev su snažne vjere i temperamenta koji svoje vrijednosti nastavljaju živjeti i u mjestima kamo su odselili.

O župi i posjećivanju svoga kraja župnik Solakove Kule don Marin Marić je kazao: „Pa ja bih rekao da tijekom cijele godine svaka obitelj ili potomci iz njihovih župa barem jednom  posjete ili groblja ili svetkovinu svetog Ilije ili svetog Petra ili neki blagdan kada je to njima najzgodnije. Trenutno stanje u župnoj zajednici je takvo da župa broji dvadesetak vjernika koji su većinom starije životne dobi, ali ohrabruje me to što sve više i više mladih ljudi, mladih osoba ima nekakvu želju, entuzijazam, volju da oživi tu očevinu, tu djedovinu i vidi se u skoro svim selima i zaseocima gdje se nešto budi. Od Rolja, od Jasenika, od Požete uvijek niče novi crveni krov. I mene to doista raduje. Postoje stvari gdje Crkva može i podržava, ali nanaprosto u nekim stvarima smo nemoćni. Ne gradimo mi puteve, ne gradimo rasvjetu, tu možemo pogurati ili govoriti, ali to ipak nije do nas. Uglavnom, mogao bih nekako sažeti: ovo su ljudi vjere. To su temperamentni ljudi, ljudi koji svoju vjeru trude se živjeti i ondje gdje su, gdje su otišli. I evo i danas kada smo se okupili na blagdan svetog Ilije i to je prilika da oni nisu zaboravili svoja ognjišta i svaki njihov dolazak je meni vjetar u leđa.”

Stipo Kolakušić redovito posjećuje Solakovu Kulu još od svoje mladosti, kada je u ovaj kraj dolazio u potrazi za društvom i zabavom. Iako dolazi iz Uzdola, ističe kako osjeća snažnu unutarnju privlačnost prema ovom mjestu, što ga motivira na dolazak gotovo svake godine, posebice u poslijeratnom razdoblju. Njegovi posjeti često su obilježeni glazbom; kao svirač harmonike, Stipo je godinama uveseljavao prisutne i sviraotradicionalno kolo, nastojeći održati duh zajedništva čak i u godinama kada je interes za kolom bio manji.

Mira Piplica, rođena u Bušlju, redovito se vraća u svoj rodni kraj, posebno povodom blagdana Svetog Ilije. Ovi posjeti za nju predstavljaju povratak korijenima i priliku za obilazak groblja u bivšoj župi. Iako danas živi u naselju Šuškovo kod Čapljine.

Iako mlađi članovi obitelji danas uglavnom žive i rade u Hrvatskoj, Mira ističe važnost edukacije o podrijetlu. Unatoč poslovnim obavezama koje im često onemogućuju dolazak, ona vjeruje da će mlađe generacije nastaviti tradiciju posjeta Solovaki, jer im se od malih nogu objašnjava važnost očuvanja obiteljske povijesti.

Evolucija gostoprimstva i logistička podrška

Mato Remić ističe kako se već tri do četiri godine aktivno uključuje u organizaciju i pomoć tijekom susreta. U početku su posjetitelji morali sami osiguravati hranu i piće, što je bilo izrazito teško zbog visokih temperatura i nedostatka adekvatnih uvjeta. Prepoznavši tu potrebu, Mato je sa svojim timom — koji čine Danijel, ujak Žarko i Ivan — odlučio pružiti podršku posjetiteljima, osobito onima koji dolaze iz Austrije i Njemačke, kako bi se osjećali dobrodošlo i zbrinuto u svom rodnom kraju.

„Ima tri, četiri godine, dolazimo. Znači, prve godine kad sam došao ovde, ljudi su sebi donosili pojesti, popiti. Vido sam da tu treba podrške. Dođu sa strane, nemaju ni uvjeta da ohlade piće i nemaju uvjete ni za hranu, bude prevruće. Onda smo eto čisto tako malo da pokrijemo troškove i da ljudima malo pomognemo. Ovi ljudi dođu znači iz Austrije i Njemačke i drugih dalekih krajeva.  Ljudi ovdje ne žive, dođu sa strane i da ih malo posjetimo i, i da im dadnemo, ajmo reći, neku podršku i, i sve da ih malo podržimo. Evo dođemo ja i moj Danijel, moj ujak Žarko i prijatelj Ivan pa malo radimo, pomognemo, da ljude podržimo“, kazao je Mato Remić.

Solakova Kula ostaje simbol otpornosti i duboke ukorijenjenosti. Iako su rat i ekonomske migracije ispraznili ovaj kraj, proslava Ilindana svake godine iznova dokazuje da veza s rodnom grudom ne blijedi, bez obzira na kilometre i godine provedene u tuđini.

Sve je to potvrdila pjesma koja je radošću odjekivala Neretvicom.